Izdavačka zlatna groznica

ijemci su vrhunski organizatori. Obično misle na sve. Ali ovaj put nije se mislilo na –  alkohol. Nakon što je stigla vijest iz Stockholma, na štandu izdavačke kuće Dörlemann nakratko je zavladala panika. Nakladnik u čijoj su ponudi dva djela Alice Munro svojoj nobelovki nije htio nazdraviti samo sokovima i mineralnom vodom. Na brzinu je na susjednim štandovima posuđeno nekoliko boca pjenušca (Diogenes) i čaša (Ullstein). Drugi izlagači bili su mnogo bolje pripremljeni. Samo dan uoči objave imena dobitnice Nobelove nagrade za književnost, izdavačka kuća Hanser, navikla na uspjehe svojih autora, pohvalila se kako se šampanjac za svaki slučaj već – hladi.

 
Hrvatski štand u Frankfurtu - Snimio Srećko Matić

Hanserova perjanica bila je Svetlana Aleksijevič. Bjeloruska favoritkinja ipak je na koncu ostala bez najvažnije književne nagrade. Utjeha joj je bila Mirovna nagrada njemačkih knjižara, kojom je odlikovana posljednjega dana Frankfurtskoga sajma knjiga (9–13. listopada 2013). „Svetlana Aleksijevič hrabra je kroničarka stradanja i strasti ljudi koji su živjeli u Sovjetskom Savezu“, tvrdi žiri jednog od najvažnijih njemačkih kulturnih odličja. U domovini njezine su knjige zabranjene, dok se u inozemstvu nagrađuju misli 65-godišnje kritičarke režima. Aleksijevič piše o posljedicama političkih (raspad komunističkog imperija) i drugih katastrofa (Černobil) na one ljude koje se tako često naziva – običnima: „Volim naše ljude, ali ne volim našu sovjetsku povijest.“ U Frankfurtu je Svetlana Aleksijevič režim bjeloruskoga predsjednika Aleksandra Lukašenka nazvala „diktaturom“, a njega „čudovištem“. Njezini roditelji deset su godina živjeli u zoni ozračenoj atomskim materijalom iz Černobila. Plod tih iskustava bila je potresna zbirka priča Černobil. Kronika budućnosti.

Budućnost je bila velika tema Sajma u Frankfurtu. Budućnost knjige. „Knjiga“ – za većinu to je još uvijek pojam za nešto što je napravljeno od papira, što ima korice, nešto što u slučaju nužde može poslužiti i kao podmetač za šalicu kave ili čaja. Ali knjiga više nije samo papir. U Frankfurtu mogla se opipati, pomirisati, osjetiti i digitalna budućnost pisane riječi. Sajamske dvorane bile su prepune pozitivne energije, u razgovorima nakladnika, autora i čitatelja osjetila se „lagana euforija“, neki čak govore o izdavačkoj „zlatnoj groznici“. Elektronička se knjiga (e-book) etablirala, a digitalizacija otvara sasvim novu dimenziju konzumacije štiva: „Mnoštvo je novih ideja distribucije, ali i proizvodnje knjiga, mladi autori dolaze s novim idejama i formatima“, rekao je direktor Frankfurtskoga sajma knjiga Jürgen Boos.

To su ljudi poput Sasche Loba. Poznati njemački bloger, autor i stručnjak za društvene mreže sa svojom nakladničkom kućom Sobooks želi ni manje ni više nego revolucionirati čitanje u vremenima kojima dominiraju Facebook i Twitter. „E-book u obliku u kojem ga poznajemo danas je proizvod digitalizacije, to je ono što je digitalizacija napravila od knjige. Tiskane točkice pretvorile su se u piksele. Nas zanima ono što internet čini s knjigom, kako internet mijenja knjige.“

Sobooks (social books) nudi knjige koje se moge čitati na mreži i za to čitateljima nisu potrebni nikakvi posebni digitalni uređaji (readeri). Na internetu su one dostupne svima, u svako vrijeme i na svakom mjestu. Ali to nije sve. Čitatelji istovremeno mogu raspravljati o štivu i svoje komentare objavljivati u samoj knjizi. Lobo je začetnik, njegova mlada tvrtka prvi je pokušaj spajanja štiva i društvenih mreža u Njemačkoj. Uspjeh platforme, koja uzgred nije besplatan servis, ovisi i o angažmanu pisca. Poželjno je, kaže Lobo, da se pisci uključe u dijalog s obožavateljima: „Svatko će moći na prvi pogled vidjeti: aha, na platformi je i autor, on sudjeluje u raspravi. Mislim da je to dodatni servis i za čitatelje, ali i za autore, koji odmah mogu vidjeti kako reagira publika.“

A publika je u Frankfurtu s oduševljenjem reagirala na nastup počasnog gosta – Brazila. Južnoamerikanci su u svom sedam milijuna eura skupu paviljonu demonstrirali svijetu koliko značenje literatura i općenito kultura imaju u zemlji koja je na putu da postane globalna ekonomska velesila. Neke zemlje izvoze naftu, neke su se specijalizirale za proizvodnju automobila ili vrhunskih nogometača. Brazil ima sve navedeno, ali je jako ponosan upravo na svoj novi izvozni hit – književnost. Na Sajmu knjiga u Frankfurtu Brazil se predstavio sa sedamdeset autora i 164 nakladničke kuće. Najveća zemlja Latinske Amerike ima velike planove. Do 2020. ministarstvo kulture Brazila uložit će oko 35 milijuna dolara u promociju svojih autora diljem globusa. Državnim novcem financiraju se stipendije za prevoditelje i pisce, programi razmjene i predstavljanje na velikim sajmovima knjiga. Brazil je već 1994. bio počasni gost u gradu na Majni. Velika nepoznanica na književnoj geografskoj karti tada su bili autori poput Jorgea Amada ili Joaa Ubalda Ribeire. Dva desetljeća poslije o Brazilu se ne govori kao i književnom autsajderu, nego kao o zemlji iz koje dolaze zanimljivi autori. Brazil, kažu pisci iz te zemlje, nisu samo nogomet, samba i karneval u Riju. Nekada je dominantna tema u brazilskoj književnosti bilo melankolično bespuće Amazone. Danas se piše o prometnom kaosu u metropolama, socijalnim i ljubavnim problemima i – seksu. Brazil prolazi kroz fascinantnu transformaciju. Danas je to urbana nacija koja profitira od globalizacije. Mladi autori seciraju psihu žitelja velikih gradova i tako opisuju što se događa s Brazilom. Zemlja je dinamična, proteklih mjeseci milijuni su na ulicama protestirali zbog organizacije velikih sportskih događaja, Svjetskoga prvenstva u nogometu i Olimpijade, oni žele da se novac zarađen na sirovinama (kojima Brazil obiluje) uloži u infrastrukturu ili obrazovanje, a ne samo u betonske stadione. Ne, život „običnih“ ljudi tamo nije lagan. A taj život u djelu Bilo je puno konja opisuje Luiz Ruffato, u 69 epizoda iz svakodnevice radničke klase: „Mnoštvo brazilskih autora piše o liberalima, o umjetnicima, kriminalcima i šefovima preprodavača droge. Ja sam pak izabrao za sebe skupinu o kojoj nitko ne piše: radnike. Ljude koji se ujutro probude, odu na posao, vrate se kući, ljude koji se bore za preživljavanje.“

Pozornost publike i kritičara u Frankfurtu je privukao i Paulo Scott. Njegovi Nestvarni žitelji pršte emocijama. Scott iznosi ljubavnu priču koja je unaprijed osuđena na propast – vezu između politički aktivna studenta prava Paula i indijanske djevojke Maine. Riječ je zapravo o brazilskom rasizmu, o neljudskim uvjetima u kojima žive tamošnji pražitelji i velikom materijalnom jazu. U Brazilu trenutno 75% bogatstva kontrolira samo deset posto (bijelih) stanovnika.

O egzistencijalnim problemima hrvatskih građana posjetitelji Frankfurtskog sajma ovaj put nisu saznali mnogo. Službeni štand, odnosno nastup hrvatskih autora i nakladnika, organizirala je Hrvatska dječja knjiga, a hrvatski je nastup u cijelosti posvećen predstavljanju knjiga za djecu i mlade. Svoje uratke na najvažnijem je svjetskom sajmu izložilo trinaest nakladničkih kuća. U Njemačkoj već nekoliko godina, točnije od nastupa na Lajpciškom sajmu 2008, raste zanimanje publike za literaturu iz najmlađe članice Europske Unije. Alida Bremer, kuratorica kulturnoga projekta Kroatien Kreativ 2013, u okviru kojega se hrvatska kulturna scena predstavlja njemačkoj publici, s ponosom je istaknula da je u okviru Sajma knjiga u Frankfurtu bio organiziran i niz foruma, rasprava, na kojima su se predstavljala nova izdanja. Utjecajni njemački mediji, poput tjednika Die Zeit, čitateljima su preporučili raspravu na forumu Weltempfang (u organizaciji Goetheova instituta i Njemačkog ministarstva vanjskih poslova) na kojem se govorilo o Europi i hrvatskom članstvu u EU. Na sajmu je nastupio i hrvatski filozof Srećko Horvat, s berlinskim novinarom Steffenom Vogelom on je razgovarao o krizi na Starom kontinentu i predstavio svoju knjigu Što želi Europa, nastalu u suradnji sa slovenskim kolegom Slavojem Žižekom.

Koliko je knjiga uopće važna u današnjim modernim društvima? Ne samo u Brazilu ili Hrvatskoj nego i u zapadnim demokracijama i represivnim režimima? O tome se mnogo raspravljalo na Frankfurtskom sajmu. I autori samokritično priznaju da, za razliku od 70-ih godina prošlog stoljeća, knjiga danas nema više moć da diktira društveni tempo. Danas više nema djela kao što su Solženjicinov Gulag, koja su politički obilježila cijelu generaciju. Je li konzumacija štiva danas samo hobi, bez društvenih posljedica? Intiman proces u kojem sudjeluju samo čitatelji i knjiga koju drže u ruci? Piscima predbacuju da su pasivni, da nisu s dovoljno žara reagirali na posljednje burne događaje, poput financijske krize. Nije čudo, tvrde kritičari, da u represivnim državama poput Kine ili Rusije najpoznatiji disidenti više nisu pisci (kao prije), već umjetnici poput Ai Weiweija ili skupine Pussy Riot.

Bez obzira na te argumente, i dalje vlada golem interes čitatelja za knjige. Samo u Njemačkoj branša će 2013. zabilježiti promet od oko 10 milijardi eura. Potražnja je velika, ali velike su i brige literarne branše: možda je i najveći problem koncentracija na tržištu. U sektoru klasičnih knjižara u Njemačkoj 10% ponuđača nadzire dvije trećine prometa. Direktor Frankfurtskog sajma Boos upozorio je i na dominaciju internetskih giganata poput Amazon Googlea ili Applea. Kritizirao je američki „oligopol“ koji diktira tehnološke standarde i nudi korisničke uređaje i sadržaje, i tako u potpunosti kontrolira čitatelje. A oni su bili i ostaju vjerni knjizi – bila riječ o papiru ili pikselima. Kako su pokazali rezultati upravo objavljene reprezentativne ankete, za čak 61% Nijemaca knjiga je vrlo važan sastavni dio života. Za svakoga drugog Nijemca knjiga je danas poput „dobra prijatelja“.