In memoriam Igor Mrduljaš (1945–2013)

Igor Mrduljaš, teatrolog, kazališni kritičar, povjesničar kazališta, publicist i političar, rođen 1945. u Splitu, u životu je histrionskom znatiželjom mijenjao nekoliko kazališno izazovnih gradova. Od 1950. do 1972. živio je u Rijeci, u kojoj je od 1970. do 1972. radio kao tajnik Zavoda za industrijsku pedagogiju, od 1973. do 1975. u Varaždinu, u kojem je u tom, dvogodišnjem, razdoblju bio voditelj promidžbe i urednik kazališnih izdanja tadašnjega Narodnog kazališta August Cesarec, da bi 1975. odabrao Zagreb za svoj grad, djelujući od 1975. do 1993. kao dramaturg, a 1993/94. kao v. d. ravnatelja Zagrebačkog kazališta mladih. Pomoćnikom je ministra informiranja bio od 1990. do 1992. Pomoćnik je ministra kulture za informiranje 1992, a načelnik Odjela za posebne oblike ratovanja Političke uprave Ministarstva obrane od 1994. do 1997. Zamjenik je predstojnika Ureda za odnose s javnošću Vlade Republike Hrvatske od 1997. do 2001. Ponovno se posvećuje kazalištu te od 2001. do 2012. djeluje kao pomoćnik ravnatelja Zagrebačkoga kazališta lutaka.

Igor Mrduljaš bio je jedan od najistaknutijih hrvatskih teatrologa i kazališnih kritičara

Igor Mrduljaš od dvadeset i treće godine, dakle od 1968, objavljivao je glumišne prosudbe u studentskim listovima, a zatim u dnevnicima i u tjedniku Telegram te u programu Radija Zagreb. Teatrološke je oglede i studije objavljivao redovito u hrvatskim i povremeno u stranim kazališnim časopisima i publikacijama.

Djelovao je i kao cjeloživotni istraživač hrvatskoga kazališta. Bio je sudionik hrvatskih i međunarodnih znanstvenih i stručnih skupova pa su bila zapažena Mrduljaševa izlaganja na Danima hvarskoga kazališta, na Krležinim danima, na Šoljanovim danima, na simpoziju Suvremena hrvatska drama. Bio je i marljiv urednik: uređivao je kazališnu rubriku u riječkim časopisima Riječka revija i Kamov i kazališna izdanja riječkoga, varaždinskoga i HNK-a u Zagrebu. Uređivao je knjižnicu Građa za portret glumca Međunarodne slavističke škole, priredivši nekoliko malih monografija u nizu Građa za portret glumca koju je u Dubrovniku i Zagrebu pokrenuo tadašnji voditelj Škole Mladen Kuzmanović. Bio je član uredništva kazališnoga časopisa Prolog od godine 1975. i istoimene biblioteke od njezina utemeljenja 1977, i glavni urednik, s Vjeranom Zuppom, prvih brojeva Novoga Prologa. Bio je izvršni urednik Teatrologijske biblioteke Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, od 1979. do 1991, u kojoj je tiskano više od trideset stručnih i znanstvenih knjiga, i suurednik, s Nikolom Batušićem i Brankom Hećimovićem, Glumišne knjižnice Prolog nakladnika AGM-a od 1994. do 1998, koja je nastala spajanjem biblioteke Prolog i Teatrologijske biblioteke. Bio je glavnim urednikom revije za lutkarstvo LuKa od 1997. do 2006. godine, koju kao nakladnik potpisuje Zagrebačko kazalište lutaka.

Stalnim je kolumnistom tjednika za kulturu Hrvatsko slovo od prvoga broja (pisao je kolumnu Hrvatsko glumište) i zamjenikom urednika (za kulturu) od njegova prvog broja, posljednjih dvadesetak godina.

Osnovao je i vodio riječku Studentsku eksperimentalnu kazališnu scenu od 1967. do 1969. Godine 1969. kao predsjednik studenata Rijeke dao je riječkom klubu za mlade ime prema poznatom češkom prosvjedniku Janu Palachu – klub Palach. S Tahirom Mujičićem vodio je i Lutkarsko-erotski cabaret Mmanipuli (LEC), od 1985. do 1988. Bio je tajnik, od 1976. do 1993, i predsjednik Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa od 2005. do 2011. Bio je član Međunarodne udruge kazališnih kritičara (AICT) i Društva hrvatskih književnika.

Igor Mrduljaš objavio je dvanaest knjiga, (u) kojima se predstavlja kao kroničar i povjesničar te kritičar, ali uvijek kao „postojani zagovornik nacionalnoga dramskog repertoara“. Dragocjene su publikacije u kojima Mrduljaš otima zaboravu hrvatske kazališne institucije, glumišne fenomene i kazališne ljude. Godine 1973. Narodno kazalište August Cesarec u Varaždinu tiskalo je Mrduljaševu monografiju Sto godina kazališta u Varaždinu, vrijedan i precizan prilog slici sjevernohrvatskoga glumišta. U široj je javnosti prepoznata kvaliteta Mrduljaševe knjige o suvremenoj hrvatskoj dramskoj književnosti, a svjedok su njezine popularnosti dva izdanja Dramski vodič tiskan je u Zagrebu 1984. i 1997, a Izbor iz hrvatske dramatike XX. stoljeća objavljen je na hrvatskom godine 1978, a na engleskom 1979. Nepresušan je izvor informacija o hibridnom dramsko-scensko-glazbenom žanru i slici mentaliteta iz Zagreba s početka dvadesetoga stoljeća, tj. između dvaju ratova, Mrduljašev Zagrebački kabaret, slika jednog rubnog kazališta, iz 1984. Kazališnim ljudima dragocjen je i s knjigom istotrenutno izdan album Kaj nam pak moreju s reprodukcijama i rekonstrukcijama repertoara tadašnjih vedrih pozornica. Kabaretskom se kazalištu vraća u vrijeme Domovinskoga rata, tiskajući knjigu Ad HOC cabaret. Hrvatsko ratno glumište (1994). Umjetnički dosezi Mrduljaševa bavljenja kazalištem za djecu vidljivi su u knjizi Potjeh, Toporko i Neva Nevičica, (1994). Mrduljaš je, naime, uza svoj teatrološki, praktično-kazališni, kritičarski i publicistički rad nerijetko pisao dramske tekstove za djecu i odrasle i televizijske scenarije, s posebnim uspjehom ostvarivši scenske prilagodbe djela Ivane Brlić-Mažuranić.

Knjiga Deset godina druženja. Teatar u gostima 1974–1984. iz godine 1984. predočuje putujući život i fenomen svakovečernjega kazališta u malim i velikim hrvatskim sredinama utemeljitelja i voditelja Relje Bašića. Tom se kazalištu vraća i dvadeset godina poslije: 30 godina putujućega kazališta. Teatar u gostima 1974–2004. Mrduljaš objavljuje i monografsku knjigu o snažnoj glumačkoj i organizatorskoj osobnosti specifičnoga hrvatskoga teatra koje je u svakom prostoru snažno profesionalno angažirano: Relja Bašić, 50 godina kazališnog i filmskog stvaralaštva (2004). Relja Bašić namjeravao je angažirati Mrduljaša i za nove godišnjice, kako mi je u srpnju taj legendarni hrvatski glumac nagovijestio u telefonskom razgovoru u Dubrovniku. Primjer je proučavanja kazališne umjetnosti i života iz motrišta insajdera, iz glumačkoga kuta gledanja, Mrduljaševa intrigantno napisana monografija Dubravko Dujšin, poslovi i dani, (1988), koja privlači pozornost i romaneskno-memoarskim stilom pisanja, a doživljuje i jednako uspješno drugo izdanje: Glumac i njegovo doba. Knjiga o Dubravku Dujšinu, (2006). Svoj je kritičarski i kolumnistički angažman u Hrvatskom slovu ovjekovječio u knjigama O hrvatskome glumištu, (1999) i Glumište u stupcu (2007).

U Mrduljaševe prinose hrvatskom glumištu ubraja se i činjenica da je osamdesetih godina tipološki razvrstao hrvatsku kazališnu kritiku na novinsku i časopisnu kritiku. Bio je stalni suradnik i rado viđen gost u Opatičkoj 18, u projektima Zavoda za književnost i teatrologiju, tj. Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta Hrvatske akademiije znanosti i umjetnosti, ali i Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža.

Pred početak ljeta ove godine dodijeljena je Igoru Mrduljašu Demetrova nagrada za životno djelo HDKKT-a, čime je dostojno obilježeno Mrduljaševo 45-godišnje sustavno bavljenje kazališnom umjetnošću, posebno hrvatskim glumištem u teorijskom i praktičnom smislu, koje pokriva djelovanje Igora Mrduljaša kao kritičara, teatrologa, dramskoga pisca, publicista, urednika, novinara i pokretača kazališnih događanja. Svečanost dodjele Demetrove nagrade za životno djelo ove se godine dogodila u Zagrebačkom kazalištu lutaka: bile su tamo Mrduljaševa supruga, hrvatska kazališna glumica Zdenka Marunčić i kći, znanstvenica i prevoditeljica Petra Mrduljaš Doležal. Povjerenstvo u sastavu Boris Senker, Sanja Nikčević i Boris B. Hrovat u obrazloženju Nagrade naglasilo je: „Nastavljajući tradiciju naše povijesne publicistike te pišući na tragu, primjerice, Josipa Horvata i Ive Hergešića, Igor Mrduljaš posvetio je posebnu pažnju inače zapostavljenim temama u našoj teatrologiji.“ Ističe i Mrduljašev velik prinos hrvatskoj kazališnoj kritici: „Samostalan i dosljedan u svom shvaćanju kazališta kao jednog od najvažnijih segmenata nacionalne kulture i uvjeren da su upravo za opstojnost te kulture presudni supostojanje popularnog i ekskluzivnog, eksperimentalnog i tradicionalnog, domaćeg i stranog, grubog i otmjenog, ne opredjeljuje se za jednu vrstu kazališta, nije promicatelj jedne struje ili jednoga trenda u kazalištu, nije izabrao jedno njegovo lice te ga posvuda i od svih traži i hvali samo njega, a sva druga lica odbacuje kao nepoželjna, nego različita lica prihvaća kao ne samo dopustiva nego neophodna. Stoga na predstave o kojima piše ne primjenjuje uvijek ista mjerila, prikladna za neke od njih a posve promašena kad je o drugima riječ, nego svakoj od njih pristupa sa stajališta izvedena iz nje same, uspoređujući ono do čega se u razmjeni između pozornice i gledališta došlo s onim do čega se moglo doći na izabranom putu. Upravo je zbog toga oštar kritičar, ironičan pa i sarkastičan kad god se suoči sa svaštarenjem, s površnošću, s nesuvislim i nedomišljenim potezima, s prozirnim, neiskrenim podilaženjem bilo komu i s drugim iskazima nepoštovanja i sebe i drugih u kazalištu. S druge strane, ne štedi na pohvalama iskrenosti, predanosti, dosljednosti, poštovanju i samopoštovanju te odgovornosti u kazalištu. Te vrline cijeni u drugih, te iste vrline i drugi cijene u njemu.“

Igor Mrduljaš napustio nas je 1. listopada. Premda smo znali da je bolestan, nismo vjerovali da će tako naglo i prerano otići. Čitali smo njegove najnovije zanimljive priloge u hrvatskoj publicistici i uživali u lucidnosti koja zrači iz njegovih tekstova. Nakon odlaska Igora Mrduljaša ostala je velika praznina u hrvatskoj teatrologiji, povijesti kazališta i društva, kazališnoj kritici, kolumnistici i uredničkoj djelatnosti.