Dječje radosti treće dobi

Iako je trebao biti dijelom premijerne proljetne ponude u završnici prošle sezone, autorski projekt Divan dan Olje Lozica otvorio je novi premijerni ovosezonski raspored dubrovačkoga kazališta ukazavši iznova na važnu umjetničku prisutnost autorice, koja i drugim svojim prinosom bitno obogaćuje dubrovačku teatarsku praksu. Nakon nagrađivane praizvedbe predstave Prasac koji gleda u sunce, Dražen Ferenčina režirao je Oluju koju je autorica napisala po Shakespeareovim motivima istonaslovne drame, i sada, najposlije, ostvarena je nova, autentična kazališna avantura vrijedna čekanja.

Autentične glumačke kreacije klaunske zaigranosti.

 Divan dan predstava je namijenjena djeci, ali njezina poruka, poetika, prisnost, neposrednost, tematska i problemska okrenutost čine je univerzalnom kazališnom pričom koja plijeni neposrednošću, jednostavnošću, umjetničkim suglasjem, glumačkom kreativnošću i predanošću u odabranoj životnoj sličici koja, ne posegne li se za njom u ovakvoj teatarskoj avanturi, ostaje tek dijelom mnogih sličnih zanemarenih osobnih albuma koji taje sudbine i tragove obiteljskih epizoda zaboravljenih protagonista. Proslava rođendana u staračkom domu s ustaljenim dnevnim zadanim redom i aktivnostima, iščekivana željena čestitka, telefonski poziv unuke i najavljen dolazak najbližih – okvir su priče „nestašnih“, zaigranih i vitalnih staraca koje od dječjih neposlušnosti, inata, psina i radosti dijele tek predrasude i malograđanski obziri. Sjetne i plahe „starice“ i njihovi bliski generacijski domski „starci“ u toj raspoloženoj trećedobnoj veselici plijene radošću s posljedicama u empatijskom teatarskom obrascu u kojem ih zatječemo.

Zanimljiv autorski projekt Olje Lozica, koji na duhovit, nježan i poetičan način otvara i slika vječne teme ljubavi, odrastanja i starenja. Odnosa među ljudima koji, osuđeni na vrijeme koje im je preostalo, u svakodnevnim ritualima, zadacima, datostima i rasporedima, nalaze povod i razlog za igru koja je i terapija i bijeg u infantilnost, ali i mogući izbor suženih životnih funkcija pa i način da se traje. Prepušta životu i uživa u danu, koji jedino i može biti takav i samo divan. Do mogućeg novog povoda. Bude li ga. Provokacije na koju će pristati. Prohtije li im se. Igre u kojoj će sudjelovati. Šali kojom će se zabaviti. Požele li. Ili nove epizode koja će otkriti čistoću i naivnost njihovih dječjih igara ozbiljnih posljedica. U predstavi klaunovske zaigranosti, grotesknih prizora pa i doziranih karikaturalnih priziva, ali punoga pokrića izraženih glumačkih osobnosti, autentične kreacije ostvarili su: Izmira Brautović, Mirej Stanić, Helena Kovačić, Hrvoje Sebastijan i Zdeslav Čotić, individualizirajući svaki lik i glasom i maskom i stasom, poigravajući se vješto karakterima koje tumače u kolektivnoj igri bez praznoga hoda i suvišnih doslovnosti. Jednako kao i autoričin glas u offu, koji je istovremeno upozorenje odgajateljice i dociranje njegovateljice, ali i podsjetnik redateljice. Sve je u predstavi u funkciji redateljskog rukopisa i poetike, od inspirativnih glumačkih zaigranosti do funkcionalnih scenografskih elemenata, rekvizite, duhovitih maski, kostima i frizura. Sve gotovo idealno skrojeno za komorni prostor Teatra Bursa. Scenograf Igor Vasiljev, kostimograf Mario Leko te skladateljica i korepetitorica Paola Dražić Zekić dobitni su umjetnički tim Olje Lozica bez disonantnih rješenja, a skladnim prinosima, svaki na svoj način, obogatili su na prvi pogled nepretencioznu, „jednostavnu“, ali istovremeno do boli istinitu, tužnu, sjetnu i veselu životnu priču kojoj je i povod i ishod Divan dan. I ne samo jedan. Ili bismo mi to željeli.