Crkveni univerzalizam i narodni interesi

Drugoga listopada navršilo se pola stoljeća od pokretanja Glasa s Koncila, biltena čija je prvotna zadaća bila izvješćivati sa sjednica Drugoga vatikanskog sabora. Međutim, zamisao potekla od franjevaca s Kaptola u Zagrebu uskoro je prerasla ne samo okvir spomenute franjevačke zajednice i tehničke mogućnosti njihova „geštetnera“ nego i samu zadaću koncilskoga izvješćivanja. Nije trebalo dugo da Glas s Koncila postane Glas Koncila – središnje katoličko glasilo Crkve u Hrvata. Uskoro je katolički dvotjednik, a tjednik od Nacionalnog euharistijskog kongresa 1984, postao ne samo „novo lice Crkve“ nego i jedino tiražnije glasilo u Hrvatskoj koje je izražavalo stajališta izvan partijskoga nazora i nadzora. Njegova temeljna služba u javnom prostoru nikada nije prestala biti crkvena, prije svega kao katolički informativnog i formativnog medija opće i mjesne Crkve, ali je, silom prilika, ili, bolje je reći, neprilika, Glas Koncila sve do dolaska demokracije 1990. bio i glas onoga dijela hrvatskoga naroda koji je bio ušutk(iv)an i društveno marginaliziran. Možemo se podsjetiti da je njegova pojava ujesen 1963. došla u trenutku kad su još itekako bile svježe rane poslijeratnoga progona Crkve u Hrvata, koja je doslovce bila desetkovana, a odnosi bivše države i Svete Stolice teško su se pomicali s točke ledišta. U takvim okolnostima zamisao o pokretanju katoličkog glasila graničila je s ludošću i izazovom. Ipak, bilten je uz potporu nadbiskupa Šepera pokrenut, prvobitno s prokoncilskom zadaćom, da bi već koji mjesec poslije prerastao u novine tematski sve šireg raspona, kojih će glas u hrvatskoj javnosti odjekivati do danas.

Stvaranje Glasa Koncila (na fotografiji Vladimir Pavlinić, Smiljana Rendić, Josip Ladika i Živko Kustić)

 Informativna polifunkcionalnost

Pedeseta obljetnica proslavljena je 1. listopada sv. misom i svečanim skupom u dvorani Vijenac na zagrebačkom Kaptolu. Uza svu trojicu urednika Glasa Koncila, Vladimira Pavlinića, don Živka Kustića i mons. Ivana Miklenića, urednike rubrika i priloga te bivše i sadašnje suradnike, u jubilejskoj svečanosti sudjelovali su nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić, riječki nadbiskup Ivan Devčić, koji je ujedno predsjednik Odbora HBK-a za sredstva društvenoga priopćavanja, više biskupa iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine ili njihovih izaslanika, nuncijev delegat, redovnički poglavari, predsjednik HAZU, predstavnici Matice hrvatske i Napretka te drugi uglednici. Iako se vremenski oduljio, program u Vijencu bio je veoma zanimljiv, protkan glazbenim nastupima SKUD-a Ivana Gorana Kovačića, Bogoslovskog (sada svećeničkog) okteta iz 2002, Željke Marinović te legende hrvatske duhovne glazbe Čede Antolića i zbora Hrid. U dinamičnom, na trenutke fulminantnom performansu mladih iz zagrebačkih katoličkih zajednica ispričana je, popraćena videomaterijalom, priča o nastanku i razvoju Glasa (s) Koncila; ispričana s nakanom podsjetiti da je u proteklih pola stoljeća list, unatoč postojano crkvenom okviru, bio (in)formativno polifunkcionalan u službi vitalnih narodnih interesa.

Danas, kada Hrvatska teško diše pritisnuta mnogim problemima, među kojima je upravo duhovna kriza majka svih drugih kriza, počevši od moralne, preko demografske do gospodarske, može se učiniti da svaki govor o povijesti samo nepotrebno opterećuje. Tako se čini da nije potrebno evocirati značenje Glasa Koncila u prošlosti, to više što se, u odnosu na potrebe što ih zadaje dinamika društvenog razvoja, mnogima čini da Crkva u nas više živi od prošlosti nego za sadašnjost. S druge strane, mnogi su skloni reći da je „u ono vrijeme“ bilo lakše biti „novo lice Crkve“ nego danas, kada je ideološka mimikrija na vrhuncu i kada se iza lica demokracije janusovski skrivaju dublji protukršćanski impulsi nego što bijahu oni koji su proizlazili iz ondašnje ideološki nabrušene ateističke propagande. Kočoperna i narcistička, ta je propaganda naime bila, u usporedbi s današnjim propagandističkim varkama, prozirna i plitka. Njezin „znanstveni materijalizam“ udarao je na um, ali duhovna osnova hrvatskih partijskih kadrova većinom je bila odnjegovana u nekom barem tradicijom kršćanskom okružju. Ta „koegzistencija“ možda nigdje nije tako slikovito prikazana kao u Našem malom mistu, u epizodi Borbena ponoćka prizorom u kojemu politička malomišćanska vrhuška punim grlima demonstrira kako se pjeva Tebe Boga hvalimo!.

Radni sastanak sadašnjeg uredništva

Znaju li današnje stranačke vrhuške spomenuti himan? Dakako, ne treba imati iluzija – duhovna je borba plamtjela stalno, s mnogo incidenata, a Glas Koncila bijaše lakmus-papir njezina intenziteta. Dok su, s jedne strane, zasjedali partijski forumi u stalnoj budnoj potrazi za „unutarnjim neprijateljima“, među kojima su „kleronacionalisti“ bili „na cijeni“, urednički su komentari ili Pisma seoskog župnika iskazivali vjerski, ali i politički puls prisilno tihe većine, koja nije bila dijelom „avangarde radničke klase“.

U tome je „pulsiranju“ prvih nekoliko godina svoga izlaženja Glas Koncila imao ne samo primat nego i ekskluzivnost, da bi se početkom sedamdesetih godina na katoličkoj medijskoj sceni počeli javljati novi glasovi, koji su promišljali drukčije modele djelovanja kršćana u tadašnjem društvu. Glas Koncila, svjestan svoje uloge neformalnog glasnogovornika Crkve na hrvatskim prostorima, zauzeo je mjesto između „mekih“ zahtjeva za više pluralnosti unutar zadana „samoupravnog“ okvira i, premda ne otvorenih, ali osjetno radikalnijih anticipacija demokracije i suverenosti, ostavši temeljno usredotočen na zagovaranje slobode vjere i savjesti te neprestance senzibilizirajući vjernike za uočavanje neskladnosti između nominalnih sloboda i realija, nastojeći ujedno oko vjerskog odgoja naroda, ali i reafirmacije rodoljublja, koje je nakon sloma Hrvatskog proljeća bilo gotovo posve potisnuto iz javnosti. Stoga je Glas Koncila bio jedan od pokretača velikih vjerničkih okupljanja od Solina 1976. do NEK-a 1984, koji su imali zadaću podići vjersku i nacionalnu svijest među hrvatskim katolicima, ali i pokazati, hodom po rubu tada dopuštenih okvira, snagu Crkve i domoljublje hrvatskog naroda.

To su bila vremena u kojima je list imao nakladu i veću od dvjesto tisuća primjeraka. Ali – tempus fugit – došlo je vrijeme koračanja novim stazama. Nakon što se dolaskom demokracije otvara prostor slobodi riječi, što za Glas Koncila zapravo nije bilo presudno jer je on svoju slobodu već bio osvojio, činilo se da su došla bolja vremena. No dogodilo se, kako je na jubilejskoj svečanosti lucidno zaključio govor don Živko Kustić, evocirajući dane kada je valjalo ploviti između kršćanskoga poslanja i scila i haribda ideologije i represije, „njihovo je vrijeme prošlo, a naše još nije došlo jer nismo još dovoljno dobri kršćani!“. Dugogodišnji je „sugovornik“ gotovo preko noći nestao pa se devedesetih godina, unatoč povremenom iskrenju između države i Crkve, činilo da Glas Koncila više nema s kime raspravljati. No uskoro se pokazalo naličje slobode i hrvatski katolici pomalo shvaćaju potrebu koju je Katolička crkva u cjelini već dulje vrijeme uočavala, posebice u Zapadnoj Europi: katoličke narode treba iznova evangelizirati! Osim toga, mijenja se percepcijski okvir: vjerske teme, premda ne uvijek objektivno i cjelovito, postale su teme svih pa je uvelike umanjena ekskluzivna pozicija Glasa Koncila kao informatora o crkvenim zbivanjima i tumača crkvenih stajališta o javnim pitanjima. K tomu, u ozračju „diktature relativizma“ (Benedikt XVI) – kada postmodernističke silnice vrijednosno niveliraju ideologije i religije – Crkva društveno biva gotovo ignorirana od liberalnog mainstreama, koji promiče posvemašnji individualizam pa svatko doslovce „vidi svoga Boga“. Što u takvu metežu duhova mogu očekivati njezina glasila?

Naslovnica prvoga broja Glasa Koncila iz 1963.

Ipak, Ecclesia semper reformanda! Glas Koncila izašao je iz duha takve Crkve, iz duha koji je imao potencijal „otvoriti prozore svježem zraku“, kako se nekako izrazio Ivan XXIII. potaknuvši održavanje Drugoga vatikanskog sabora. Nasuprot u svjetovnim medijima forsiranu shvaćanju, Koncil nije ugrozio narav i poslanje Crkve, nego ih je sačuvao. Tako je Crkva nakon koncilske obnove postala sposobnija primiti nove poticaje Duha Svetoga, kako čvrsto vjeruje, brže i raznovrsnije prilagođavati interpretaciju svog nepromjenjiva nauka novim potrebama i okolnostima naviještanja Evanđelja. Budući da Koncil nije opozvan – dapače čini se da je sve življi – Glas Koncila kao izvorno njegov glas ima što reći. Ako se nekima, možda pretjerano, čini da se na suvremeno hrvatsko tzv. tranzicijsko društvo može primijeniti ona evanđeoska prispodoba o kući iz koje je istjeran jedan zloduh, da bi je zatim, pometenu, napučilo sedam drugih, gorih od prvoga, svakako stoji don Živkova misao: „Još uvijek nismo dovoljno dobri kršćani!“ Eto motivacije katolicima za aktualizaciju kršćanskih vrijednosti u društvu i svjedočenje biti i poslanja Crkve, uvijek imajući na umu i svekolike narodne interese.

Glas Koncila samim tim ima svoj raison d’etre i u našim danima.