Bošnjački hegemonijski projekt

Od prvog od petnaestog listopada u susjednoj se Bosni i Hercegovini proveo prvi popis stanovništva nakon predratnoga popisa 1991. U etnički podijeljenim društvima, poput Belgije, Libanona ili Bosne i Hercegovine, popisi stanovništva izrazito su važno političko pitanje jer oni dugoročno određuju operacionalizaciju institucionalnih mehanizama podjele vlasti između etničkih skupina. Konkretno, udjel Hrvata, Srba i Bošnjaka u ukupnom bosanskohercegovačkom stanovništvu odrazit će se na način na koji će institucionalni dizajn uspostavljen 1995. mirovnim sporazumom iz Daytona primjenjivati. Činjenica da popis nije proveden u redovnim terminima (2001. i 2011) svjedoči o dubokoj disfunkcionalnosti suvremene bosanskohercegovačke države i nemogućnosti postizanja konsenzusa između političkih predstavnika triju konstitutivnih naroda. Ranijem provođenju popisa stanovništva najviše se protivila bošnjačka strana jer se smatralo da bi popis „zacementirao“ zatečeno stanje nakon kraja rata, odnosno potvrdio i na stanovit način legitimirao prisilne migracije (etničko čišćenje), pogotovo na području manjeg entiteta, tj. Republike Srpske. Polazeći sa sasvim drukčijih osnova, upravo su predstavnici političkog vrha u Banja Luci htjeli provesti popis kako bi on dodatno potvrdio odvojenost i kvazineovisnost srpskog entiteta od cjelovite Bosne i Hercegovine.

Put do bošnjačkog ovladavanja Bosnom i Hercegovinom vodi preko Mostara gdje Bošnjaci žele imati većinu

Suvremeni popisi stanovništva na području Bosne i Hercegovine provode se od 1879. Za vrijeme austrougarske vladavine provedena su četiri popisa stanovništva (1879, 1885, 1895. i 1910), za vrijeme Kraljevine SHS / Kraljevine Jugoslavije dva popisa (1921. i 1931) te za vrijeme SFRJ šest popisa stanovništva (1948, 1953, 1961, 1971, 1981. i 1991). No bitno je naglasiti da su austrougarski popisi zapisivali samo podatke o konfesionalnoj, a ne i o etničkoj pripadnosti. Također, današnje bošnjačko stanovništvo na svim prethodnim popisima bilo je popisivano pod drugim etničkim i vjerskim oznakama. Naime, u vrijeme Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba, odnosno nakon 1929. godine Kraljevine Jugoslavije, sukladno službenoj ideologiji integralnog jugoslavenstva, Slovence, Hrvate i Srbe smatralo se trima plemenima istoga naroda, dok se pretke današnjih Bošnjaka smatralo tek vjerskom zajednicom. U socijalističkoj Jugoslaviji bosanskohercegovačko muslimansko stanovništvo isprva se ubrajalo pod „nacionalno neopredijeljene“, a poslije pri obradi podataka svrstavalo pod kategoriju Jugoslavena. Tek na popisu 1961. uvedena je mogućnost izjašnjavanja Muslimanom u nacionalnom smislu. Godine 1993. političko vodstvo predvođeno Alijom Izetbegovićem i Strankom demokratske akcije mijenja ime iz muslimanskog u bošnjačko, čime proces oblikovanja bošnjačke nacije dobiva konačni oblik. Ovaj je popis stoga ne samo prvi koji se provodi u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini nego i prvi popis stanovništva na kojem su se stanovnici mogli izjasniti kao Bošnjaci.

Dok srpska strana vidi popis kao očuvanje i potvrdu stanja postignutog u ratu te to stanje misli iskoristiti kao podlogu za pripremu za eventualno odcjepljenje Republike Srpske, za Bošnjake i Hrvate taj je popis od presudne političke važnosti u određivanju budućih odnosa snaga u zemlji. Naime, u službenom Sarajevu raste potpora za projekt hegemonijskog ovladavanja cijelom zemljom za koje se smatra da se može postići ako popis utvrdi da Bošnjaci čine više od pola ukupnoga stanovništva Bosne i Hercegovine. Takve ekskluzivističke političke koncepcije smatraju da bi BiH trebala biti isključivo nacionalna država bošnjačkog naroda, dok na Srbe i Hrvate gleda kao na izdajice bosanskoga nacionalnog interesa koji imaju „rezervne domovine“. Općenito, popis stanovništva, koji osim demografske, obuhvaća i važnu socioekonomsku komponentnu popisom imovine, odnosno nekretnina, i utvrđivanje dobne strukture stanovništva, ima bitnu ulogu u projektu mirnodopskog ostvarivanja ciljeva koji nisu postignuti u ratu 1992–1995. Naime, put do bošnjačkog ovladavanja Bosnom i Hercegovinom uključuje takozvano demografsko poklapanje, odnosno ciljano naseljavanje i poticanje mnogobrojnih obitelji, kao i ciljano kupovanje nekretnina kako bi se u kratkoročnom i srednjoročnom razdoblju izmijenila etnička struktura neke općine i stvorili uvjeti za promjenu odnosa moći u postdejtonskom političkom sustavu. To se posebice odnosi na grad Mostar, u kojemu Bošnjaci žele (ponovno) imati većinu te na Neum, jedinu bosanskohercegovačku općinu s izlazom na more. Za hrvatsku je pak stranu taj popis iznimno važan jer bi veliko smanjenje broja građana koji se izjašnjavaju kao Hrvati sa sobom povlačio pitanje budućnosti hrvatskoga naroda kao konstitutivnog naroda u institucionalnoj arhitekturi države. Brojnim odazivom popisivačima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine hrvatsko političko vodstvo u Mostaru pak želi nadoknaditi realno neravnopravan politički položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini i stvoriti uvjete za nove političke pregovore koji bi nadogradili (ili potpuno reorganizirali) dejtonsku institucionalnu arhitekturu. Potpuna reorganizacija prema tim zamislima išla bi bilo u smjeru stvaranja trećeg entiteta, bilo u napuštanju entitetske podjele i provođenja potpune kantonizacije cijele Bosne i Hercegovine.

Ovomjesečni popis trebao bi također razotkriti razmjere posljedica rata koji je odnio živote oko sto tisuća ljudi, a prisilio gotovo dva milijuna ljudi na izbjeglištvo. Procjenjuje se da, nasuprot popisu 1991. na kojemu je registrirano 760.852 Hrvata (17,4 posto), danas stalno u Bosni i Hercegovini prebiva manje od pola milijuna Hrvata, odnosno nekih 450 tisuća ljudi. Budući da je rat uvelike utjecao na homogeniziranje etničke strukture svih općina u zemlji (u gotovo svim općinama većinski narod ima udjel od 80 i više posto), hrvatsko je stanovništvo danas najviše koncentrirano u zapadnoj Hercegovini i Bosanskoj Posavini (općine Domaljevac i Orašje), dok sve više nestaje iz srednje Bosne (očekuje se da će popis pokazati pad od 80.000 ljudi). Istovremeno, popis stanovništva u Hrvatskoj 2001. (za popis iz 2011. još nisu objavljeni podaci o migracijskim obilježjima stanovništva) zabilježio je 381.764 hrvatskih građana rođenih u Bosni i Hercegovini. Prema istom popisu više od deset posto Zagrepčana rođeno je u susjednoj državi, dok taj udjel u stanovništvu Brodsko-posavske županije iznosi gotovo dvadeset posto. To zorno pokazuje demografsku važnost Bosne i Hercegovine za Hrvatsku, ali i ukazuje na pojačanu migraciju izazvanu ratom i poslijeratnim stanjem otežanim neravnopravnim političkim položajem.

Osim tri konstitutivna naroda čija politička vodstva imaju jasne ciljeve, strahove i očekivanja od popisa stanovništva, bitno je spomenuti i četvrtu skupinu, takozvane Ostale. Riječ je o svim onima koji se ne uklapaju ili se ne žele uklapati u podjelu stanovništva na tri konstitutivna naroda. Zbog etničkog ključa prema kojemu se dijele javne funkcije, pripadnici Ostalih doživljavaju diskriminaciju. Upravo je to 2009. potvrdila presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine. Presuda iz Strasbourga nalaže ukidanje diskriminacije i omogućavanje natjecanja za političke funkcije svim bosanskohercegovačkim državljanima. Porast broja Ostalih zabilježenih popisom mogao bi biti uvod u političke promjene koje bi dovele do implementacije te sudske presude. Osim etničkih manjina, poput Roma (Sejdić) i Židova (Finci), kategorija Ostalih obuhvaća one građane Bosne i Hercegovine koji se ne žele etnički izjasniti, već osjećaju povezanost s cijelom državom te stoga preferiraju odrednicu Bosanac. Redovito je ovdje riječ o osobama koje dolaze iz interetničkih brakova. Očekuje se da će najveći broj građana u ovoj kategoriji biti popisan u urbanim sredinama poput Sarajeva i Tuzle. Također, postoji snažna korelacija između takva izjašnjavanja i biračke preferencije za Socijaldemokratsku partiju Bosne i Hercegovine koja promiče koncept građanske bosanske nacije koja bi trebala prevladati etničke identitete, odnosno identifikaciju s trima konstitutivnim narodima.

Premda nakon ulaska Hrvatske u Europsku Uniju nije moguće pronaći nijedan društveni ili politički cilj oko kojega bi se mogao stvoriti nadstranački ili pak općedruštveni konsenzus, moguće je zapaziti da su i predsjednik i vlada i oporba uvidjeli važnost odaziva na popis stanovništva u Bosni i Hercegovini za interese i sigurnost Republike Hrvatske. Naime, posljednjih tjedana mogli smo svjedočiti i da su predstavnici izvršne vlasti, kao i predstavnici glavne oporbene stranke i predstavnici Crkve, gotovo u istom tonu u javnosti apelirali na hrvatske državljane koji su rođeni u Bosni i Hercegovini da se odazovu na popis kako bi svojom statističkom prisutnošću zajamčili sigurnost svoje imovine, ali i osigurali političku i kulturnu budućnost hrvatskog naroda kao konstitutivnog naroda u toj zemlji. Republika Hrvatska ima ustavnu dužnost skrbiti se o svojim državljanima koji obitavaju izvan njezinih granica, a kao supotpisnica Sporazuma iz Daytona Hrvatska je na poseban način odgovorna i za političku stabilnost susjedne BiH. Naposljetku, hrvatski državljani u Bosni i Hercegovini istovremeno su i državljani Europske Unije, pa borba za njihovu ravnopravnost istovremeno znači i zaštitu prava europskih državljana.