Ansambl s misijom i vizijom

Dupkom ispunjen atrij Muzeja za umjetnost i obrt bio je pretposljednjega rujanskog ponedjeljka svjedok nesvakidašnje svečanosti stare glazbe, štoviše – istinskog glazbenog obreda, kakav se tek rijetko može doživjeti u rutinskoj koncertnoj praksi, koju uvelike karakterizira visoka tehnička sprema izvođača, ali, nažalost, i njihova simptomatična duhovna odsutnost.

Nasuprot takvima, svoja svetkovanja velike glazbe „mali“ vokalni ansambl Antiphonus gradi na fanatičnom poštivanju svake note skladateljeva zapisa i baš svake riječi pjesničkog predloška; njihovo razumijevanje bitne sprege toga dvoga daje rezultat koji je čudesan: njihova Glazba mnogo toga govori!

Šestero pjevača ansambla Antiphonus, kranje desno bas i dirigent Tomislav Fačini

 Pomno izbrušeno pjevačko majstorstvo ansambla dostojno je astralne zvukovnosti starih majstora, nikada nadmašenih u vještini (i harmonijski skladna!) dijalogiziranja samostalno profiliranih dionica horizontale. U zasićenu višeglasnom slogu svaki od pjevača Antiphonusa zapravo je profiliran solist koji pomno osluškuje sveukupnu zvukovnost skladbe i nepogrešivo utkiva svoju nit u gustu pređu polifonoga tkanja. A kad se suočite s tako preciznom i transparentnom izvedbom, onda jasno shvatite kako u bujnosti te začudne glazbe nema baš ničega previše: sve je doneseno u savršenoj mjeri, gotovo asketskoj!

 Tijekom izvedbe poseban je doživljaj bio čak i samo gledati te mlade ljude ozarene glazbom; na trenutke pričinjalo mi se kako su to iz katedrale u Ghentu k nama doletjeli Raspjevani anđeli majstora Jana van Eycka?… Ali te dame i ta gospoda, koji su te nezaboravne glazbene večeri tako smjerno stajali pred nama – također jesu anđeli; zagrebački pjevački anđeli – vokalni ansambl Antiphonus, koji u punom sastavu čine: Ana, Marta, Monika, Martina, dvije Vesne, Ivan, Siniša, Kristijan, Leon, Marko te (kao letač-predvodnik tog raspjevanog anđeoskog jata) pjevač basovske dionice i samozatajni maestro Tomislav Fačini.

Sasvim poseban gost te koncertne večeri bio je nevjerojatno virtuozan i istinski zaneseni barokni violinist Dmitri Sinkovsky, koji se predstavio sa skladbama F. Rognonija, J. S. Bacha i H. I. F. Bibera. Njega je na čembalu, ali i na orguljama (pokatkad i istovremeno na oba glazbala!) pratio spretni i svemu vični maestro Fačini, kojega rese izumrle odlike što su bile svojstvene svestranim baroknim svaštarima; on je: dirigent, pjevač, svirač, skladatelj i obrađivač, te ponajprije: umjetnik s osjećajem za istinsko zajedništvo, umjetničko i ljudsko!

 Na samu kraju svog zahtjevnog programa (madrigali C. Monteverdija i F. Rognonija) Antiphonus se s istovjetnim žarom zaputio i u naše vrijeme, a da je i pritom zapravo ostao u svim vremenima, jer upravo je takva (svevremenska!) i kaleidoskopski raskošna skladba Ma(d)ri(g)alesca neiscrpno maštovita Dubravka Detonija. Ni nakon sedamdesetak nadasve profinjenih glazbenih minuta brojnim slušateljima još nije bilo dosta, baš kao ni zagrebačkim pjevačkim anđelima, pa su zaredali dodaci odreda nagrađeni burnim odobravanjem!

Pohvalu, međutim, zaslužuje i Muzej za umjetnost i obrt koji se uspješno trsi da, pored likovnosti, bude i kuća dobrog zvuka; otvorena i gostoljubiva muzejska kuća u kojoj se ove sezone (s ciklusom od pet koncerata) tako s(p)retno skrasio donedavno „beskućnički“ ansambl Antiphonus. Taj sjajni ansambl ima svoju umjetničku misiju i svoju znalačku publiku, a sada i svoj koncertni dom – Muzej za umjetnost i obrt, u kojemu će tijekom ove sezone biti izveden niz starih vokalnih i instrumentalnih skladbi, što će u završnici svakog od koncertnih programa – i nakon Detonijeve Ma(d)ri(g)alesce – biti poentirano suvremenim hrvatskim pjevom (Tomislav Fačini, Željko Brkanović, Krešimir Seletković i Milko Kelemen).