Zvonik i kampanil

Pa kad smo već kod te zvonjave, ona upozorava i na glavnu razliku između Vidovića i Stančića. Stančić je bezbroj puta naslikao varaždinske tornjeve, iz različitih kutova i u različita godišnja doba, dok Vidović jedva ako je ikad naslikao Svetoga Duju ili trogirskoga Svetog Ivana. Stančića kao da su upravo zvonici najviše privlačili, a Vidović kao da je upravo od njih najviše zazirao.

Za to mora postojati nekakav ozbiljan razlog. A taj razlog opet neće biti da leži u karakternim razlikama između dvojice slikara i u različitosti njihova slikarskog iskustva. Mnogo je vjerojatnije da je on sadržan u zvonicima samim. Jer, doista, zvonici se na jugu i ne sjeveru silno razlikuju, koliko god da imaju uglavnom istu ulogu.

Razlikuju se oni najprije po izgledu. Ta bi se nepodudarnost mogla najopćenitije opisati tvrdnjom da su mediteranski zvonici prozirni, dok su kontinentalni neprozirni. Evo što time želim reći: zvonici su na jugu često romanički, što znači da u njihovoj građi važnu ulogu igraju stupići, koji su čipkasto poslagani, pa se kroz njih vidi nebo; zvonici na sjeveru, naprotiv, imaju oblik zatvorene kupole, pa se kroz njih ne vidi ništa.

A da ta razlika nipošto nije nevažna, otkriva i razlika u imenu: ne mislim tu samo na činjenicu da se zvonik na jugu zove kampanil (dakle mjesto s kojega se zvoni), a na sjeveru toranj (dakle nešto poput utvrde), nego mislim na termine uz pomoć kojih stručnjaci opisuju te građevine. Jer, za one jednostavnije zvonike na jugu kaže se da su građeni na preslicu, a za one na sjeveru kaže se da imaju oblik lukovice. Sjeverni zvonici, dakle, nalaze svoj uzor u nečemu što postoji u prirodi, a južni u nečemu što je tvorevina ljudskoga svijeta; lukovica naprosto raste i imaju je mnoge biljke, dok preslicu netko mora vješto načiniti. A to već pokazuje da su i crkve na sjeveru bliže prirodi, a na jugu bliže društvu.

Ali time razlike među njima nisu nipošto iscrpljene. Ne radi se samo o tome da zvonici na sjeveru i na jugu različito izgledaju i različito se zovu, nego su oni svagda i različito raspoređeni. Na jugu u svakom gradu postoji jedan središnji zvonik – kao što postoji i središnja crkva – i nekako se podrazumijeva da ga drugi zvonici ne smiju nadvisiti, pa mu se čak ne smiju ni približiti, ni po horizontali, ni po vertikali. U Splitu se zna da je samo jedan Sveti Duje u Šibeniku jedan Sveti Jakov, u Zadru jedna Sveta Stošija. U Varaždinu, naprotiv – kao, uostalom, i u Zagrebu, Požegi i Križevcima – ima mnogo zvonika, i stranac ne može otprve reći koji je od njih glavni. Na sjeveru je uvijek neka konkurencija među zvonicima, a na jugu je uvijek jedan kampanil nadređen ostalima. Tako i nije čudo što je ondje skovan izraz kampanilizam, kao oznaka za pretjeranu ljubav prema svemu što se nalazi u sjeni zavičajnog zvonika.

No, lako je za kampanilizam, meni se čini da te razlike u izgledu i rasporedu zvonika ponešto govore i o razlikama i vjerskom osjećaju na sjeveru i na jugu. Neće, na primjer, biti slučajno što se kroz kampanil vidi nebo, a kroz toranj se ne vidi. Jer, kad se nebo vidi, onda je i vjera jasna kao taj vidik i kao preslica na koju zvonik podsjeća. Kad se nebo ne vidi, vjera je zatvorena u kupolu, zagonetna, čak i mistična, kao što je mističan rast lukovica koje pod zemljom grije neka tajanstvena sila.

Isto tako, neće biti slučajno što na sjeveru ima više ravnopravnih tornjeva, a na jugu jedan dominira. Oni mnogobrojni sjeverni tornjevi pripadaju raznim župama i raznim crkvenim redovima, pa tako ukazuju na pluralizam i kao da potvrđuju iskustvo sjevernih gradova koji su se u svojoj povijesti neposredno susretali i dodirivali s drugim vjerama i drugim bogomoljama. Na jugu, nasuprot tome, nije bilo takvih dodira, pa otuda i potreba da se naglasi ono što je središnje i oko čega se sve vrti.

Množina je uvijek višeznačna, dok je pojedinačnost jednoznačna. Čak i u likovnom smislu, a ne samo u vjerskom i društvenom. Otuda je i lakše – a možda i poticajnije – slikati vedutu na kojoj ima mnogo tornjeva, nego vedutu na kojoj je samo jedan zvonik. Jer, oni mnogobrojni tornjevi dopuštaju mogućnost varijacija, a ovaj jedan ih ne dopušta. To je i razlog što je Stančić mnogo slikao zvonike, dok ih je Vidović slikao malo.

Ili je tek Stančić neposrednije izražavao ono što je Vidović izrazio posredno? Jer, ako je na njihovim slikama isto doba dana – suton – onda je lako moguće da i crkve zvone, tek što se u Stančića te crkve i vide, dok se kod Vidovića sluti kako zvuk zvona treperi nad krovovima, kalama i lukom. Obojica bilježe isto dragocjeno iskustvo.

A tko zna kad nam to iskustvo može zatrebati. Sve se više po našim gradovima javljaju ljudi koji tvrde da ih zvuk zvona iritira. Kako je krenulo, možda im jednom pođe za rukom da ušutkaju angelus i zdravomariju. Tako će spomen o njima ostati samo na Vidovićevim i Stančićevim slikama.