Vlada ne vjeruje Europi

I njemačka kancelarka zahtijeva da se Hrvatska drži dogovora u slučaju Perković   //Foto Bundesregierung/Denzel

No ako čak i dopustimo mogućnost, koja bi zaista mogla biti raritetna, da na primjer neka od zemalja, za razliku od Hrvatske, raspolaže činjenicama koje zavređuju da se pokrenu procesi protiv nekog hrvatskog branitelja zbog kakve epizode iz Domovinskoga rata, postavlja se pitanje – ne bi li Hrvatska trebala imati povjerenja u pravosuđe te članice Unije, asocijacije kojoj se tako gorljivo i bezuvjetno željela i nastojala pridružiti. Takvim stavom, međutim, poručuje se da naša Vlada nema tog povjerenja. Dapače, naša Vlada poručuje da nema povjerenja ni u buduća nastojanja da se EU proširi na način da od zemalja kandidata zahtijeva vjerodostojnu pripremu (kao što je i od Hrvatske zahtijevala). Čak ako i kada to jednoga dana budu, primjerice, BiH ili Srbija. A toj istoj vladi puna su usta naše potpore njihovu pristupu Uniji, osim što već unaprijed ne vjerujemo njihovim pravosuđima ni sposobnosti EU, koje smo dio, pa dakle ni u našu sposobnost da u procesu pristupanja te zemlje do kraja izoštre i besprijekorno urede sve pravne poretke i pravosudna postupanja. Kao što smo uostalom i sami morali postići. Mi zapravo kažemo – prevarili smo vas. Unija je utvrdila da smo spremni, da nam pravosuđe funkcionira, da smo prihvatili europske norme ponašanja i vladavine prava, a mi smo pokazali da su u pravu bili oni koji su upozoravali na potrebu opreza s Hrvatskom.

Nije to jedina poruka koja se mogla prepoznati ispod prozirnih obrazloženja poput onoga da je nastupila zastara. Pravni stručnjaci, odvjetnici krivičari i profesori kaznenoga prava, citirajući mjerodavne zakone kažu da je zastara prema hrvatskom zakonu dvostruko dulji rok od najviše zaprijećene kazne, dakle 40 godina, a u vrijeme delikta, prema tada važećem zakonu iznosila je još i više – 50 godina. Nasuprot njima Vlada je tvrdila – nastupila je zastara. Time, zapravo, stručnjacima poručuju da moraju šutjeti jer oni zaglupljenoj publici mogu objasniti što je i koliki je rok zastare. Pa čak i da kod nas jest nastupila zastara, nije nastupila ondje gdje je postupak otpočeo i vodi se već dugi niz godina.

Govorilo se da će se osnutkom istražnoga povjerenstva u Saboru ili pak odgodom stupanja sporne izmjene zakona na snagu do srpnja iduće godine dati domaćem pravosuđu prilika da utvrdi činjenice, uz istovremeni politički profit od utvrđivanja zataškavača zločina. Time je Vlada poslala još jednu groznu poruku – možemo utjecati na pravosuđe, postupak će pokrenuti onda u onim rokovima koje mi odredimo, a pravosudne postupke možemo pretvoriti u politički profit. Sve je to izravno suprotno načelima vladavine prava, temeljnih sloboda, neovisnosti sudstva i poštivanju normi međunarodnoga prava i poretka. Ta je ista politika tvrdila da optuženi general Gotovina nevinost treba i može dokazati samo i jedino na sudu pred kojim je optužen. U slučaju Perkovića tvrdilo se sasvim suprotno – ne tiče nas se sud pred kojim se vodi postupak, sve to opravdavajući brigom za hrvatske branitelje.

Koliko je premijeru i njegovoj vladi uistinu stalo do hrvatskih branitelja, pokazuje se i na drugom aktualnom i bolnom primjeru zadrtosti – u Vukovaru. Isti ti branitelji, kada pokušavaju obraniti dignitet stradanja i žrtve za taj Grad, za slobodu Hrvatske, naziva se – kukavicama. Činjenica je da postoji zakon, ali je činjenica da se zakon koji proizvodi nered može izmijeniti. S jedne se strane zazivala izmjena Ustava kao moguća i poželjna, ali se s druge ne dopušta ni pomisliti na izmjenu zakona koji zapravo radi na štetu jedne nacionalne zajednice, tj. Srba u Vukovaru. Krhka pomirba u Vukovaru opet je povrijeđena. Prisilom se, pa bila ona poduprta i zakonom, ne postiže ljubav nego silovanje. Prava ostvarena prisilom zapravo su šteta za one kojima se pružaju. Tvrdnja da je ćirilicom ispisan naziv državnih ustanova zapravo pobjeda hrvatske države za srpsku nacionalnu manjinu zapravo nije ostvarivanje njihovih manjinskih prava nego poruka da su definitivno gotovi, ćirilična Hrvatska trijumfirala je nad srpskom manjinom. Ne tako davno (nakon mirne reintegracije) kada je ta ista manjina upozorila na nelagodu ako bi njihovi mladići morali služiti Hrvatsku vojsku, ta je ista država doista pobijedila i to tako da nije tvrdoglavo prijetila zakonskom obvezom jednakom za sve, nego dugogodišnjom odgodom.