Visoka koncentracija ljepote

Danas, kada se klasičan stil u umjetnosti više ne cijeni, kada je čak i suvremeno bavljenje figurativnom umjetnošću degradirano, zanimljivo je podsjetiti se razdoblja kada se takav princip rada cijenio, podupirao i veličao te rezultirao nastankom niza remek-djela naših najpoznatijih umjetnika na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Možda bi upravo ovakve izložbe mogle utjecati na glavne aktere hrvatskoga kulturno-umjetničkog kruga, posebice onih koji oblikuju mlade talente na akademijama i podsjetiti ih da je pedagogija osnovno polazište u usmjeravanju mladih umjetnika te da treba podupirati svaki razvoj ukoliko on zadovoljava osnovne premise za likovnu naobrazbu, a ne poticati samo one čiji afinitet odgovara ukusu profesora. Pozitivan pomak vidljiv je u primjeru mladih autora koji su se posvetili stvaranju umjetnosti u stilu novoga realizma, gotovo hiperrealizma, čime se umjetnost odmiče od pukoga veličanja samo onih djela kod kojih se često možemo zapitati koliko je zapravo moćno djelo koje tako slabo komunicira da dolazi s cijelim priručnikom za interpretaciju svog izričaja i konteksta?

Bela Čikoš Sesija, Kirka, 1895.

Pomno osmišljena i kvalitetno prezentirana izložba Alegorija i arkadija – antički motivi u hrvatskoj moderni govori o razdoblju stvaralaštva na prijelazu 19. u 20. stoljeće, kada je umjetnost, oponašajući obrasce prošlosti, stvarala djela iznimnih formalnih dostignuća. Oživljavanje klasičnih estetskih kanona sredstvo je za izražavanje skrivenih poruka putem savršeno uprizorenih antičkih tema i motiva. Konačni cilj nije bila tehnička savršenost izvedbe, već je ona činila kulisu za izražavanje vlastitih emocija, preokupacija ili moralnih vrijednosti.

Ako izuzmemo stalni nedostatak organiziranosti ustanove Klovićevih dvora, izložba je hvalevrijedan projekt kustosice Petre Vugrinec, osmišljen i realiziran u suradnji s Irenom Kraševac s Instituta za povijest umjetnosti i Darijom Alujević iz Arhiva za likovne umjetnosti HAZU-a te mladim kolegama Ivanom Radmanom, zaduženim za obradu arheološkoga konteksta i povjesničarem filma Danijelom Rafaelićem, koji je obradio filmove s temom antičke prošlosti. Mlada skupina stručnjaka napravila je vrstan izbor prvoklasnih umjetnika, ne opterećujući izložbu mnoštvom imena, ali pomno birajući i prezentirajući crème de la crème hrvatske moderne. Iako je na izložbi prezentirano više od 130 djela, promišljen izbor i uključivanje ne samo slikarstva i kiparstva nego i primijenjene umjetnosti i filma čini izložbu skladnom zaokruženom cjelinom koja nam pruža sveobuhvatan pregled antičkih tema i motiva, a da pritom ne dolazi do zamora posjetioca zbog bombardiranja prevelikom količinom podataka. U skladu s time, legende su pregledne te rječnikom namijenjenim širokoj publici skreću pozornost na najzanimljivije komponente pojedinoga djela, umjetnika ili razdoblja. Za razliku od često pompoznih najava izložbi u Klovićevim dvorima koje mnogo obećavaju, a malo toga u konačnici daju, ova izložba zaista pruža jedinstvenu priliku da se vide prava remek-djela, neka prvi put prikazana zagrebačkoj publici, kao što su Kirka Bele Čikoš Sesije iz Veleposlanstva Republike Mađarske u Londonu te dosad neizlagan veliki Bukovčev akt Andromeda posuđen iz Narodne galerije u Ljubljani i Toaleta Atenjanke / Posljednji retuš Vlaha Bukovca iz Muzeja istorije Jugoslavije iz Beograda.

Izložba nas uvodi u svijet larpurlartizma, gdje umjetnost stimulirajući intelekt i osjetila oplemenjuje svakodnevni život stvaranjem djela čiste ljepote. Prva prostorija prikaz je humanističke naobrazbe potkraj 19. stoljeća, kada je antika bila poimana kao umjetnički vrhunac u povijesti čovječanstva. Precizne studije Auera i Mašića u tehnici olovke odlikuju se mekoćom i finoćom u obradi prikazanog lika. Izloženi sadreni odljev Here prema izvorniku iz 5. stoljeća pr. Kr. primjer je odljeva prema kojima su umjetnici vježbali svladavanje formalnih zakonitosti oblikovanja. Pozornost je posvećena i umjetnicama toga razdoblja koje nije zaobišla zaokupljenost antikom i svladavanje ikonografskih tema. Slika Statua Venere iz 1883, autorice Štefane Klaić-Hribar, u prvi plan stavlja pastozne nanose boje prilikom oblikovanja nabora tkanine, dok je idealizirano tijelo modelirano mekim prijelazima svjetla i sjene.

Zanimljiv iskorak prilikom razgledavanja izložbe čini Pozivnica Društva umjetnosti za izlaganje, iz 1896, u tehnici laviranoga tuša. Iskorak zato što je djelo važnije kao dokumentacijski podatak negoli kao likovno djelo. Riječ je o pozivnici na Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896. u povodu obilježavanja tisuću godina Ugarskoga Kraljevstva na kojoj je izlagao velik broj poznatih hrvatskih umjetnika predstavljenih i na ovoj izložbi.

Robert Auer, Kraljica ruža, 1902.

Neopisiv je doživljaj na jednom mjestu uživati u Bukovčevim patricijkama, Medovićevim Pompejankama, Čikoševoj Penelopi i Kirki te Auerovoj kraljici ruža. Koncentracija naglašene ljepote, senzualnosti i suptilnosti primjer je esteticizma u punom smislu te riječi. Anđeoske djevojke bujnih kosa i rumenih usana, naglašene ženstvenosti tijela u romantičnim haljinama mekih tkanina koje naznačuju obrise njihovih tijela smještene su u romantične eksterijere mediteranskog podneblja ili luksuzne interijere s mramornim arhitektonskim elementima. Prikazane u opuštenim pozama prilikom češljanja ili pripremanja za uživanje u blagodatima rimskih kupelji, često su okružene brojnim predmetima iz antičkog doba poput bista, vaza, pribora za uređivanje poput ogledala, češljeva, nakita, ukrasa za kosu i brojnih drugih dekorativnih predmeta.

Postavljanje male studije koja je prethodila nastanku velikoga reprezentativnog umjetničkog djela pruža posjetiocu mogućnost usporedbe i praćenje razvoja umjetnika. Takav je slučaj i s jednim od najranijih sačuvanih radova Roberta Auera Svečani dan. Remek-djelo velikih dimenzija u izduženom formatu sadrži sve elemente koji čine Auera iznimnim slikarom. Vrhunska tehnika prisutna je u tretiranju raznovrsnih tekstura – od detaljne obrade podnoga mozaika, preko oblikovanja brončane biste i stroge arhitekture pa sve do mekih nabora odjeće mlade djevojke i delikatnog cvijeća u njezinim rukama. U istoj prostoriji izložene su Bukovčeve Patricijka III i Mlada patricijka iz 1890. Sličnosti s Auerovim ženskim likom pronalazimo u istom mediteranskom tipu djevojke klasičnoga kanona ljepote s tamnom kosom i opojnim pogledom, ovalna oblika lica s ravnim nosom i naglašenim crvenim usnama. Slika Mlada patricijka izložena na Salonu 1890. postigla je veliki uspjeh osvojivši brončanu medalju. Promatrajući sliku, vidljiva je uspješnost cjelokupne izvedbe. Zelenilo prirode čini pozadinu mlade djevojke koja sjedi na kamenoj klupi. Raskošna paunova lepeza u njezinoj ruci te bogata draperija finog materijala grčke haljine sa zlatnim povezima i bogato ukrašenim zlatnim porubom elementi su koji svjedoče o profinjenom ozračju cijele kompozicije. Sve je podređeno kultu ljepote.

Posve drukčiji tip osjetilnosti prisutan je u slikama djevojaka s glazbenim instrumentima Ivana Tišova. Na slici Djevojka s lutnjom iz 1890. nedefinirana pozadina usmjerava svu pozornost na ženski lik okrenut promatraču leđima. Teška tkanina smeđega tonaliteta skliznula je s ramena djevojke usredotočene na sviranje te je pritom otkrila delikatnost ženske građe s naglaskom na krhka leđa i nježan vrat. Umjetnik svjesno izabire položaj poluprofila s leđa koji naznačuje karakter lika, zadržavajući pritom anonimnost djevojke.

Tema rimskih kupelji bila je čest motiv, što je vidljivo i po djelima izloženim u jednoj od prostorija gdje Auer, Medović i Bukovac obrađuju spomenutu temu. Dodatak vitrine s izloženim predmetima koji su bili čest motiv na slikama naših umjetnika pobliže ilustrira naglašenu materijalnost i pažnju posvećenu detaljima u prikazima antičke tematike. Slike Kraljica ruža i Prije kupelji dva su maestralna djela Roberta Auera koja obrađuju njegovu najdražu tematiku – ljepotu gologa ženskog tijela. Ruže u punom cvatu na objema slikama čest su Auerov lajtmotiv, simboliziraju mladost i ljepotu, ali i njihovu prolaznost. Prikaz četrnaest djevojaka na slici Kraljica ruža čini sukus antičke ljepote. Ženstvenost je prisutna u svakom naslikanom elementu – pastelne boje prozračnih haljina, nježan inkarnat lica i tijela djevojaka, senzualnost središnjega nagog lika te naglašena ambijentalnost i eteričnost kompozicije.

S obzirom da je na retrospektivnoj izložbi Mate Celestina Medovića naglasak bio više na njegovim zavičajnim pelješkim krajolicima, zanimljivo je pomnije proučiti i djela iz njegove antičke faze. Pompejanke malih formata izložene u zasebnoj prostoriji prikaz su Medovićeva umijeća u spajanju teme Rimljanki s monumentalne slike Bakanal i njegove terase u zavičajnoj Kuni na Pelješcu. Terasa iz stvarnoga života poslužila je kao antička kulisa za smještaj ženskih likova naslikanih poput skica, bez prepoznatljivih karakteristika koje bi ih međusobno razlikovale. Jedino Pompejanka iz 1901. ima osobnost te se izgledom uklapa u mediteranski karakter Bukovčevih patricijki, s bitnom razlikom u pozi koja nije idealna i nije namještena, već je riječ o spontanom položaju djevojke koja si popravlja frizuru.

Koncentracija dosad rijetko izlaganih remek-djela hrvatskih velikana smještena je u najvećoj dvorani. Dedal i Ikar / Ikarov pad naziv je Bukovčeva diptiha posuđena iz Narodnog muzeja u Beogradu na kojem Bukovac prikazuje Ikara i Dedala prilikom namještanja krila i Ikara pri padu. Legende s citatima pjevanja iz Ovidijevih Metamorfoza vrlo slikovito dočaravaju svijet grčke mitologije. Gotovo nepoznat Bukovčev akt Andromeda djelo je iznimne kvalitete. Zavodljiva ljepota gologa ženskog tijela naglašena je kontrastom tamne pozadine stijene za koju je ženski lik privezan, a zajedno s toplim smeđim tonovima duge raspuštene kose još više ističe inkarnat senzualnoga ženskog tijela pritajene erotike. Majstor kompozicije u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, Bela Čikoš Sesija, predstavljen je, uz ostala djela, i slikom Kirka, koja je u medijima najavljivana kao najveća atrakcija izložbe. Antičke teme često su bile samo paravani za izražavanje vlastitih misli i emocija, pa je tako Čikoševa Kirka interpretirana kao parafraza umjetnikove vjernosti supruzi, a Penelopa kao vjernost Čikoševe supruge njemu za vrijeme njihove razdvojenosti.

Izložene skulpture mogu se podijeliti na sadrene odljeve prema originalima iz antičkog doba koje su služile za vježbu i studije te vrhunska ostvarenja najvažnijih predstavnika naše moderne – Roberta Frangeša Mihanovića i Rudolfa Valdeca. Skulptura je zastupljena i izborom Meštrovićevih ranih djela nastalih na klasičnoj podlozi. Karakteristično Meštrovićevo oblikovanje ženskog tijela prisutno u mramornom reljefu Plesačica iz 1911. nagovješćuje reduciranu stilizaciju, koja je obilježila njegovo stvaralaštvo za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Tema plesačice prikazana je i u formi plitkog reljefa na izloženoj Vazi dugog vrata rađenoj po narudžbi za Meštrovićeva mecenu Karla Wittgensteina, bogatoga bečkog industrijalca.

Ova iznimna izložba pruža nam ulazak u svijet najvećih majstora slikarstva i kiparstva hrvatske umjetnosti na prijelazu 19. i 20. stoljeća. Velik trud mlade ekipe stručnih ljudi dotaknuo se teme koja nije u potpunosti obrađena, ozbiljno pristupio velikom poslu i uspješno napravio antologijski izbor djela te ga primjereno prezentirao hrvatskoj javnosti, pružajući pritom posjetiteljima evokativnu i poučnu izložbu.