U nemilosrđu ideologije

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2012.

Odmak od suvremene poratne hrvatske situacije u „onu poratnu“ (Ambra, Fukara ili Puž) i nije bitan. A vrijeme kad se roman Kepec događa najbliže je vremenu Okvira za mržnju. Epilog Kepeca ima podnaslov Čahure, gdje „bunjari“ ponovno izlaze na površinu, gmižu po zemlji, u svim smjerovima, i to opet kao bahati „virtuozi u zataškivanju smrti svojih žrtava“.

Nitko kao Aralica nije tako temeljito zahvatio komunističke zločince s one najskrivanije i najskrivenije, a ujedno i najstrašnije strane, kojih su zločini ponekada bivali proguravani „kao manja zla“, ili čak kao dobročinstva. Za što je drugo Bare Klepetan u hrvatskoj političkoj baruštini i mogao biti predodređen nego za velike ideološke komunističke položaje i „učinke“. Njegova karijera – kao i karijere njegovih sudrugova – teče pravolinijski, bez burkanja. O Klepetanu je rečeno ponešto kako se nosi s onima iznad sebe, ali riječ je u romanu uglavnom o tom kako se odnosi prema onima koje čini zavisnim, nad kojima je gospodar života i smrti. On ih beskrupulozno podređuje svojim hirovima, svojim zločinima. Zar postoji u Hrvatskoj selo koje nije imalo svojeg Klepetana?

Aralica ostvaruje priču koja teče, upotpunjuje se, razjašnjava se narativnim rukavcima, priču punu sarkazma. Više-manje naizmjenično pričaju je glavni junak János Liliput, „maleni“ koji usprkos svemu i svima uspijeva preživjeti, i sam autor, koji tako ispunjava obećanje Jánosu, na temelju svega onoga što je „kroz minula četiri desetljeća o njemu saznao“. János se na koncu ponovno vraća svojem cirkusu, tj. svojem izvorištu. Ponešto prenaglo, gotovo hirovito, ali ostavlja dojam kao da i nema nikakvih gubitaka.

Sam autor tvrdi da se turcizam kepec ne može zamijeniti pojmom patuljak, koji je povezan s bajkom, jer János je povezan sa svime više negoli s bajkom. Na stanovit je način glavni lik, uz Jánosa, i Bare Klepetan, kriminalac najvišega kova. Vlast mu pruža mogućnost, a i sama mu narav traži da može podmetnuti svaku laž kao istinu. On je kadar sve pred sobom i oko sebe rušiti što bi se našlo na putu njegova uspona. U hrvatskoj literaturi tom kriminalcu ni jedan dosadašnji – od prosjaka Luke do naših dana – nije ravan. No Bare Klepetan komunistički je pravovjeran, do kraja odan „onima gore“, koji ponekad prijeđu „most na Glibuši“, putujući uglavnom „iz Gliba u Glibote“. Klepetan je sav utemeljen na tanjim Lenjinovim brošurama, Tako je „Veliki učitelj“ našao dostojna učenika i to baš u Snenom Dolu.

No svaki uspon zahtijeva nešto „konkretno“ (Poklop navodi: „zamahni sjekirom i rasijeci glavu“). U ilegali, u novostvorenoj partijskoj „ćeliji“ (poglavlja Bunja i Bunjari) Klepetan nalazi pogodno i podređeno društvo: Mate Poklop, koji je u zasjedi poklopnicom u čelo ubio nenaoružana domobrana Krunu Glibu iz Gliba, kako bi obukao njegovo novo odijelo i obuo njegove čizme, što je poslije upisano „kao suza čista klasna borba i zauzimanje za socijalnu jednakost“. Zatim je u društvu Marko Glibo, zvani Sakrištan, koji je osakaćen u jednu ruku i u jednu nogu dok je praznio crkvene škrabice. Odatle naziv Sakrištan Kljajo. Onaj prvotni Araličin „Kljajo iz Kljaka“ prava mu je protivnost. Tu je još Mrkela šofer, bivši boksitaš, a stalni homoseksualac, od kojega su dječaci, šegrti, bježali „i radije ostajali čobani i orači nego postajali šoferi“. Pa onda čedomorka Ana Kračun, zvana Crvena Partijska družina „bunjara“ uvjerila ju je da će se „tim čedomorstvom moći i javno i u užem krugu prijatelja ponositi“.

Nakon rata kepeci-ortaci János i Sándor ostali su bez liliputanskoga čergaškog privatnog cirkusa, a u početku u poratni se socijalistički cirkus izvan cirkusa teško uključuju. Sándor (nakon rata Aleksandar, Aca Aleksić) koristi se svojim fotografskim umijećem, u čemu se „uortačuje“ s Jánosom, što naša dva junaka drži kraće vrijeme na životu (u stanju su četnike potpuno preobući u partizansku odoru), no uskoro je valjalo mijenjati profesiju. Dok su kepeci pred publikom pokazivali svoja umijeća, čim se pojavila nova vlast u liku Klepetana, János je vidio da se nema čemu dobru nadati. No on je Klepetanu bio potreban „kao magioničar“,  pa ga taj moćnik odvodi pod svoje okrilje, „u opsjenu svijetle budućnosti“. On je htio uvjeriti Jánosa da je Jánoš kao magioničar s posebnim moćima: u tom „magioničarstvu“ János nije mogao Klepetanu stvoriti snijeg, ali je mogao natjeravati zečeve koje tusti ministar financija Aleksandar Kudro gađa („U tom tijelu sličnu bačvi bukti silna strast za ubijanjem...“). No ministar je lov lovio sjedeći na stolcu., umjesto da srlja za zečevima. Zečevi su tjerani na nišan zasjelom tustom lovcu, kako bi Klepetan stvorio uvjete za svoj napredak. Drugi je Jánosev veliki pothvat bio da pokaže kako pod Klepetanovim zadružnim nadležništvom raste najveći kukuruz u bivšoj državi, baš za prvu nagradu, jer kukuruz – kao i sve drugo – morao je biti velik, makar naslikan uz veličinu kepeca. I baš to postignuće, ta „kukurzna nagrada“ uz kepece, omogućuje Klepetanu premještaj u Zagreb, gotovo u sam vladarski vrh. On želi uza se i „magioničara“ Jánosa, a s njim ide i njegova zakonita patuljica Maša i Mašina i Klepetanova patuljasta kći Šana.

Sve kao po narudžbi! Pet-šest ubojstava zavrjeđuje da se o njima kažu riječ-dvije: stari Bermenta, htijući-ne htijući satniku Dizdaru pokazao je gdje bi se mogao kriti njegov sin Poklop, a već sutradan taj je neoprezni Bermenta nađen na krevetu prosvirane lubanje. Poklop je nastavljao obavljati svoje krvave zadatke, a već je prije zaglavio u zasjedi domobranski satnik (bivši profesor) Dizdar, a dokaz „konkretnog rada“ jest i donošenje na partijski sastanak Dizdareva škarama odrezana palca. Ili u Mašinoj interpretaciji: „I što? Ništa. Ubili ćaću i profesora, s bilo kao da je ujeo vuk magare.“ No već su tzv. „ustanici“ („prije nego će se razdvojiti na partizane i četnike“) župniku Joki Šilovu „rascijepili glavu na dva dijela“. Novoga župnika, zvanog don Ivo Srida (jer je srijedom doslovno bježao iz župe od straha) tog mirotvorca, koji nikomu nije bio neprijatelj, nikomu na putu, ali prestravljen, što je sasvim normalno s obzirom na to da mu je prethodnik ostavio svoj posmrtni portret na zidu (naslikali „zvjezdari i šubaraši“ njegovom vlastitom, tj. don Jokinom krvlju). Ukratko: na putu na polnoćku zarobljena novog župnika dobričinu doveli su u krčmu Kod vatrenog ždrijepca, a tamo: „U postelji... obnažena mlada žena.“ Trebalo je župnika ne samo ubiti nego ga i pred narodom poniziti. Crvena Ana jednostavno je zadavljena. Prigušio ju je Poklop „valjda grleći je od sreće što mu je došla u postelju“, a udovica Vlasta Vatavuk, prepuštajući svoje mjesto kćeri Gašpi, na gugutanje mladenaca iz susjedne sobe odgovara požarom, a zatim samubojstvom, čime je Poklop u Klepetanovim očima „pokazao nedoučenost u izvršavanju konketnih zadataka“.

Radnici iz zoološkog vrta, autentični predstavnici „radnih ljudi“, koji preseljavaju Jánosa i njegove u Zagreb, zapravo su još okrutniji prema njima i njihovu „mladunčetu“ od sama Klepetana i njegovih podvornika, ali... János nema izbora. On i njegova obitelj idu glumiti majmune u kavezu, što bi trebalo zorno potvrditi Darwinovu teoriju. „Neka Bog ne dosudi ni mom neprijatelju da doživi tjeskobu koja hvata čovjeka kad je prisiljen pomesti lišće ispred kućnog praga, koje je vjetar navijao dok ga u kući nije bilo! [...] Što njih dvoje misli o tjeskobama svojeg najmlađega sina Jánosa? [...] Zapleši, Jane! Zapleši zajedno s nama! Mi smo pigmeji, mi moramo plesati i kad nam je duša i kad nam je tijelo bolesno.“

Svakako da održavanje zločinačkog sustava nije počivalo samo na ambicioznim bezosjećajnim klepetanima i poklopima, tu su i svi oni poslušnici koji su znli, a pravili se da ne znaju, čuli, a pravili se da ne čuju, vidjeli, a okretali pogled u prazninu. Među najjezivije opise u hrvatskoj književnosti, u antologijske stranice hrvatskog horora, a i hrvatske proze općenito, ide opis vožnje autobusom, koji je pun šutljivih putnika, pravih mumija, dok János, ranjen i ojađen, prikuplja lovinu uviđajući kako njegov život ne vrijedi mnogo više od zečjega.

Možda bi se u prvi mah učinilo – a to su neki kritičari i podmetali ovom prozaiku – da Araličini tekstovi teško izdržavaju teret glomaznih političkih okvira, no da je to vrlo daleko od istine. Najprije, umjesto bilo kakve politike, tu je zapravo realističan opis vremena koje je autor proživio i preživio, susrećući tolike kepece i klepetane, koji su zagospodarili svime pa i „istinom“ (ta sjetimo se što je značila optužba „on/i/ hoće vlast“!), oni koji su rušili na sve načine sve oko sebe, a sve radi sebe i svojeg uspona. To je najzornije došlo do izražaja kad se Klepetan selio u Zagreb, na viši republički položaj, pa je sa sobom htio povesti i Jánosa.

Aralica je u naturalističkim opisima duboko zašao u jedno od najtežih vremena u hrvatskoj povijesti, uočio i najgore vrste zločina i njihove počinitelje (podmetanja, ubojstva, incest...). On opisuje njihove „inicijacije u bunje“, daje uvid, uzorke i uzroke tih zašlosti u ljudski mrak i nerijetko nas ostavlja pri kraju puta da domišljamo sami. U svojim romanima Aralica nije moralizator. Ali ne može se reći da onako gorko ismijava jednu ideologiju, jedno vrijeme, jednu sredinu samo radi uveseljavanja. On ostavlja čitatelju da razmišlja o šutnji „kao obliku življenja“.