Što je Vukovar Hrvatskoj?

Zato je i potaknut okrugli stol u krugu kulturnih ustanova s namjerom da se povede razgovor o toj temi u široj javnosti. Jasno, okrugli stol nema svrhu odgovoriti jednom za svagda na sva pitanja, jer se to i ne može, ali moguće je potaknuti na raspravu, po mogućnosti kvalificiranu, tolerantnu i obzirnu. Predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić tom je prigodom i pomalo cinično priupitao „Je li Vukovar išta Hrvatskoj“, što jasno pokazuje zabrinutost olakim „rješenjima“ na krajnjem istoku Hrvatske. Zidić smatra da postoji način da se dođe do metoda, rješenja i načina „kojima ćemo odgovoriti na ona najotvorenija, najdramatičnija pitanja koja se pred nama postavljaju“. Iako je bilo upita zašto među sudionicima okrugloga stola nema predstavnika vlasti, Zidić je ustanovio da „ovdje nema onih koji donose odluke, a nisu ni pozvani. Da su došli, primili bismo ih, ali nismo se trudili da ih posebno pozivamo. Upravo zato što smo jako skeptični prema onome što rade i što bi mogli napraviti. Mislim da je sada važnije mobilizirati javnost oko nekih pravih ciljeva i postupaka. Ono što našim vlastima nedostaje osjećaj je za praktično provođenje pravde, a ne za deklaracije i osjećaj duga prema onima koji su najviše stradali. Mi moramo dati potporu vukovarskim braniteljima jer smo je davali i onda kad je grmjelo“, zaključuje Zidić.

Vesna Škare Ožbolt, koja je u ratno vrijeme blisko surađivala s predsjednikom Franjom Tuđmanom te svjedočila iznimnim danima u Uredu Predsjednika RH, navodi kako cijela Hrvatska ima senzibilitet za Vukovar, jer cijela Hrvatska je branila Vukovar, a izbjeglice su smještane po čitavom hrvatskom teritoriju. Podsjetila je publiku da je svaka županija obnavljala pojedinu javnu zgradu, ali, zaključuje, premda je materijalni dio brzo riješen, u duhovnom smislu Vukovar je i dalje ranjen: „Kako kaže jedna pjesma, neke slike u čovjeku nikad ne požute. Ni Vukovar u svijesti mnogih ljudi i slike onih strahota nikad neće nestati. Hrvatska je 22 godine nakon rata obnovila grad, obnovila je istočnu Slavoniju, no nije riješila probleme. Oni su u vezi s problemima nestalih. Podsjećam na još 400 nestalih. Na području Vukovara bilo je 49 velikih grobnica. To su stvari preko kojih se teško prelazi.“

Sudionici okruglog stola: Jovan Ajduković, Vesna Škare-Ožbolt, Igor Zidić, Vlado Iljkić, Sanja Sarnavka, fra Vjenceslav Janjić, Dražen Živić i Ante Nazor / Snimio Mirko Cvjetko

Mišljenje je Vesne Škare Ožbolt da su uvođenjem dvojezičnih ploča napori uloženi u normalizaciju života u proteklih nekoliko godina vraćeni nekoliko koraka unatrag. Što se pak tiče stava Europske Unije, navodi kako Unija zahtijeva određene standarde i ustrajava na provođenju zakona, ali gdje su rat i agresija opustošili područje uvođenje dvojezičnosti odgađa se: „Europa i Europska Unija na tome ne inzistiraju, već inzistiraju na standardima, na donošenju zakona, na provedbi zakona, no uvijek ostaje osjećaj senzibiliteta tamo gdje se dogodio rat, gdje se dogodila agresija, gdje su se dogodile strahote. Tamo je Europa da se uvede dvojezičnost kada sazriju uvjeti.“ Vesna Škare Ožbolt kao primjer toga iznosi proces pomirbe između Njemačke i Francuske: „Podsjetit ću na proces pomirbe između Francuske i Njemačke, koji je trajao dugi niz godina. Animozitet između Francuske i Njemačke uopće ne mislim opisivati, oni su 1945. krenuli u normalizaciju odnosa, osnovali su odbor za uspostavu povjerenja i normalizaciju života u onim dijelovima u kojim je stanovništvo bilo u jednoj ili drugoj državi. Uveli su dvojezične novine. Djeca su odlazila u obitelji, intelektualci su pokušali podići svijest normalizacije života. Animozitet je bio toliko velik, tek šezdeset godina nakon rata počeli su se uvoditi dvojezični natpisi u gradove uz granicu u Francuskoj.“ Podjednaki uvjeti mogu se vidjeti i u Vukovaru. Vesna Škare Ožbolt misli da birokratske odluke, u vezi s dvojezičnosti u Vukovaru, treba odgoditi te da se prvo riješe pitanja poginulih i nestalih te posebnih škola, koje su po njezinu mišljenju loše jer se getoizira Vukovar. „Tek kad se oni riješe treba uvesti dvojezičnost u Vukovar“, upozorava nekadašnja predstojnica Ureda Predsjednika RH.

Na ovom okruglom stolu sudjelovali su i brojni Vukovarci, kako među publikom, tako i među govornicima. Svi, uključujući i predstavnike srpske nacionalne manjine u Vukovaru, smatraju da je uvođenje ćiriličnih natpisa preuranjeno te da se dužni pijetet prema žrtvama iz Domovinskog rata treba odati u svim strukturama vlasti, onim lokalnima, a posebno među donosiocima odluka na razini središnje vlasti. Ne radi se ovdje o ograničavanju uporabe pisma, koje samo po sebi nikomu ne bi trebalo značiti problem. Ćirilica je simbol, kao što je i ćirilična ploča u Vukovaru simbol, a sve to govori određene stvari s kojima se velika većina Vukovaraca, i Hrvata i Srba, jednostavno ne slaže.

O tome govori i predstavnik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Vlado Iljkić. On navodi da su tijekom istraživanja stanja u Vukovaru došli do saznanja kako se pod izlikom različitoga jezika i pisma u posebnim školama prenose djeci stavovi i mišljenja koja ne pridonose integraciji srpske etničke zajednice u društvo. Umjesto da se riješi taj problem, središnja vlast postavlja novi. Iljkić ih stoga podsjeća na razna lica Vukovara: „Prije rata Vukovar je bio jako razvijen grad. Žene Vukovara prije samih sukoba činile su sve da se ne ubijaju njihova djeca, očevi, muževi. Sjetimo se u samome ratu herojske obrane Vukovara. Nakon toga sjetimo se snage samih Vukovaraca i njihova trpljenja kada su u pitanju silovane žene, odvedeni u logore, nestali. Sjetimo se još jednog lica Vukovara, koje govori o spremnosti na kompromis i mirnoj reintegraciji, koja je donijela neke pozitivne stvari, no i neke negativne. O tim negativnima trebamo progovoriti.“
Prema tim licima, kaže Iljkić, suprotstavlja se neosjetljivost, pa i bahatost, sadašnjih vlastodržaca: „Njihov je odnos prema Vukovaru bio bez pijeteta, neosjetljiv, vrlo birokratski pristupali su u primjeni Zakona o pravima nacionalnih manjina. Smatramo da se u stopostotnom opsegu Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina na stratištu kao što je Vukovar ne može primijeniti odjedanput, već to mora ići postupno. Obilježja, kao što je postavljanje natpisa, treba odgoditi dok se ne steknu uvjeti. Provedba tog zakona frustrira ljude i podsjeća ljude na simbol stradanja.“
Iljkić napominje kako se ovdje ne radi o mržnji prema pismu, ni prema srpskome narodu, već je isključivo riječ o simbolima kojima se poručuju negativne stvari. „Što je Vukovar Hrvatskoj ili što bi trebao biti Vukovar Hrvatskoj?“ pita se Iljkić i spremno odgovara: „Vukovar je moralna i etička dimenzija branitelja. Tada ga je krasila jednostavnost, skromnost, požrtvovnost, domoljublje, čovjekoljublje, bogoljublje. A što je krasilo agresora: pohlepa, brutalnost. Svi si trebamo postaviti pitanje koje od tih osobina mi imamo i koje su u Hrvatskoj najviše zastupljene. Tko je ovdje zapravo pobijedio. Moramo tu etičko-moralnu dimenziju branitelja prenijeti na hrvatski narod.“

U radu okruglog stola sudjelovali su i franjevci, koji su posebno stradali u hrvatskom Podunavlju. I među njima može se pronaći riječ pomirenja, ali i opreza. Župnik župe Sv. Josipa Radnika u Vukovaru fra Vjenceslav Janjić naziva Vukovar pobjednikom jer je žrtva, zato što dok se on branio Hrvatska se uspjela naoružati. „Ono što je za nas kršćane Veliki petak, a ja bih rekao Uskrs, to je za Hrvatsku Vukovar jer je podnio žrtvu. I zato mi katolički svećenici podupiremo Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. Mi se borimo za pravednost. Mi se borimo za istinski mir“, napominje fra Janjić te podsjeća na znamenitu Isusovu rečenicu: „Nisam došao da donesem mir, nego mač i razdjeljenje. Isus je mirotvorac. On se bori svim sredstvima za pravedan mir. On nije miroljubac. Jer miroljupci stavljaju pod tepih probleme, ne žele ih vidjeti.“
Pismo je oznaka kulture, neki je narod kulturan kad ima svoje pismo, kulturu, svoju povijest, svoj jezik. Fra Janjić podsjeća da katolički svećenici i povijesno u potpunosti poštuju svačije pismo i svačiju kulturu. „No ispod toga krije se mnogo više“, upozorava fra Janjić, „ti ljudi koji su bili progonjeni doživljavaju ćirilicu sasvim drukčije. Doći će vrijeme kada će i oni koji su nekoga izgubili biti suglasni s time, ali sad nije vrijeme.“ Naglasio je kako sad treba u Vukovaru rješavati gospodarske probleme, pozivajući se na viziju češkoga poduzetnika Jana Bate. „Dvadeset sam godina svog svećeničkog poziva proveo u toj Europi. I tamo, znam, nema ovakvih nacionalnih problema. Zašto? Zato jer ljudi imaju novac. Dobivaju novac koji su zaradili na vrijeme i onda se ne potežu ova nacionalna pitanja. Ja u Hrvatskoj vidim problem, postoje oni koji vole Hrvatsku i oni koji je ne vole“, poručuje fra Janjić.

Ni među pripadnicima srpske nacionalne manjine nema uvjerenja da su ćirilični natpisi dobri u ovome trenutku. Predsjednik Naše stranke i bivši dožupan vukovarsko-srijemski Jovan Ajduković naziva Vukovar gradom nezadovoljnih ljudi te poziva sve da se založe i pretvore ga u grad zadovoljnih ljudi. „Ćirilica u Vukovaru odjednom je postala tema svih i svakoga. Ona to zapravo nije i definitivno ne može biti jer za ostanak u Vukovaru i bolji život Vukovaraca nije prepreka ćirilica, već nerad, nebriga za socijalni i ekonomski razvoj grada“, objašnjava Ajduković. „Htio to netko priznati ili ne, polazna je činjenica da je ustavnim zakonima Republike Hrvatske ustanovljena obveza dvojezičnih natpisa. Govorimo o pravdi, pravednosti, poštivanju zakona, međunarodnih pravnih normi. Činjenica je da je dio Hrvata koji protestiraju podnio velik teret rata, stradanja, žrtvi, a sad teško ugrožava ustavno-pravni poredak ove države. Ja sam bio zajednički predsjednik općina i 2002, kada smo govorili o osnivanju škola na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu i tada sam rekao da trebamo zaobići Vukovar. Zato što smatram da se u Vukovaru nisu stekli takvi uvjeti da imamo škole na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Moje je mišljenje, ćirilica je ustavno pravo Srba u Republici Hrvatskoj i to je činjenica“, odrješit je Ajduković, koji napominje da on predstavlja domicilne Srbe, rođene na tom prostoru, a ne dovezene ili uvezene. Kao takvi, on smatraju da je Hrvatska i njihova domovina. „Oni koji su napravili zločin nisu ga mogli napraviti u ime Srba. Za to trebaju odgovarati, a ne da odgovara zajednica“, smatra Ajduković.

Na području hrvatskog Podunavlja stradale su brojne obitelji, a ratne traume traju i dalje. Mnoge udruge pokušale su umanjiti snagu tih trauma, a među njima je i udruga B.a.b.e. Njihova voditeljica Sanja Sarnavka iznijela je na okruglom stolu sjećanja o svom osobnom iskustvu tijekom rada i svom radu u školi u kojoj su bili mnogi Vukovarci. „Osjećajući obvezu prema Vukovaru i prema tome što su tamo ljudi proživjeli, moja inače ne tako popularna organizacija B.a.b.e. krenula je u Vukovarsko-srijemsku županiju, kako bismo tamo otvorili sigurnu kuću za žene i djecu žrtve nasilja. Danas tamo radi savjetovalište koje ženama i muškarcima daje psihološku i pravnu pomoć.“ Sanja Sarnavka smatra da je Vukovar zanemaren te da ljudima nedostaje nade u bolji život. Na okruglom stolu ispričala je i o provedenom istraživanju u đačkom domu u Vukovaru, gdje navodi kako većina djece svoju budućnost vidi ne samo izvan Vukovara nego i izvan Hrvatske.
Što se ćirilice tiče, smatra da je težište krivnje za novonastalo stanje na Vladi: „Mislim da treba razgovarati, ali vidimo da ova vlast i u slučaju lex Perković nema pojma što radi ili, ako misle da to što rade jest dobro, onda je to katastrofa. Nažalost tu katastrofu trpimo mi. Kad znamo koliko se zakona u Hrvatskoj ne provodi, koliko još ima korupcije, koliko ima nepotizma, odjedanput smo jako za provođenje zakona, i to u šest ujutro“, smatra Sanja Sarnavka aludirajući na ranojutarnje postavljanje natpisa u Vukovaru.

Takav stav vlasti, najzad, ostavlja i gorak okus za buduće generacije. Ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor, o temi okruglog stola smatra da je najvažnije što sami Vukovarci misle i što osjećaju da je Vukovar Hrvatskoj. „Upozorio bih i podsjetio na govor mlade spisateljice gospođe Bodrožić, koja je vrlo jasno rekla: ne razbijaju tamo ljudi ćirilicu, već dvadeset godina sustavno se zapostavlja Vukovar. Upozorit ću na dokument koji je nastao 16. srpnja 1992, riječ je o Rješenju o promjeni imena ulica i trgova i utvrđivanju imena novih ulica u naseljenim mjestima na području općine Vukovar. To je donio Savjet općine Vukovar. Sva imena s hrvatskim predznakom, čak i imena hrvatskih pjesnika koja nisu nikome smetala, poput Silvija Strahimira Kranjčevića, promijenjena su. Želio se zatrti hrvatski jezik, hrvatsko pismo. Ulica Stjepana Radića promijenjena je u Ulicu Puniše Račića. Kada govorimo o mirnoj reintegraciji, ja sam dao nekoliko intervjua, bilo je tu problema s nekim ljudima koji su u vrijeme okupacije bili vodeći tamo i u vrijeme kojih su i doneseni ti zakoni. To je vrlo važno naglasiti. Oni su rasli na pozicijama kako je okupacija duže trajala“, podsjeća Nazor i upozorava da nije problem ćirilica, već sustavno zapostavljanje Vukovara. Ipak, u Vukovaru treba biti oprezan s kime se surađuje, smatra Nazor: „Nedavno mi je u ruke došao dokument u kojima i stranci govore što žele ljudi koji su bili nasuprot hrvatskim pregovaračima, kažu: pa oni žele da ovo de facto bude Srbija, a de iure Hrvatska. Oni žele meku granicu kao da je i nema. Mene zanima koliko su se ti ljudi do danas promijenili i to smatram ključnim pitanjem.“

Vukovar će sigurno i dalje biti zanimljiv povjesničarima, sociolozima, društvenim znanstvenicima. Dražen Živić, voditelj Centra Vukovar Instituta Ivo Pilar postavlja neka pitanja koja bi mogla poslužiti i drugim znanstvenicima: Zašto bi Vukovar trebao biti posebno mjesto? Je li Vukovar zaslužio da bude posebno mjesto? Po čemu je zaslužio da bude posebno mjesto i da se razlikuje po toj posebnosti? U čemu je ta posebnost?
Na ta pitanja Živić ovako odgovara: „Ono što Vukovar izdvaja kao poseban grad devedesete su godine. Nijedan grad ni kraj u Hrvatskoj nije proživio, na sreću, iako su mnogi teško stradali, materijalno i ljudski ono što je doživio Vukovar devedesetih godina.“ Pritom ne treba zaboraviti ili zanemariti ljudske priče i tragedije. „Jasno je da je ekonomska dimenzija obnove i života Vukovara i Vukovaraca nemjerljivo važna, ali trauma u čovjeku koji je izgubio dijete ili u djetetu koji je izgubio roditelje ili u ženi koja je izgubila muža ili u ženi koja je silovana, a nije doživjela pravednu satisfakciju koja mora imati pravni učinak. Njezinu traumu ne može, po mom sudu, nadomjestiti ili ukloniti samo sigurno primanje ili kakav gospodarski napredak“, smatra Živić i podsjeća da „nisu ljudi zbog zakona, zakoni su zbog ljudi, i o tome treba voditi računa.“
„Ono što je po meni sporno jest, kakav je odnos hrvatske vlasti bio, kakav je danas, a možemo li uopće pretpostaviti kakav će odnos hrvatske vlasti prema Vukovaru i Vukovarcima biti sutra. I to ne samo kao prema mjestu već i prema poruci koju je Vukovar slao devedesetih i koju i danas šalje zapravo hrvatskoj javnosti. Mora se razvijati kultura dijaloga, snošljivosti, međusobnog uvažavanja. Preduvjeti su za to istina i provođenje pravde. Bez toga nema napretka i bez toga mi nećemo nikada doći do vremena: E, sad je vrijeme, za dvojezičnost i dvopismenost“, poručuje Živić.

Okrugli stol izazvao je veliko zanimanje javnosti te dugu raspravu u kojoj su se ponovno naglašavali krivi potezi hrvatske vlasti.