Slojevite lirske komunikacije

„Nigdje se ne mogu nastaniti; sve kuće izgore pred mojim ravnodušnim pogledom. U šumama gdje stabla rastu besvjesno, tamo je meko inje za moj potiljak i vatra suhog lišća da grije moje suho srce.“ (Studeni, 1. slika)

Izd. Naklada Đuretić, Zagreb, 2013.

Pjesnici, a osobito pjesnikinje (već prema svom habitusu) rado postavljaju zamke, ne bi li se rastreseni čitatelj (kojega more i druge prizemne brige osim „neprohodnih“ stihova) ulovio u stupicu poetskih enigmi koje će ga odvesti u neku „nepotvrđenu“ stranputicu na kojoj ćemo se intuitivno zapitati, kamo nas to vodi autor. O čemu je riječ? Lirske paradigme poetskoga predloška na početku teksta „ravnodušan pogled“ i „suho srce“ nisu kvintesencija cjelokupne zbirke Zaboravište. One nisu bit ni, tradicionalno rečeno, poruka autoričine duhovne komunikacije. Naime, ta poezija nije nezainteresirana ni ravnodušna. Potvrđuju to nadahnute lirske cjeline u kojima pulsira život i sve bitne varijacije postojanja (U jesen, Ponedjeljak u listopadu, Zaborav, Loptica, Treći srpnja, Dan u kojemu bi mogla nastati pjesma, Svibanjska melankolija, Glumci, Ravnodnevica, Knjiga, Pred zimu, Pred sumrak). Neko tajnovito suglasje postoji između autoričine imaginacije i svekolike stvarnosti pejzaža. One nisu indiferentne jedna prema drugoj. Na neki se način, rekla bih, metafizički spajaju. Poetika pjesničkih slika jest i poetika dodira, osebujni fenomen osjetilnog: „Valja hodati obnažen među stablima u svibnju kako bi nas potpunije proželi zeleni bičevi. Valja se okupati u koprivama kako bi se odagnao strah, u zelene kupke valja ulaziti sasma neumjereno.“ (Svibanjska melankolija)

Virtualnost slika nudi začudne perspektive koje sublimiraju doživljaj svijeta pretvarajući ih u neočekivanu poetsku opčinjenost, u nužnost prisnosti: „Sada se treba skutriti, smotati ponuđeno platno po kojemu plivaju zaboravljene sjene mora. Dlanovi su trpki kao mušmule. Stisnuti, da ne iscure dodiri.“ (Pred sumrak)

Ritam ovih poetiziranih rečenica kreće se između naracije i deskripcije u kojima dominira lirski intonirana ispovijest, samosvojna transformacija viđenog i doživljenog: „Popodneva su siti jednojajčani blizanci u vrapčanskom sutonu, kad jedna jedina neutješna sjenka klizi nad gradom kao povlaka šutljive žene.“ (Knjiga)

Tako strukturiran tekst obogaćen metaforama, iako ne podliježe prozodiji, teorija književnosti naziva pjesmom u prozi. Francuska kritika osmislila je naziv pjesme skrivene u prozi (poemes caches dans de la prose). I Baudelaire je „sanjao o čudu pjesničke proze koja bi bila glazbena bez ritma i rime, dovoljno podatna da bi se prilagodila lirskim uzbuđenjima duše“. Poetski senzibilitet ove lirske proze raste iz metafora, odlikuje se slikovitošću jezičnih preobrazbi. Iz njih progovara sugestivno lirsko iskustvo. „Jezik je pjesnikov zavičaj i njegova sloboda“, napisao je Hugo Friedrich. To jezično iskustvo istaknuo je i Ante Stamać u svom pogovoru (Pokorna sutonu, odana bjelini) naglašavajući „najljepše leksičke i izdvojene sintaktičke likove modernoga hrvatskog jezika“. Podijeljena na četiri ciklusa (Pokorna sutonu, Svibanjska melankolija, Vrtlarica, Rez, nezacijeljen), knjiga Zaboravište Ružice Cindori kreativna je i osebujna slika svijeta.