Skriveno blago slavonskoga plemstva

U Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku otvorena je vjerojatno najveća, a nedvojbeno jedna od najvažnijih izložbi koje je ta institucija u šezdesetogodišnjoj povijesti priredila – o umjetničkom nasljeđu plemenitaške slavonske obitelji Pejačević. Autorice izložbe Jasminka Najcer Sabljak, kustosica Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku, i Silvija Lučevnjak, ravnateljica Zavičajnog muzeja u Našicama, prezentirale su njome svoja desetogodišnja istraživanja pa se na izložbi pruža jedinstvena prilika upoznati se s brojnim dosad potpuno nepoznatim djelima.

Već u 18. stoljeću obitelj Pejačević razgranala se na više loza, a dvorce i rezidencije podigla je i posjedovala u Našicama, Retfali, Virovitici, Podgoraču, Osijeku, Rumi, Šopronu, Budimpešti i drugim mjestima. Djela na izložbi podijeljena su stoga u tri velike skupine s obzirom na to koja ih je velika grana obitelji naručila, na likovnu baštinu našičke, rumsko-retfalačke i virovitičke grane. Vještom dosjetkom, postavljanjem grba Pejačevića u različitim bojama uz svako djelo i u katalogu i na izložbi, jasno je razlučeno kojoj je grani obitelji koja umjetnina pripadala.

Budući da Pejačevići nagli uspon doživljavaju tek tijekom 18. stoljeća te da su im jedina sjedišta bila unutar Habsburške Monarhije, na izložbi se ne mogu naći djela starijih europskih majstora. Izložena djela nastala su od početka 18. do sredine 20. stoljeća, odnosno od doseljenja Pejačevića u Habsburšku Monarhiju do Drugoga svjetskog rata.

Vlaho Bukovac, Teodor grof Pejačević, 1903.

Što se provenijencije tiče, najveći broj izloženih djela podrijetlom je iz Našičke zbirke, koju je za Drugoga svjetskog rata, 1944, grof Petar Pejačević, kako doznajemo iz pratećih tekstova u monografiji, većim dijelom evakuirao iz Našica i pohranio u zgradu Gradske štedionice u Osijeku, da bi poslije bila razdijeljena između Muzeja Slavonije i Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku. Našička je zbirka dotad već doživjela niz migracija – uglavnom je dopremljena u Slavoniju iz Šoprona, grada u današnjoj zapadnoj Mađarskoj, a nakon gradnje našičkog dvorca 1811–1812. Dio umjetnina prenesen je i iz dvoraca u Virovitici, Retfali i Rumi, koje su posjedovale druge grane ove obitelji, a nakon njihova izumiranja. I u ovome slučaju i u slučaju ostalih segmenata umjetničkog nasljeđa Pejačevića autorice su uspješno rekonstruirale životni put umjetnina, što je sjajan doprinos izložbe i kataloga.

Najstarije slike, iz 18. stoljeća, u našičkoj su zbirci gotovo isključivo portreti članova vladajuće kuće Habsburg te galerija predaka, odnosno portreti članova obitelji Pejačević i drugih plemenitaških loza s kojima su bili u rodbinskim vezama (Erdödy, Drašković, Janković…). U našičkoj se zbirci nalazi i nekoliko baroknih mrtvih priroda te djela sakralne tematike. 

Tijekom 19. stoljeća članovi obitelji Pejačević nastavljaju nadopunjavati galeriju predaka pojedinačnim portretima živućih i umrlih članova. Monumentalni grupni portret virovitičke loze obitelji u parku virovitičkog dvorca iz 1811, jedno od najvažnijih djela klasicizma u Hrvatskoj uopće, djelo je tako njemačko-austrijskog slikara Johanna Friedricha Liedera. Sredinom 19. stoljeća Pejačeviće portretiraju i Karl Rahl, Alajos György Giergl, Mihály Kovács, Than Mór te dijelom domaći slikari Josip Franjo Mücke i Franjo Pfalz. Djela sakralne tematike iz 19. stoljeća, kao i iz osamnaestoga, u Našičkoj zbirci nisu brojna. Riječ je o samo dvama platnima: Adoracija i Madonna Immaculata. Mrtve prirode i pejzaži nešto se češće javljaju. Odreda je riječ o radovima uglednih austrijskih i mađarskih slikara (Józsefa Borsosa, Rudolfa von Bohra, Antona Hanscha...).

Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, kada Pejačevići igraju ključnu ulogu i na političkoj sceni Hrvatske, za Teodora i Lilu Pejačević portrete članova obitelji radi i niz hrvatskih slikara, poput Vlahe Bukovca, Naste Rojc, Maksimilijana Vanke i ostalih. U to doba nastaje i većina izloženih kiparskih djela: historicistička plastika nepoznatoga autora Musica, reljef Gabrijele grofice Pejačević Roberta Frangeša Mihanovića, skulptura Tuga srpskoga kipara Đorđa Jovanovića te portret Dore grofice Pejačević od Davida Jelovšeka.

Dok je Našička zbirka bila već dijelom poznata, definiranje likovne baštine rumsko-retfalačke grane predstavlja jedan od najvažnijih znanstvenih doprinosa monografije i izložbe, a osobito, unutar ove grane, pronalazak Retfalačke i otkriće Podgoračke zbirke. Autorice su, naime, uspjele pronaći zbirku slika koja se ranije nalazila u dvorcu u Retfali (predgrađu Osijeka), a koja je još 1923–24. prenesena u dvorac Herrnau kod Salzburga, obitelji Clary-Aldringen, gdje se i danas nalazi. Niz djela, dosad potpuno nepoznatih hrvatskoj publici, zahvaljujući susretljivosti obitelji Clary-Aldringen izložen je u Osijeku. Nadamo se da će s vremenom barem dio tih djela otkupiti hrvatske muzejsko-galerijske ustanove.

Podgoračka zbirka, iako u vlasništvu Galerije likovnih umjetnosti, do recentnih istraživanja Jasminka Najcer Sabljak bila je također gotovo nepoznata iako je riječ o jednoj od najvećih, i stilski najhomogenijih zbirki umjetnina nastaloj u 19. stoljeću u Hrvatskoj. Stvorena je uglavnom između 1850. i 1870. zalaganjem supruge Pavla Pejačevića, Alvine, rođene Hilleprand von Prandau. Bračni par, a osobito Alvina, živjeli su na relaciji selo Podgorač kod Našica – Budimpešta – Beč te su imali prilike prijateljevati s brojnim ključnim slikarima toga razdoblja. Najzastupljeniji autor među četrdesetak sačuvanih slika Podgoračke zbirke jest slikar Karl Rahl, autor šesnaest djela, od kojih su deset portreti uglavnom članova obitelji (ističu se portreti same Alvine i njezinoga šogora Marka grofa Pejačevića), a ostalo su žanr, sakralne i mitološke scene: Talijanka s tamburinom, La Ciociara, Rebeka i Eleazar na bunaru te Odisej među Feačanima.

Ostale slike Podgoračke zbirke uglavnom su djela Rahlovih učenika. Than Mór zastupljen je tako uglavnom kopijama starih majstora, jednom žanr-scenom te Studijom Rimljanina. Josef Hoffmann autor je dva reprezentativna pejzaža, Alajos Györy Giergl kompozicije Snubljenje, Károly Lotz dvije manje vojne žanr-scene. U zbirci se nalazi i jedan pejzaž same Alvine Pejačević, čime se ona uvrštava u neveliku skupinu domaćih slikarica plemkinja.

Unutar Podgoračke zbirke sačuvana je samo jedna skulptura – Alvinina portretna bista, djelo mađarskoga kipara Józsefa Engela iz 1868. U osječku Galeriju Podgoračka zbirka došla je posredovanjem KOMZA-e nakon Drugoga svjetskog rata iz Valpovačkog dvorca jer je podgoračko vlastelinstvo nakon Pavlove smrti došlo u ruke grofa Rudolfa I. Normanna, valpovačkoga vlastelina.

Izložbu prati vrlo opsežan katalog, u osnovi povijesna i povijesno-umjetnička monografija o obitelji Pejačević. Na 320 stranica teksta popraćena brojnim ilustracijama obrađuju se gotovo svi aspekti razgranate djelatnosti obitelji. Prvi, najveći dio teksta, rad autorica izložbe, odnosi se na umjetničko blago raznih grana obitelji koje je analizirano u opširnim tekstovima i obrađeno podrobno putem kataloških jedinica. Drugi dio monografije nastao je kao rezultat međunarodne suradnje s institucijama u Bugarskoj, Srbiji i Mađarskoj.

Svi su tekstovi u katalogu, osim kataloških jedinica, prevedeni na engleski jezik pa time postaju dostupni i široj srednjoeuropskoj publici koja će, s obzirom na zastupljenost austrijskih i mađarskih slikara u zbirkama Pejačevića, zasigurno biti zainteresirana za njezin sadržaj. Sadrže svu znanstvenu aparaturu, što katalog/monografiju čini i nezaobilaznim polazištem za sva buduća istraživanja ne samo Pejačevića nego i općenito umjetnosti u Slavoniji od početka 18. do sredine 20. stoljeća. Izložba u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku zatvara se 7. siječnja 2014, nakon čega će biti većim dijelom prenesena u Umjetnički paviljon u Zagrebu pa će i zagrebačka publika dobiti priliku upoznati se s tim jedinstvenim projektom.

Na kraju treba naglasiti da je izložba dio projekta Skriveno blago europskoga plemstva koja će na nacionalnoj razini s vremenom rezultirati serijom sličnih izlagačkih projekata o zbirkama vlastelinskih obitelji Slavonije (Mihalović, Eltz, Hilleprand-Prandau-Normann, Odescalchi…).