Šarena i lepršava predstava

Kazalište Komedija sezonu je započelo velikom ansambl-predstavom u režiji Nine Kleflin. Redateljica se odlučila za vrlo siguran, gotovo školski, pristup klasičnom komičnom predlošku, uprizorivši Shakespeareovu popularnu komediju na prokušan i u Komediji provjeren način: s atraktivnom scenografijom, glazbom, raskošnim povijesnim kostimima i plesnim intermezzima u kojima se pojavljuju i kostimirane inačice komedije dell’arte. Iako razmjerno omiljena (nije joj odolio ni Cole Porter, koji je autor mjuzikla Kiss me, Kate iz 1948), predstava na zagrebačkim pozornicama nije igrana osamdesetak godina. Nije stoga čudno da se Komedija pri postavljanju Ukroćene goropadnice, prema novome prijevodu Andyja Jelčića, potrudila pokazati svoj i glumački i produkcijski maksimum.

Redateljica nas uvodi u gotovo bajkovito konstruiran svijet renesansne komedije – raskošan i vizualno atraktivan, sjajan i blještav. Prizori se na dekorativnoj scenografskoj konstrukciji Osmana Arslanagića odvijaju u trima planovima produbljujući pozornicu, a njihova je izmjena praćena pljeskanjem ruku koje u jednome dijelu predstave gubi na dramaturškoj opravdanosti.

Filip Detelić, Filip Juričić, Vid Balog, Ana Kraljević i Dražen Čuček / Snimila Ines Novković

Redateljica se, maksimalno iskoristivši mogućnosti kazališta, odlučila i na vizualno i estetski motiviranu podjelu. Raspolažući klasičnim predloškom u kojem tipizacija likova djeluje važnije nego njihova karakterizacija, i uloge je podijelila prema tipskome ključu. Glavnu je ulogu veronskoga plemića Petruccia, vješta u kroćenju goropadi, odigrao Filip Juričić, čija pojava u bijeloj košulji pomalo asocira na hamletovsku figuru neshvaćenoga junaka da bi njegova kasnija transformacija u šarene krpe ogrnuta siromaha bila grotesknija. Ani Kraljević, rječitoj i tvrdoglavoj udavači, Juričić u redateljičinoj verziji parira isključivo sirovom muškom snagom, a njihovo je hrvanje izvrsno koreografirano (scenski pokret Damira Klemenića). A kako bi suprotnost grube i jezičave kćeri s onom blagom i umilnom bila veća, vrlo uvjerljiva Ana Kraljević postala je brineta divlje i kovrčave kose. Iako su Kraljevićeva i Juričić dobro uigran glumački par, u predstavi su – zbog težišta dramskog sukoba na tjelesnoj nadmoći muškarca – ostali pomalo prikraćeni za neke suptilnije i minucioznije aspekte igre zavođenja, dominacije i submisivnosti koja bi Shakespeareovu komediju učinila bližom današnjem gledatelju, a njihovu suigru intimnijom i strastvenijom. Petrucciov sudrug u prošnji Lucenzio (Ivan Magud) mnogo je bljeđi u transformaciji u neugledna poučavatelja filozofije. Čak i u scenama bespoštedna natjecanja s proscem Hortensiom (Saša Buneta), koji se pretvara da je učitelj lutnje, Magud ne koristi priliku odigrati gorljiva ljubavnika u pravom intenzitetu te uloge. Ipak, valja istaknuti sjajnu glumačku kreaciju Dražena Čučeka, čiji je Gremio gledatelje mogao podsjetiti na sve one ostarjele ženike renesansnih komedija koji žude za mladim nevjestama i velikim mirazom, koji ljubav gledaju kroz novčane iznose i, sklapajući bračne ugovore s očevima što su im po godinama bliži nego njihova izabranica, zapravo sklapaju dobar poslovni ugovor. Izdižući se interpretacijom iznad tipa koji tumači, svojim je glumačkim umijećem Čuček Gremiju dao karakter, tako da je njegove scene u predstavi pravi užitak gledati.

U ulogama lukavih, ponekad namjerno priglupih, snalažljivih slugu istaknuli su se Damir Lončar (Grumio, Petrucciov sluga), Igor Mešin (Biondello) i Filip Detelić (Tranio), obojica Lucenziovi sluge. Duhovitu je ulogu ostvario Goran Malus glumeći mucava i potpuno izgubljena građanina iz Pise Vinzenza. I ostatak je ansambla, posegnuvši za velikim iskustvom u tumačenju komičnih tipova, bez većih iznenađenja ostao unutar estetskih i redateljskih okvira predstave.

Baveći se brzim i vizualno privlačnim izmjenama prizora i praćenjem priče, Nina Kleflin odlučila se za pojednostavnjen pristup dramskom predlošku prema kojem je temeljni sukob razriješen fizičkom premoći „jačega“ spola. Takav bi izbor bio opravdan kada se ansambl tijekom predstave na nekoliko mjesta ne bi doimao da mu je potreban komentar ili aktualizacija predloška. I kada završni Katarinin monolog o ženinoj podložnosti mužu ne bi djelovao kao anakronizam bez psihološke motivacije inače vrlo oštroumne Katarine. Jer, ne samo da je Shakespeare bio iznimno vješt psiholog, nego je znao poniknuti u bit problema, a bit nije primjena sile već moć ljubavi, što u predstavi nije jasno vidljivo. Unatoč tomu, Ukroćena goropadnica je pitka, ritmizirana, zabavna i raskošna predstava u kojoj će publika zacijelo uživati, tim više što je vidljivo kako se i ansambl predstave istinski veseli igrajući je.