Roman o seksualnoj revoluciji

Trudna udovica šesta je na hrvatski prevedena i kod zagrebačkog VBZ-a objavljena knjiga 64-godišnjeg britanskog autora Martina Amisa. U tome je romanu Amis zatomio svoju sklonost književnom eksperimentiranju. Pravocrtno retrospektivno pripovijedanje koje čitatelja vraća trideset i pet godina unatrag, u razdoblje protagonistove mladosti, autor tek povremeno prekida kratkim digresivnim poglavljima smještenima u junakovo sada, gdje Keith Nearing, profesor engleske književnosti, iz sredovječne perspektive bogatoga životnog iskustva s ironijom gleda na svoje mladenačke nedoumice i analizira vlastite postupke i greške u koracima. A te se pogreške odnose na njegovu emocionalnu nezrelost zbog koje je profućkao priliku seksualne avanture s djevojkom za kojom je žudio tog ljeta 1970, provedena s grupicom prijatelja u  raskošnome dvorcu u Toskani.

Martin Amis u romanu tematizira seksualnu revoluciju, stvarajući svojevrsnu sociološku romanesknu analizu tadašnjeg društva i vremena. U Trudnoj udovici Amis naglašava kontekstualizaciju i otkrivanje društvenih i političkih silnica koje su seksualnu revoluciju uvjetovale, uz istodobnu analizu promjena i posljedica koje je ta revolucija međuljudskim odnosima i, u ovom slučaju, britanskom i talijanskom društvu, donijela. A najveće promjene dogodile su se u području rodne ravnopravnosti, opuštanja patrijarhalnih stega te jačanja emancipacije žena. Stoga već na 23. od ukupnih 359 stranica romana Amis čitatelja upoznaje sa slučajem Franke Viole, šesnaestogodišnje Sicilijanke koju je silovao prosac čiju je ženidbenu ponudu odbila.  Prema tamošnjoj tradiciji silovana žena bila je dužna stupiti u brak sa silovateljem, što je Franca Viola odbila učiniti, već je nasilnika, usprkos protivljenju roditelja i sumještana, prijavila policiji te podigla tužbu, koju je naposljetku dobila, a što je dokinulo taj sicilijanski višestoljetni barbarski običaj. Taj događaj Amis detektira kao otponac seksualnoj revoluciji u Italiji i kao veliki korak osvajanju tzv. ženskih sloboda.

Napučivši toskanski dvorac grupicom engleskih studentica i studenata kojima društvo prave pripadnici talijanske aristokracije autor sugestivno razvija seksualnu napetost, pa stranice pršte erotskim nabojem. No iako Amis eliptičnim pripovijedanjem izbjegava izravnije opise seksualnih odnosa, to ne znači da njegova mlađarija to u dvorcu ne čini, i to u različitim kombinacijama. Amis problematizira i uporabu seksa kao moćnog manipulativnog oružja. (Opasne veze Pierrea Choderlosa de Laclosa tu su neizbježna asocijacija).

Inače, autor vrlo mudro radnju smješta baš u 1970, polemizirajući s poznatom tezom kako su se šezdesete zapravo odigrale sedamdesetih. Na tom je tragu i naslovna sintagma, koju možemo iščitavati i kao metaforu kraja hipijevštine, dokinuća naivnosti i nevinog idealizma šezdesetih, posljedice čega sedamdesetih dolaze na naplatu, kad eskapizam i hedonizam zamjenjuje nesigurnost, uz buđenje osjećaja odgovornosti. Upravo takvo vremensko lociranje radnje možda je i u funkciji apostrofiranja konačne prevlasti postmodernizma. Takav pristup prepoznaje se u opisu ženskih likova, jer tekstualne opise Amis garnira brojčanim ekvivalentima njihovih tjelesnih proporcija (170 cm, 93-58-83), a kao signifikator njihove seksualne privlačnosti. Pritom nemalu važnost ima protagonistovo uspoređivanje mjera svoje djevojke i njezine prijateljice,  što je i u funkciji sugeriranja nevjere, odnosno borbe između žudnje i odanosti.

Miniesejistički ekskursi osobito su privlačan začin rukopisu, naglašeno prisutni u pet tzv. međuvremena, poglavljima u kojima retrospekciju protagonistove mladenačke prošlosti zamjenjuje njegova introspekcija vlastite sredovječne sadašnjosti. Tu se kao posebno zanimljivo izdvaja njegovo razmišljanje o utjecaju tzv. hladnog rata na seksualno ponašanje ljudi. Amis u tom strahu detektira i razlog gubitka empatije među ljudima, ali i razlog uzmaka ljubavi pred seksom. Jer, „zašto bi ikoga voljeli, kad svi mogu nestati?“, a što je zapravo apostrofiranje skorašnje prevlasti egocentričnosti, značajke današnjega vremena, a koje, iz perspektive 1970, tek dolazi.

Kako je glavni junak student engleske književnosti, rukopis je premrežen brojnim asocijacijama, referencijama, citatima (prostorno situiranje radnje zaziva Boccacciov Dekameron; junakova nesuđena ljubavnica zove se Scheherezada...). Erotiziranost situacije i seksualni naboj koji  obilježava opisano ljeto u dvorcu Amis apostrofira i protagonistovim čitanjima klasičnih djela engleske književnosti u seksualnom ključu. Pritom autor polemizira s kreposnošću kao značajkom opusa Jane Austen, na duhovit način otkrivajući brojna mjesta u fabulama njezinih djela koja sugeriraju prikrivene akcije seksualne naravi.

Premda konvencionalnije ispripovijedan u odnosu na autorove ranije radove, Trudna udovica još je jedan vješto strukturiran i dojmljivo napisan Amisov roman, prepun lucidnih razmišljanja, uvjerljive psihologizacije i odlično osmišljenih scena. Roman je to u  kojemu se sugestivno spajajaju intelektualizam i zabava, ali je to ujedno i sa sociološkog stanovišta vrlo važan rukopis, jer ozbiljno problematizira brojne teme koje su obilježile cijelu epohu.