Prostor i ja smo jedno

Nedavno otvorenom izložbom Nepovratno u Umjetničkom paviljonu (10. rujna–6. listopada), Mirjana Vodopija, multimedijalna umjetnica koja već više od dvadeset godina aktivno sudjeluje u stvaranju autohtonoga likovnog izraza u Hrvatskoj, potvrdila je izravnost u djelovanju, čistoću i jasnost ideje čak i onima koji izložbene prostore ne posjećuju često.

Dok se drugi bave umjetnošću u pronalaženju novih ideja, vas zanima ljudska ograničenost, naše mjesto u svemiru i dalje…

Od početaka bavim se prostorom, svjetlom i vremenom. To su široko postavljana pitanja. Svjesni smo ograničenosti, a trebali bismo biti svjesni i oceana mogućnosti unutar te ograničenosti. Kad radim, obično nisam svjesna kako će cijeli projekt na kraju izgledati, ni koja će misao zaokružiti izložbu. Idem za onim o čemu razmišljam, što me intrigira i uzbuđuje. Naslov ove izložbe, Nepovratno, nastao je posljednji, tek kada sam sagledala izložbu u cjelini. Ni tema ni izraz nisu bili unaprijed definirani.

Poznato je da su vaše izložbe uvijek duboko promišljane pa se tako i reflektiraju na publiku. Nepovratno bih mogla nazvati jednom od vaših najdubljih poruka. Što znači nepovratno i kako je povezano s opetovanjem?

Nepovratno je nepovratno, a opetovanje je samo utopija koju simuliram u radu Hrpa na izložbi. Nepovratno postoji samo naspram svoje suprotnosti, dakle, nemogućeg, izmaštanog, zamišljenog, ali kako kao pojam ipak postoji, znači li to da je i ovo drugo jednako stvarno?

Moje izložbe osmišljene su tako da posjetitelj bude uvučen i, umjesto mog lika, sam se osjeti subjektom doživljaja i drago mi je kad to i postignem.

Možete li svoj izraz kategorizirati avangardnim ili anakronističnim?

Uopće nisam opterećena stilom vremena u kojem živim, ali on neizbježno utječe na mene.

Ne mislim da je moj izraz anakron, ni avangardan. Izraz je okolnosti u kojima živim i mogućnosti kojima raspolažem. U načinu izraza ipak se krećem više-manje poznatim terenom, uz male otklone u kombiniranju medija. Ne znam radi li se tu o nedostatku hrabrosti za iskorak u avangardu ili pak o svjesnoj odluci da ne želim postizati doživljaj uz iznenađenje neočekivanim. Iako moj rad nije avangardan, cijenim avangardu i silno mi je drago kad vidim neke nove izraze kao prodore u budućnost.

Taj intenzitet sveprisutne protočnosti vremena pomalo izaziva strah. Što je vama granica koju se bojite prijeći?

Jasno da granice koje ne prelazim i u radu i u životu postoje, ali nisam svjesna neke konkretne od koje zazirem. Da zazirem, to bi vjerojatno značilo da me istovremeno i privlači. U radu se ne držim čvrsto nekih načela, zapravo to po čemu su moji radovi povezani radije bih nazvala načinom izraza ili komunikacije, koji sam tijekom godina gradila i modificirala, i svakom izložbom nastojim otići korak dalje. Ponekad me, u počecima smišljanja nekoga novog projekta, zaokupljaju i ideje koje su jako različite od svega što sam dosad radila. Tijekom realizacije te drastične ideje ili odbacujem ili modificiram, ali sigurno ne zbog vlastitih načela. Kad si dojadim, počet ću raditi drukčije. Onoliko drukčije koliko mogu. Možda ću raditi performanse ili se izražavati samo zvukom, tko zna. Možda je to privid, ali osjećam se slobodnom odlučiti kamo da idem. Uvijek postoje konkretni izazovi, no ovom izložbom se ne bavim pojedinim temama već odnosom prema prolaznosti uopće. U radu Led govorim o odlukama koje možda jesam/budem, a možda i nisam/neću donijeti. Taj sastavni dio svakodnevnice toliko je prisutan da ga i ne primjećujemo sve dok se ne pojavi neki krupniji izazov ili dvojba. Tek tada vidimo tu nepobjedivost prolaznosti i unikatnost trenutka, a s njime i mogućnosti koju taj trenutak nosi. Postoje putovi kojima nisam krenula svjesno i bez žaljenja, a postoje i oni kojima nisam krenula jer ih nisam vidjela u vremenu kada su jedino bili mogući, već sam ih postala svjesna tek poslije.

Vrijeme kao prolaznost, koliko vas to ograničava? Sami ste rekli da papir želi van, ali je uvijek zatvoren mrežom…

Prolaznost nije teško prikazati, sveprisutna je i teško je napraviti djelo iz kojeg se neće čitati i prolaznost. Ponekad se u radu ograničavam na jednostavnija rješenja radi čistoće i jasnoće. Papir je mogao letjeti po prostoru, među posjetiteljima, zajedno s njihovim šalovima i kapama, što bi bilo zabavno. Ili sam mogla postaviti kavez s vjetrom i papirima u koji posjetioci koji požele mogu ući. Prostor živoga pokreta odlučila sam ograničiti kako bih u bočnim ambijentima/prostorijama ostavila mir nužan za njihov doživljaj. Gledatelj se može uživjeti u pokret u Vrtlogu iako mu se papiri ne zalijeću u lice. Volim neagresivan pristup, ostaviti publici da se dobrovoljno uživi u ambijent, a ne da na to bude nametljivo izazvana.

Na izložbi u Galeriji Križić Roban prvi put se likom pojavljujete u svojim radovima. I onda i sada na neki način koketirate s mimikrijom?!

To je dobar primjer granice koju sam u jednom trenutku prešla, nakon godina apstraktnog izraza, odjednom je tu figuracija a uz to i prikazivanje vlastitog lika. Prije te granice nisam bila ni svjesna, nije me zanimala. U radu Mimikrija prvi se put pojavljujem kao subjekt doživljaja u prostoru, i to odmah četrnaest mojih likova u istom radu! U tom radu govorim o stopljenosti i nerazdvojivosti onoga koji doživljava i doživljenog. Iako u novim radovima ne govorim (samo) o tome, i ovdje se koristim svojim likom na sličan način, kao temeljem koji se sada već podrazumijeva, dok govorim o postojanju mogućnosti, volji, odluci i djelovanju ili nedjelovanju. Tako da sam u snijegu odjevena u svijetlu odjeću, jer i tu sam dio prostora i prostor je dio mene. Nisam strano tijelo u prostoru, već smo prostor i ja jedno, nerazdvojivo.

Iako volite prirodu, vjerojatno i boje koje vladaju u njoj, vaš grafizam ipak je vidljiv. Svjetlost i vrijeme bili su sveprisutni. Sad je pokret dominantan, pokret postaje jednako vrijeme!?

Iako govorim o povezanosti i nerazdvojivosti, ipak volim liniju, crtu koja razdvaja, kao sredstvo razuma koje dijeli ono što je od onoga što nije. Zanimljiva mi je ta ljubav prema raščlanjivanju i istovremena svijest o jedinstvu. Osim linije, u ovim radovima (kao i inače) izražavam se uglavnom pomoću svjetla i sjene, boje su sporedne. Presudan je prostor kao polje za pokret, a manje je važno radi li se o zelenoj livadi ili snježnoj bjelini. Bjelina je tu jer istovremeno čini prostor beskrajnim i negira ga, vizualno stvara prazninu. Pokret nije izjednačen s vremenom, vrijeme i prostor su preduvjeti pokreta, ali postoji li išta statično čim ti preduvjeti postoje?

Kako korespondiraju vaša djela jedno s drugim? Kod nekih je jasno da su mišljena kao poliptisi ideje, ali u postavu se osjeća i element interakcije s arhitekturom.

Izložba je rađena baš za prostor Paviljona, prema njemu. Prostor je sastavljen od triju povezanih ambijenata/cjelina sa središnjim objektom koji ih sve povezuje. Gotovo sve radove na izložbi možemo vidjeti i kroz centralni objekt, Vrtlog, dakle kroz stvarno, fizičko kretanje papirića ovdje i sad. Ostali radovi donose slike iz prošlosti, statične, uhvaćene fotografijom, ili pokretne, videa s osmišljenim radnjama, snimljena na drugom mjestu i u drugom vremenu.

U stvarnom životu jedino kako uopće možemo vidjeti je kroz sad. Kretanje papirića na vjetru u Vrtlogu nepredvidivo je. Ponekad se gomilaju u hrpe, pa se te hrpe same od sebe razlaze, a da se ništa nije promijenilo u radu ventilatora. Ograničeni su toliko da ne izlijeću iz ograđenoga prostora, ali unutar njega kreću se po nekim teško izračunljivim zakonitostima. Slično se može reći i o našim, ljudskim, ograničenostima, na što sam se referirala odgovarajući na prvo pitanje.

Da morate reći što je najviše utjecalo na dramaturgiju procesa, vaše umjetničko sazrijevanje, što biste rekli?

Teško je reći što je ponajviše na mene utjecalo. U samu početku moj mentor prof. Šutej, zatim mnogi drugi umjetnici kojih su me se radovi dojmili: diseldorfska škola fotografije, Bill Viola, Olafur Eliasson i mnogi drugi, knjige koje sam čitala: Uspenski, Upanišade, astrofizičari, filmovi koje sam gledala, prijatelji s kojima sam pričala o razmišljanjima i razmjenjivala iskustva i izvore, sve ono kroz što sam prolazila u životu i što me potaknulo da mislim, i još mnogo toga. Leptirov treptaj...