Povratak vjere u veliki pijanizam

Jevgenij Kissin jedan je od rijetkih koji su bili čudo od djeteta (takvih je mnogo) koji su uspjeli preživjeti i dvojbe u odrastanju i vrlo rano medijsko eksponiranje. To je čini se najteže i uništi mnoge iznimne ljude. Potpuno jednostavno, gotovo činovnički poslovno,  Kissin je ušao u veliki, zatamnjeni prostor dvorane Lisinski. Naklonio nam se također vrlo „pionirski“ službeno i potom sjeo za klavir. I tada je krenuo.

Jevgenij Kissin u stvaralačkoj predaji glazbe za klavirom / Snimio Michael J. Lutch

Vjerovali ili ne, više od 45 minuta Schubertove Sonate u D-duru, D. 850 u prvom dijelu večeri valja „odvoziti“ sa svom njezinom navodnom jednostavnošću. Pritom je Kissin potpuno svjestan njezine nevine, ali i opasno goleme simfonijske konstrukcije. Kao malotko, još od Richtera ili Koscisa. A taj se pak svojedobno bio upustio u jednoj večeri u čak dvije Schubertove sonate nevino simfonijskih razmjera za jedan jedini klavir. Bili smo tada malobrojni u dvorani. Tek trećina popunjenosti prostora koji može primiti i do dvije tisuće slušatelja. No svi su zapamtili i širili glasove „do zadnje budale“. Na istom tragu Kissin vraća vjeru u veliki pijanizam. Ako se smije nešto potpuno osobno reći – činilo se da se umjetnik postavio u poniznu poziciju izravna prijenosnika i skladateljskih ideja i namjera i zamisli, kad se već slijede trendovi pojačavanja istoznačnica sa sitnim nijansama. Kako god! Kissin je krhke građe, a nerazrušiv kao klisurina, što varljivo ne želi otprve pokazati. Osim toga Kissin je veliku većinu slušatelja u dvorani Lisinski, koja se gradila više od desetljeća,  „kao Skadar“, uvjerio  da klavir nije samo jednostavna i komplicirana mehanika: tipka–batić–žica. Koliko malo pedala koristi, primijetili su pijanisti. Ili, što se zapisuje u više knjiga o pijanistima kojih je materija ravna dirigentskoj i kompozitorskoj – ako gledate muziku, pijanistu gledajte ponajprije u noge.  U Schubertovoj Sonati Kissin ima osjećaj za ispunjavanje prostora količinom i nijansiranjem zvuka od gromkoga fortissima do vilinskog i nestvarnog pianissima.

Skrjabin i njegova Druga sonata gis-molu, op. 19 u neobično izabranu gis-molu, odnosno Sonata-fantazija, te sedam etida iz opusa br. 8  bili su potpuno druga priča. Maštovita i bujna, ali i razložna. Nije bilo ni stvarno ni svakodnevno. Sigurno taj nesretni pedal na takav način ne bi koristio u zvučnoj dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda, niti primjerice u atriju dubrovačkoga Kneževa dvora. Meštrija je meštrija! Isto tako, on ima nepogrešiv osjećaj za veliku formu sonate, logično izlaganje i slijed. Napokon, samo je trebalo urlati bravo i ne spavati do zore.