Pakao je na televiziji

Njemački regionalni dnevnik Landeszeitung Lueneburg u siječnju 2006. g. na istoj je stranici objavio reportažu o ubijanju Roma u koncentracijskom logoru u Auschwitzu i plaćeni oglas tvrtke E.ON koji glasi: E.ON vam danas sređuje plin sutrašnjice. Kada su čitatelji protestirali, uredništvo dnevnika smjerno je priopćilo: „Ispričavamo se zbog te pogreške, koja istodobno poništava namjeru objavljene priče da rasvijetli gotovo zaboravljeno poglavlje nacional-socijalizma i nezasluženo baca ružno svjetlo na tvrtku (koja distribuira plin)“. Glasnogovornik E-ON-a izjavio je pak da tvrtka ne utječe na mjesto oglasa te dodao da nakon redakcijske isprike cijelu stvar treba što prije zaboraviti. Taj je događaj moguće promatrati kao metaforu svijeta u kojemu živimo, a koji se dobrim dijelom zasniva na nepredvidivim medijskim i promidžbenim politikama te na njima primjerenu cinizmu. Jer: tko može tvrditi da su se dotična reportaža i reklama, Romi i distributer plina greškom susreli na istoj stranici!? Tko može jamčiti da čitava stvar nije unaprijed smišljena (incident je najbolja reklama)!? Jezu izaziva upravo nemogućnost odgovora na takva pitanja. Izgleda da je Jean Baudrillard vraški imao pravo kada je ustvrdio da naše vrijeme obilježava višak informacija i višak realnosti te da baš to širenje svih mogućnosti postaje nepodnošljivo, tj. da je suvremeni čovjek – suočen s ekstazom komunikacije – zapravo pristao na novu vrstu ropstva. 

Izd. Sandorf, Zagreb, 2012.

Spomenutog sam se slučaja prisjetio čitajući pjesničku knjigu Jednom kasnije Roberta Perišića koja nastoji svjedočiti o današnjem svijetu, o tjeskobi i nemoći kao temeljnim osjećajima koji određuju ponašanje i djelovanje  pojedinca. Perišić nudi sljedeću lirsku dijagnozu:

u paklu nema nikoga
svi doma gledaju televiziju
svrbe se nakon vijesti
navijaju za svoje i pucaju
od sitosti
[...]
pakao je stalno na televiziji
on se stalno predočava
nije potrebno vjerovati u njega
strah je tu, disciplina
opstaje (Pakao je stalno tu)

Suvremeni je subjekt neprestano bombardiran informacijama, slikama, okružen različitim porukama, savjetima i marketinškim trikovima. On se kreće u šumi znakova kojima je radikalno izmijenjeno značenje ili su ga pak posve izgubili. Svaka je njegova misao već domišljena, svaka rečenica već izgovorena, svaka želja iskrivljena i unaprijed ispunjena.  Taj subjekt nema vremena za sumnju, za propitivanje temelja svijeta u kojemu živi. Njegovo je da konzumira znakove koji lebde oko njega, da slijedi poruke neovisno o tome tiču li ga se ili ne. Potkraj zbirke Perišić ironično prikuplja imperative koji atakiraju na tog subjekta:

Komuniciraj.
Gledaj televiziju. Ne ostani nikad sam s demonom. Pravi se da ga nema: pusti luđaka neka kuca...
[....] Ne vjeruj amaterima. Što više razgovaraj telefonom. Nikad ne gasi mobitel.
Ostani u vezi s rodbinom. Tračaj neograničeno.
Priključi se bežično.
Osiguraj se.
Kad nemaš što drugo, misli o novcu. To će te pokrenuti.
[....] Slušaj radio, informiraj se. Pokušaj saznati o čemu se radi. Izađi na izbore. budi tu. Ne lutaj gradom bez potrebe. Ne znam što još da ti kažem. Probaj. (* * *)

Subjekt Perišićeve knjige pokušava doći do svoga govora nedoslovnim ponavljanjem fragmenata diskurza kojima je izložen. On se prikuplja i iskazuje u pastišu, parafrazi i parodiji raznorodnih stilema i kodova. Iskazi mu nerijetko nastaju iscrpljivanjem asocijativnog polja a zasnivaju se na nabrajalačkim nizovima koji gradacijski prikazuju tjeskobu, sarkazam, bijes ili koju drugu emociju. Tako u pjesmi Lili njegov asocijativni vihor ironično povezuje evergreene Dragana Stojnića i Vlade Kalembera, štafetu mladosti i Domovinski rat itd.

bila si, tako lije-pa
kao
štafeta mladosti 91-95... čovječe! Lili!
zaboravi dane kad smo
sretni bili, o
Lili, ognju strasti
zbog tebe kuća iznutra, u sjećanju
miriše po kiselom
a tijela
sjećam se samo u dijelovima, o, o, o, Lili (Lili)

Otvoreno je pitanje koliku i kakvu satisfakciju perišićevskom subjektu može pružiti reakcijski govor. On naime ponavlja karakteristične fragmente tuđih iskaza, a sebe potvrđuje kombinacijama u koje ih dovodi i intonacijom koju pridaje tako montiranom iskazu. U kritici je već istaknuto da je Perišićeva poezija „mesto na kojem fragmentisanost subjekta dobija gigantske razmere“ te da se taj subjekt „shvata samo kao niz asocijacija, kao niz nepreciznih metafora koje mogu da svedoče o emociji ili da povuku određena poređenja, ali ga nije moguće precizno mapirati“ (Arsenić).

Jednom kasnije je druga zbirka pjesama Roberta Perišića. Prvu, Dvorac Amerika, objavio je sada već daleke 1995. U međuvremenu afirmirao se kao prozaik, romanopisac, kritičar i komentator aktualnih zbivanja. Njegov generacijski kolega Dragan Jurak resko je primijetio da je Perišić „napravio upravo ono što se i očekivalo od mladog i talentiranog pjesnika, izvršio je uspješnu tranziciju prema ‘višim’ literarnim oblicima, zauzeo neke utjecajne medijske pozicije, kako korporativne tako i alternativne, prerastao ‘pjesnika u sebi’ i izrastao u uglednog književnika... No sedamnaest godina poslije ‘liječeni pjesnik’ se vratio: onako kako se u horrorima vraćaju neuništiva čudovišta. [...] Sa svog visokog literarnog položaja [...] Perišić se spustio na najnižu prečku, onu pjesničku, i s nje progovorio. Naravno, o poeziji. O čemu drugom. Takva je logika situacije, veličina trenutka.“

Doista pjesnik se neprestance vraća procesu pisanja, osvještava pojedine njegove dionice, problematizira pjesmu i njezin jezik, mistificira i demistificira potencijal poezije. Već u prvoj pjesmi zbirke Perišić situira svog subjekta, i to na mjestu gdje se dodiruju i prepleću popularna kultura i književnost, birani govor i govor ulice. Spominjanjem Humphreya Bogarta i aluzijama na film Casablanca subjekt upućuje na uronjenost u tip kulturnog konteksta te na senzibilnost koja se u njemu oblikuje. Niz je kontrasta na kojima je utemeljena ta pjesma, a koji posredno otkrivaju ideju pisanja koja ih proizvodi. Ponajprije ispod naslova Ep krije se tekst koji ga iznevjeruje svojom kratkoćom i karakterom. Govornik potom suočava svoje viđenje tradicije poezije s trenutkom u kojemu piše i potrebama koje taj trenutak nudi. Među ostalim on kaže:

ispod zvijezda
seljanke mrmljaju: sranje, sranje

Zvijezde su u tim stihovima amblem klasične liričnosti, one koja je tu neovisno o kontekstu, a riječ sranje naznaka trenutačnog stanja u kojemu se možda isplati (a možda i ne) tražiti korijene skrovite poetičnosti. Time se otvara stara priča o scilama i haribdama jezika pjesme, priča koju svaki ozbiljan pjesnik iznova provjerava i za sebe rješava „goruća“ pitanja – neki to čine prije pjesme, a neki (poput Perišića) u pjesmi. Samo ću podsjetiti da je Antun Branko Šimić u znamenitom eseju O muzici forma (1918) raspravljao o tome koja je riječ poetičnija – zvijezda ili stolac. I da nijednoj nije dao prednost. „Mi praktično upotrebljavamo stolac, zato nam on više ne govori ništa; zato je nijem i mrtav.“ – piše Šimić. „Zvijezdu ne upotrebljavamo praktično, zato nam ona više govori. [...] Najmanje ona govori astronomu. Najviše primitivcu i djetetu.“ Prema toj koncepciji pjesnik vraća djevičanstvo riječima i stvarima te otkriva njihov unutrašnji glas. Za razliku od programatskih deklaracija tankoćutnoga klasika Perišićeva  praksa implicitno sugerira da je danas nemoguće odvojiti komunikacijski i pjesnički jezik te da osviješten autor treba hijerarhizirati riječi i pojavne likove poetičnosti. U tom kontekstu zvijezda postaje poetem kojim se služe nemoćnici, a sranje znak kritičkog odnosa prema zbilji i potencijalna klica drukčije poetičnosti.

Potkraj pjesme Ep pojavljuje se i distih:

razbio sam auto u zid,
uzi, duzi

Poznavatelji hrvatskoga pjesništva lako će uočiti da Perišićev lirski subjekt premješta slamnigovsko rješenje (uzi, duzi) iz pjesme Ubili su ga ciglama u novi kontekst, da govori s predumišljajem, da se njegovi stihovi kao krugovi na vodi šire oko tuđih, mijenjaju ih i preosmišljavaju. U jednoj drugoj pjesmi pjesnik se jednom nogom oslonio na Matoša a drugom na trenutačni kontekst i vlastitu muku pisanja: ljerko/ srce moje, ti tu pomoć nemoš/ više radi ritma uzeh te/ od matoša što je ošo. Ukratko i lektira je – uz medijski i popkulturni  talog – bitna sastavnica Perišićeva poetskog diskurza. No i ona je prostor u kojemu se subjekt najčešće potvrđuje montažom, odmakom, ironijskom ili ciničnom intonacijom. Iako se stihovi tog pjesnika na prvi pogled mogu činiti usputnim i opuštenim, u njih je vješto upakiran mudrosni potencijal. On se najjasnije očituje u ne tako rijetkim primjerima – na paradoksu temeljene – uvrnute lirske aforističnosti:

sve što govorim uništava moju imovinu (ep)
ljudi hodaju ulicama uhvaćeni u svoju priču (lica)
nesreća raste, ali raste i država (***)
riječi su samo povoji koji se poslije bacaju (***)

Perišićev nam subjekt otvara oči, razvlači zavjese, poziva k prozoru i pokazuje kakvi su zapravo život, stvarnost, jezik i svijet. On je angažiran, povremeno i polemičan. Taj objasnidbeni, gotovo pedagoški potencijal njegova pisanja osobito izranja u trenucima kada bilježi svoje opaske o prirodi i smislu poeziju. A tih opaski, pitanja i odgovora ne manjka, jer se „od prve pesme „Ep“ do poslednje [...] pesnik neprekidno pita šta je poezija, kako se piše pesma i na koji način će ta poezija biti primljena, odnosno ko su njegovi budući čitaoci“ (Arsenić). Nije recimo slučajno što se u tekstu Nefokusirano vraća u školske klupe:

nekako dolazimo na temu
školskih sastava
uvijek sam za osmi mart
pisao o tome  kako moja majka
ima žuljevite ruke
što je bio potpuno kriv opis
no, činilo se da ne može drukčije

Kako je vidljivo Perišić je osoban, izravan i anegdotalan – navodi tipičnu situaciju, implicira da su školski sastavi književnost pa frazeologiziranu verbalnu sliku proglašava neuvjerljivom i krivom.

U tekstu Ako je moguće pjesnik propituje motivsko-tematski prostor poezije, nagađa o postojanju očekivanih i neočekivanih motiva. On naime ritualno ponavlja pitanje može li biti pjesma, a kao mogućnosti navodi: krajnje subjektivan doživljaj svijeta, rulja na trgu, nešto jezivo od užitka, sveti rat, šutnja itd. Iza tog retoričkog rituala proviruje pretpostavka o referencijalnoj kanoniziranosti poezije i potreba da se postojeći kanoni iznova promisle ili bar dopune. Već u sljedećem tekstu naslova S pjesmom je tako Perišić se priklanja uobičajenoj mistifikaciji poezije kao iznimnog, ni sa čim sumjerljivog diskurza:

s pjesmom je tako, mora biti savršena
roman može biti solidan, ali ovdje to ne znači ništa:
pjesma ne može biti solidna
a ni pjesnik

Ovako uspostavljena opreka pjesma – roman povlači za sobom i opreke poput genij – radnik, nadahnuće – konstrukcija i sl. Budući da je Perišić i romanopisac, o tim bi se odnosima (i njihovoj održivosti) dalo ozbiljnije razglabati. Ovdje neka bude tek rečeno da je Perišićeva poezija narativna, s tim da je ta naracija svedena na osnovne prizore, ispresijecana je komentarima i slikama, usredotočena na detalje, atmosferu, karakterizaciju govornika. Poetsko je pripovijedanje naizrazitije u tekstovima Sadika (dvoje ljudi se baca pod vlak), Odmetnici (ubijeni novinar obnavlja svoju životnu priču) ili Povratak zmaja (o karatašu rekreativcu koji odustaje od tečaja i ne uplaćuje drugu ratu).

Napokon u jednoj od nenaslovljenih pjesama Perišić se vraća karakteru pjesničkog jezika i pitanju može li se uopće prispjeti do vlastitih riječi. Inzistirajući na stihu-misli riječi dolaze kad već nema nikakvih šansi njegov subjekt problematizira podsvjesni rad jezika i pjesnikovu zarobljenost poezijom:

riječi dolaze kad već nema nikakvih šansi
čame na rubu povijesti
uronjene odmah u tu igru procjene
stila, literarnih ključa
povezane s verlainima, baudelairima,
jesenjinima, lorcama i šopovima
[...]
poezija igra svoju igru
nadigrava se sama sa sobom
misliš da je tvoja, baš tvoja, ali nije
jer tu su još slamnig, maleš i rešicki
carver bukovski stara kuka
nevjerojatno koliko ih ima

Diskurz s kojim smo suočeni nedvojbeno ima obilježja komentatorskog, autoreferencijalnog diskurza, a tema pisanja istodobno se promeće u znak govornikove moći i nemoći – ona postaje dio svih njegovih aktivnosti, on živi da bi pisao i piše da bi živio. Robert Perišić je u zbirci Jednom kasnije ukoričio 43 teksta koji vjerodostojno svjedoče kako se trenutačno živi i piše. Dapače njegovi stihovi zalaze ispod površine i progovaraju o stvarima koje bi mnogi rado što prije zaboravili. Ali zaborav je čudna biljka – raste na nepredvidivim mjestima.