Od improvizacije do preciznosti

Festival svjetskoga kazališta, danas jedanaestogodišnjak, pod dirigentskom palicom umjetničkih ravnatelja Dubravke Vrgoč i Ivice Buljana, ove se godine raspršuje na veće razdoblje, od 9. rujna do 5. listopada, i na manji broj, od samo pet kazališnih naslova. Nakon filmskoga uvoda s Hamletom u Palestini redatelja Thomasa Ostermeiera i Nicolasa Klotza u Zagrebačkom kazalištu mladih i kazališnog otvaranja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu s predstavom Smrt u Veneciji / Pjesme mrtvoj djeci zagrebačka publika mogla je pogledati tri sasvim različite autorske koncepcije u predstavama Ljubav i tijelo, Nadolazeća oluja i Dugo putovanje u noć, utemeljenima na sličnim emotivnim, bolnim proplamsajima traženja Drugoga u prostorima prošlosti, sanjanja, ljubavi, djetinjstva. Sve su te tri predstave prikazane na velikoj pozornici Zagrebačkoga kazališta mladih pred nekad prepunim, a nekad rijetko ispunjenim gledalištem.

Dugo putovanje u noć Eugenea O'Neilla vrhunac je Festivala

Pippo del Bono, najavljen kao proslavljeni talijanski izvođač i redatelj, s kojim se hrvatska publika ne susreće prvi put, i čiju su predstavu naslovljenu Poslije bitke gledatelji okupljeni oko festivala vidjeli i prošle godine, na ovogodišnju zagrebačku scenu dovodi predstavu Ljubav i tijelo koju producira njegova kazališna grupa, Compagnia Pippo del Bono, iz talijanske Modene. Golema navala publike na početku predstave, ispunjena sva mjesta u gledalištu i na stubama i velik broj ljudi na nogama: očekivao se pravi kazališni događaj toga 17. rujna s početkom u 21 sat. Je li to bio hir izvođača, izvođački neprofesionalizam ili namjerno koncipirana odgoda početka predstave – ne znamo, ali veliko kašnjenje i dvadesetominutno zurenje gledatelja u praznu pozornicu, odlazak organizatora iza pozornice i najava da će predstave biti, ali da se izvođač koncentrira, mogli su iživcirati kazališta željnu, gotovo hodočasnički usmjerenu publiku, posebno onu koja je za tu i druge predstave kupila skupu ulaznicu. Kašnjenje s početkom predstave nije bilo dovoljno: kad se napokon slavni Pippo Delbono pojavio, zaboravio je tekst s kojega je čitao stihove za vrijeme predstave pa smo ponovno morali čekati da se na pozornicu vrati taj kazališni „virtuoz“, ovaj put s papirima-šalabahterima. Desnu i središnju stranu pozornice zauzeo je proslavljeni umjetnik, koji je s papira čitao stihove i tekstove Rimbaudove, Pasolinijeve, Artaudove, Eliotove, Whitmanove (priklanjajući se ovogodišnjoj kazališnoj modi ili nepripremljenosti izvođača; tako su, npr., na ovogodišnjim Ljetnim igrama gotovo svi glumci ili izvođači čitali stihove i dijelove tekstova, od opernoga početka do večeri poezije u Sponzi i audiozapisa Obrane Sokratove na Lovrjencu; zanimljiva scenska inovacija, reći će zastupnici navodnoga eksperimenta i laboratorijskoga istraživanja!), a lijevu rumunjski skladatelj i violinist Alexander Balanescu, koji zatvoren i ponizan, dostojanstven u tjelesnoj scenskoj šutnji, osamljen i sam na discipliniranoj sceni u sceni koja uglazbljuje stihove i dušu pjesničkih velikana 20. stoljeća, pokazuje kakva bi ta predstava-koncert zapravo mogla biti. Mogao je to biti „četveroručni koncert za sve muškarce i žene“, mogao je to biti koncert na kojemu se mogao čuti „raspuknut Pippov glas koji putuje apeninskim gorama sve do Rumunjske čarobnog violinista Alexandera Balanescua“, mogla je to biti poezija koja je „festivalski poziv publici k vitalizmu“. Ovako, bilo je to izmjenjivanje jedne violinske i jedne govorne strane mimo željena spoja Rimbaudove eksplozije „boje, strasti, osjećaja i mirisa“, bio je to ne odveć pristojan dijalog s dobrim prevoditeljem i iznimno strpljivom publikom koji je dosezao trenutke moguće umjetnosti samo u elementima isprepletenima bolnim prisjećanjima na majčin odlazak, kad prodiru glasovi žudnje i smrti u koncert-događaj, da bi se taj koncert ponovno rasplinuo u završnom nedorečenu i predugu plesu-bisu. Unatoč trudu i dobroj želji voditelja i potrebi Zagreba da ima Festival svjetskoga kazališta, ova se predstava, u trajanju od sedamdeset i pet minuta, u koncepciji i režiji Pippa Delbona neće ubrojiti u njegove vrhunce.

Dana 23. i 24. rujna na zekaemovskoj pozornici gostovala je The Coming Storm, predstava prevedena kao Nadolazeća oluja, festivalskoj, ali i eurokazovskoj kazališnoj publici isto tako dobro poznate grupe ironično-provokativna imena Forced Entertainment iz Shefielda u Velikoj Britaniji. Uoči tridesete godine scenskoga života, a u velikoj koprodukciji više kazališta i ustanova, tri izvođačice i tri izvođača u srednjim godinama u Zagreb dovode predstavu premijerno prikazanu u svibnju 2012. u režiji Tima Etchellsa. U znanome dekonstrukcijskom ključu, u dobru tempu gotovo dvosatne predstave, izvedbi posvećeni izvođači, srećom bez tekstova-podsjetnika u rukama, ali ponovno s mikrofonom u ruci, nastoje prikazati ogoljen mehanizam kazališta (garderobe i presvlačenja na samoj, vidljivoj sceni, sviranje bubnjeva, gitare i glasovira nalik probi raštimanih solističkih instrumenata i orkestra) i ogoljeni mehanizam, apsurdnost narativnih strategija, kao znak, raspadnutu metaforu ili mozaikalnu alegoriju patnje za ostvarenim ili ispunjenim životom kazivačko-izvođački usmjerene jednako glumačkoj partnerskoj obitelji i publici. Premda je smrt „zabranjena tema“, upravo njezino spominjanje, aktualiziranje ili dodirivanje u nejednako zanimljivim pričama Robina Arthura, Phila Hayesa, Richarda Lowdona, Claire Marshall, Cathy Naden i Terry O’Connor daje točku stabilnosti toj nestabilnoj predstavi koja je na trenutke uvjerljiva, ali ne uvijek intrigantna ni zanimljiva. U predstavi se isprepleću iz djetinjstva i mladosti prekinute priče iz pustolovnih romana, bajki, basni, slikovnica s onima iz filmova i osobnih života i političkog okruženja. Od izmišljenoga telefonskoga poziva Angele Merkel i Vladimira Putina do imaginiranja vlastita života u filmovima Elisabeth Taylor, Demi Moore i Brada Pitta do apsurdnih priča i osobnih anegdota o bizarnim temama i putovanjima s nasukanim brodovima, zapadnom Afrikom, Madagaskarom, do mreže vlastitih tuga, smrti bližnjih i nesreća, predstava s maskama od vreće, perikama za uljepšavanje, kostimima koji plešu kao duhovi ili su apsurdno ružni ili apsurdno lijepi i rekvizitima te dijelovima scene (jedno apsurdno drvo i jedan zaboravljen stroj za pravljenje vjetra u Shakespeareovu Kralju Learu, možda) vrhunce doseže u trenutku prekinute komunikacije, a najviše u trenutku prekinute priče o odlasku voljene majke. Ironizacijom amaterskoga ili željenoga profesionalnoga bavljenja kazalištem u instituciji, s odbačenim rogobatnim kostimima i maskama, nerijetko dovodi do nemogućnosti percipiranja pravih vrijednosti predstave i pitanja o granici crnoga humora i banalnosti. S podsjećanjem na oluje iz poznatih dramskih tekstova, predstava može biti nadolazeća, ali ne budi oluje, već želju za prestankom gledanja u većini ispripovijedanih trenutaka.

Najveći promašaj: Ljubav i tijelo Pippa Delbona

Potpuno različita od prikazanih dviju, nizozemska je predstava u Zagrebu rijetko prikazivane drame rodonačelnika i jednoga od najvažnijih predstavnika američke stare subverzivne drame, autobiografske drame Dugo putovanje u noć Eugenea O’Neilla iz 1941, koju u trosatnom trajanju s jednom stankom prikazuje Toneelgroep Amsterdam iz Amsterdama. Redatelj Ivo van Hove tu „najveću obiteljsku tragediju“, koja prikazuje putovanje u prošlost, sadašnjost i nepostojanje budućnosti traumatizirane obitelji Tyrone postavlja na scenu nakon što je redateljski osmislio i inscenirao mnoge drame toga autora, prikazivača realizma duše. Redateljsko viđenje američkoga Shakespearea, temeljeno na očiglednim dramaturškim i intertekstualnim silnicama s tragedijama engleskoga barda, u privatnoj produkciji (Joost, Marcelle Kuiper), u suradnji s dramaturgom Peterom van Krauuom (prijevod potpisuje Ger Thijsk) i scenografom i oblikovateljem svjetla Janom Versweyveldom te kostimografom Wojxiechom Dziedzicem.

Od svitanja do sumraka u drami pratimo roditelje, Jamesa (Gijs Scholten van Aschat) i Mary (Marieke Heebink) i njihova dva sina Jamieja (Ramsey Nasr) i Edmunda (Roeland Fernhout), koji u svojevrsnom kavezu kuće i bitka međusobno rješavaju zagonetke vlastite egzistencije. U prvom su dijelu na pozornici Majka, za koju se saznaje da je muškarci u kući čuvaju od ovisnosti i koja s protjecanjem vremena predstave i života tone sve dublje u narkomaniju i Stariji sin, koji nastavlja očev alkoholizam i bježi u preljube i razvrat. U drugom je dijelu dominantan razgovor između Oca, alkoholičara (sveprisutan je stalak s alkoholnim pićima za kojima često poseže) i Mlađega sina, koji boluje od tuberkuloze, a nitko ne želi prihvatiti ni osvijestiti njegovo umiranje. U tome se dijelu nagovješćuju i djelomično razrješuju i problematični odnosi između braće, koji se okreću i u invertiranoj poziciji postajemo svjedocima činjenice da je mlađi sin, iako se na njega usmjerio velik dio obiteljskoga fatuma i prokletstva, zapravo jedini pozitivan i željan nježnosti (jasne su asocijacije na Shakespeareove tragedije u međusobnim odnosima i razgovorima u kojima se i izravno u replikama citira Shakespeare). Majka dolazi na samu kraju drugoga dijela predstave i spiralnim stubištem odlazi gore, na gornji kat kuće, težeći prema smrti. Kontrapunkt je začudnim stubama okrugli stol razotkrivanja na kojemu u jednome dijelu predstave sjedi Majka kao konkretizirani princip ženstva i mogućnosti trajanja, dok se Mlađi sin skuplja u pozadini kao u uterusu, otac leži na praznome podu, a Stariji sin otvara vrata u pozadini skrivena iza velike stabljike mogućega života i trajanja. Oko stola se u različitim kombinacijama okupljaju članovi obitelji i u malim krugovima zajedništva pokušavaju prebroditi destrukciju ostajući barem na trenutak zajedno u praznini života i scene. Lijevo je na pozornici vješalica s odijelima koja asocira na vješanje i odlaske, bjegove iz života i obitelji, ali ostaje u zraku titrati beketovsko i kamijevsko pitanje hoće li im autor/redatelj dati mogućnost samoubojstva. Reduciranom glumom i gestama, ispreplećući naturalistički i ekspresionistički kod, a lišeni dekorativnosti scene i moguće pomoći klasičnijih kostima, nizozemski glumci dosežu sam vrh festivala (pogotovo mlađi glumački par dvojice braće). Kronika jednoga dana u životu obitelji Tyrone u Zagrebu gostovala je 26. i 27. rujna, a amsterdamska premijera bila je 25. kolovoza ove godine.