Nove vrijednosti izrastaju iz starih

Nasljeđe, odnosno baština – kako glasi termin koji u nas u zadnje vrijeme prevladava, a kojim označavamo sveukupnost akumuliranih materijalnih i duhovnih vrijednosti – oduvijek je bila važna komponenta svake civilizacije. Tako snažan porast sveopćeg interesa kojemu svjedočimo posvuda u svijetu više je od pukoga pomaka u naglasku. Njegovi razmjeri opravdavaju konstataciju da smo baveći se baštinom stvorili zapravo čitavu „industriju baštine“. Kompleksnost joj je, dakako, imanentna; dovoljno je spomenuti pored simboličke i duhovne, političke i ideološke, i njezinu sve veću ekonomsku važnost. Očigledno je, dakle, moramo shvatiti najšire moguće, ne izbjegavajući pritom ni teška, problematična pitanja koja traže rješenja, barem razumijevanje i jasan vrijednosni stav (kako je to u uvodnom izlaganju Kulturna baština i ljudska prava u Dubrovniku iznio Simon R. Molesworth, predavač iz Australije).

Nick Mayhew  / Snimio Klaudio Pozniak

Pod egidom Najbolje u baštini krije se „jedini svjetski pregled nagrađenih muzeja, baštinskih i konzervacijskih projekata“ u organizaciji Europske udruge za baštinu iz Zagreba, uz partnerstvo Europa Nostra i pod posebnim pokroviteljstvom ICOM-a. Prvo tuce dubrovačkih okupljanja rezultiralo je dosad dvjestotinjkom prezentacija (od kojih su sve već od druge konferencije, zahvaljujući tvrtki Novena, i zabilježene te putem interneta dostupne svima), tako da se već može govoriti i o utjecaju koji se očituje kako u diseminaciji izvrsnih primjera, tako i u paradigmi skupa. Najbolje u baštini ostvarena je vizija jednoga čovjeka – Tomislava Šole, profesora muzeologije sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, koji je svoje bogato iskustvo s međunarodnih savjetovanja pretočio u prestižno strukovno okupljanje koje je svojim jednostavnim receptom: „predstavimo ono što je najbolje između baštinskih projekata“, one projekte koji su prethodne godine već nagrađeni nacionalnim i međunarodnim nagradama, zaslužio opravdani kompliment: u Dubrovniku se stvara Nica za muzejski svijet!

Kao muzejski stručnjak, Šola nije samo ulazio dublje u problematiku muzeologije, nego je uspio odmaknuti se korak-dva i sagledati cjelinu, uvidjeti ono zajedničko što nadilazi pojedinačne specifičnosti određenih znanstvenih disciplina te tako i teorijski poduprijeti svoja uvjerenja – inicirao je heritologiju (u međuvremenu i mnemozofiju) kao platformu koja konceptualno može okupiti sve koji se na bilo koji način bave baštinom.

Ono što očarava kod aktivnoga dijela branše stalna je okrenutost prema naprijed, prema novim rješenjima koja se neprestano generiraju iz nasljeđa, a nipošto ne – kako bi neupućeni mogli pomisliti – prema okoštalo shvaćenoj prošlosti. Svu dinamičnost i kreativnost razotkriva razgovor s dvoje ovogodišnjih sudionika koji su predstavili iznimne muzejske projekte; s jedne strane riječ je o nedavno osnovanu muzeju, dok je s druge strane jedan od najstarijih.

Isabelle Vanhoonacker, voditeljica odjela javne službe ukupno šest muzeja okupljenih pod nazivom Royal Museums of Fine Arts of Belgium, u izlaganju je istaknula nekoliko elemenata koji su doveli do uspjeha Muzeja otvorena u lipnju 2009, točnije do 1,7 milijuna posjetitelja u protekle četiri godine te do ovogodišnje nagrade publike za belgijski muzej godine.

Magritteova je umjetnost toliko marketinški atraktivna da bi samo izlaganje njegovih djela bilo dovoljno da privuče publiku. No vi ste se u muzeju itekako potrudili oko toga dodatnoga, muzeološkoga dijela postava. Koliko je po vašemu mišljenju bitno da muzej posjeduje taj plus, odnosno višak u prezentaciji?

Vrlo je važno da imamo tu dopunu jer su umjetnička djela uvijek neiscrpiva pa moramo pokazati sve fasete Magritteova djela s različitih gledišta. Sretni smo što se u 21. stoljeću možemo koristiti multimedijom, ali u ravnoteži s originalom koji ostaje ključan i središte prezentacije. Posjetitelj mora biti u izravnu kontaktu s radom i u prilici doživjeti ga, a zatim nastupa naša interpretacija: kako saznati kakva je bila Magritteova vizija svakidašnjega života, koji može biti san ili misterij. Naprosto je toliko toga što možemo pronaći u Magritteovu svijetu – poput neiscrpna resursa – da je važno to pokazati na različite načine. Jedna je stvar pokazati rad, a druga asimilirati ga, jednako kao i poruku umjetnika. Da bi se u tome uspjelo na potpun način, morate pomoći publici. A najbolji je način da rad doživite, iskusite; poslušate tumačenje što je također dio iskustva – koje je značenje djela, njegov kontekst, opći kontekst; zatim emocionalni doživljaj ispred rada. Ali najvažnije je kako ćete asimilirati taj rad, kako ćete ga interpretirati u današnjem životu. Najbolje ga je rekreirati, izraditi svoju verziju u Magritteovoj maniri, pratiti njegov postupak. Magritte doista sve stimulira: mlade ljude, starije, one s ograničenim sposobnostima, ljude iz svih krajeva svijeta, s različitim predznanjem i kulturnom pozadinom. Nešto je veoma univerzalno u Magritteovu jeziku pa, naravno, nismo mogli propustiti tu priliku te smo zato razvili sve te različite aspekte. Puko vješanje na zidove za mlade je staromodno, moramo ih uvjeriti kako je muzej također za njih, a suvremena scenografija tomu služi. Nadalje, muzej je mjesto susreta, mjesto razgovora i refleksije, a mi dajemo oruđe kako bismo im to olakšali.

Isabelle Vanhoonacker / Snimio Klaudio Pozniak

Tradicionalni ljubitelji umjetnosti mogli bi reći da je užitak u djelu samu dovoljan, uključujući pritom i spoznaju, zar ne?

Slažem se, to može biti dovoljno. No mi moramo pružiti mogućnost svima. Oni koji žele samo vidjeti rad mogu proći muzejom bez slušanja tumačenja, mi ga ne namećemo. Ono je samo ponuđeno, a muzej mora odgovoriti svim različitim razinama zanimanja, što nije lako; prije je bilo dovoljno rad izložiti.

Kakvo je vaše mišljenje o konferenciji u Dubrovniku?

Sjajna je mogućnost što možemo sresti kolege i razmijeniti iskustva kada nismo pod stalnim pritiskom i potpuno zaokupljeni poslom kao što obično jesmo; čuti probleme, ali i upoznati uspjehe. Staviti pojedini projekt u mnogo širi kontekst veoma je zanimljivo, saznaješ o kreativnosti drugih.

* * *

U studenom 2009. muzej Ashmolean, ustanova koja s pravom – osnovana je naime 1683. – može tvrditi da je najstarija na svijetu u svojoj vrsti, otvorio je vrata javnosti nakon deset godina nastojanja na izmjeni same građevine, izložaba te usluga koje pruža (a sve je to zahtijevalo „snažnu transformaciju u čitavoj filozofiji muzeja i njegovih djelatnika“). Nick Mayhew, zamjenik direktora, razjašnjava što se je i kako odvijalo te dovelo do nagrade Europa Nostra za 2012.

Jutros ste u izlaganju rekli kako mnogi ljudi „ne govore jezik predmeta“. Možete li proširiti tu misao?

Rekao sam to u kontekstu primjedbe koja se često čuje, osobito od poznavatelja, stručnjaka za lijepe umjetnosti; oni su skloni reći: pustimo predmet da govori za sebe, a previše prezentacijskoga materijala koji objašnjava samo je prepreka. U tom je kontekstu vrijedno istaknuti da za mnoge posjetitelje čak i prekrasni predmeti trebaju neko tumačenje, to im pomaže kao uvod u kontekst predmeta, u povijesno-umjetničku relevantnost vremena i prostora nastanka tog djela. Pogrešno je pretpostaviti da svi znaju o Giottu, Belliniju… važno je posjetitelje pripremiti, osigurati neke informacije. Potpuno razumijem ako ne žele previše jer ljudi ne čitaju veliku količinu teksta; ako je previše toga na zidu, umore se, nitko ne stane da pročita sve, morate biti veoma ograničeni u onome što pišete, ali neku vrstu informacije nužno je pripremiti, čak i za umjetnička djela. To je napose bitno za arheološki materijal jer ljudi reagiraju neposrednije na ljepotu nego na povijesnu važnost, koja treba biti objašnjena, pogotovo kada predmet po sebi nije lijep. To sam nastojao objasniti. Premda je većina poznavatelja i stručnjaka za lijepe umjetnosti zadovoljna novim Ashmoleanom, postoji mali udio onih koji se uvrijeđeno bune zbog našega nastojanja da se vrlo lijepe i iznimne stvari dijele sa širokom publikom. Postoje ljudi koji smatraju da su te posebne stvari, to blago, isključivo njihovi.

Biste li ih nazvali elitistima?

Uvijek sam pažljiv s tim terminom, mnogi ga koriste, osobito u Oxfordu, i može se nekorektno primijeniti. Osobno se ne koristim terminom elitist, ali znam da postoje ljudi koji bi raspravljali kako djeca u galeriji ometaju njihov užitak u umjetničkome djelu. Iako razumijem pritužbu, moj je odgovor: ustanite ranije i dođite prije gužve. Mislim da je važno upoznati djecu s ovakvom vrstom materijala kao i druge koji nisu bliski s njime. To je važnije nego pokazivanje specijalistu koji je proveo život proučavajući predmet. Obično takvi ljudi mogu dogovoriti razgledanje s kustosom, nije to tako teško, trebaju se uklopiti, a ne žaliti.

Govorili ste također o „javnoj vrijednosti“ i o broju posjetitelja koji se uvećao dva do tri puta uspoređen s razdobljem prije obnove. No broj posjetitelja nije jedina kategorija za ocjenu te javne vrijednosti, zar ne?

Moramo biti veoma oprezni s brojem posjetitelja. Neki muzeji imaju slobodan ulaz, kao naš, drugi naplaćuju. Ne možemo izravno uspoređivati takve slučajeve. Ako ulaznica sprečava posjet, onda postoje razlozi da se ona ukloni. Posjet je veoma grub kriterij za mjeru uspjeha muzeja, ali ako je to konačni cilj – dajte im besplatno pivo. Daleko je važnije da kombinirate svijest o ljudima koji dolaze s integritetom, točnošću, autentičnošću prezentacije i materijala. Možete prikazivati crtiće cijeli dan i ljudi će dolaziti ili pak nešto što ima izvorni umjetnički, povijesni sadržaj. Lokacija je također iznimno važna. U velikim gradovima muzeji mogu očekivati veći posjet, u udaljenim provincijskim mjestima privući će manje. Mi smo učinili velike promjene, volim uspoređivati nas prije i sad, ali ne nas s drugim muzejima, jesmo li bolji ili lošiji.

Profesor Šola rado citira Kennetha Hudsona, koji je rekao kako su umjetnički muzeji poput nezrele djece među drugim muzejima. No sudeći po vašemu muzeju to više nije slučaj?

To je karakteristično čvrsta, upravo robusna izjava Kennetha Hudsona. Takva njegova kritika vrlo je korisna za moj muzej u vrijeme kada je bila izrečena.

Rekli ste da je Ashmolean preskočio 20. stoljeće; iz 19. izravno u 21. No valjda ste neke izmjene ipak radili i tom stoljeću?

Tijekom šezdesetih poboljšali smo izlaganje, lijepa okolina za veoma lijepe predmete. To je na mene utjecalo osobno dok sam bio student u Oxfordu. Ušao sam prvi put dok je vani kišilo i bio sam očaran. Pitao sam se – tu piše, primjerice, to je žad iz 5. stoljeća ili bilo što takvo – kako oni to znaju, kakvu stručnost to zahtijeva, i to je promijenilo moj život. Ali gledajući unatrag, moram priznati kako je tada izlaganje bilo provedeno s filozofijom da ne treba mnogo popratne građe koja objašnjava izloške.

To je bilo razdoblje pročišćavanja izložbenoga prostora?

To je bio stil, način razmišljanja, mnogo slobodnoga prostora, jedan ili dva predmeta u velikim vitrinama, no drugi su odjeli biti pretrpani, ja to zovem skladište u galeriji. Posjetitelji ne gledaju određeni predmet jer su preplavljeni količinom, no to je dobro za nastavnike koji podučavaju – svi primjeri koje trebaju su tamo, ali nije bilo ponude za širu publiku da nešto nauči. Dakle, to je primjer poboljšana izlaganja, a ne poboljšane prezentacije ili objašnjenja materijala.

Vaš komentar Najboljeg u baštini? Koncept se razlikuje od drugih konferencija?

Velik događaj u prekrasnom ugođaju. Odlično vođen – delikatno, ali čvrsto. Prezentacije su visoka standarda, teško se odlučiti koja je najbolja, vrlo korisno za slušatelje. Ima tu nečeg zajedničkog sa sastancima Europa Nostra, postoji svijest o važnosti načina izlaganja. Inspiracija profesora Šole dolazi od ljudi poput Kennetha Hudsona, i mislim da The Best in Heritage sada već utječe na druge konferencije.