Loša sjećanja i pedeset godina nakon rata

U francuskoj pokrajini Alsace trebalo je više od pedeset godina da se zaborave posljedice nacističke okupacije i uvede dvojezičnost

Od svih događaja, za moderni Alsace najveću važnost ima oslobađanje od nacističke vladavine na kraju Drugoga svjetskog rata. U to se vrijeme Alsace temeljno sastojao od germanofone i frankofone zajednice. Glavni govorni jezik u Alsaceu bio je tada (a velikom većinom i danas jest) njemački alzaški dijalekt. Tijekom Drugoga svjetskog rata Nijemci su nametnuli oštru jezičnu politiku, pri čemu su francuski jezik stavili izvan zakona, a promicali njemački. Nakon što su ostvarili nadzor nad Alsaceom, nacisti su u regiju odmah inkorporirali njemačke političke organizacije i uvrstili ih u njemačku kulturu i jezik. Nastojalo se svim mogućim načinima da se uspostavi njemačka supremacija nad francuskim i konkretnije alzaškim identitetom. Lokalni nacistički Gauleiter Josef Burckel opisao je potrebu brisanja devedesetogodišnje francuske dominacije kao mrlje u „njemačkoj“ pokrajini. Osim što se mijenjalo ime u administrativnom smislu, nacistička je uprava neumoljivo krenula u brisanje svih znakova frankofonije. Francuska imena gradova, sela, ali i osobnih imena, trebalo je mijenjati u njemačke ekvivalente. Oštrina jezične politike tijekom rata proizvela je među Alzašanima jak antinjemački osjećaj i umanjila njemački utjecaj u jezičnoj uporabi. Postajalo je sve više uobičajeno da se govori „čistim“ francuskim i njemačkim, a ne njihovom mješavinom kao što je bilo često dotad.

Nakon oslobođenja Alsacea u proljeće 1945. Alzašani su se opet našli na križanju putova u razvoju svoje regionalne personalizacije. Nakon gotovo pet godina njemačke kontrole, Alzašani su našli priliku razviti i redefinirati sebe i svoju povijest. Drakonski njemački zakoni pridonijeli su zapravo ukidanju njemačkog utjecaja u Alsaceu. Mnogi su Alzašani nakon Drugoga svjetskog rata odlučili ostvariti potpuni rez s njemačkim svijetom i u sasvim se okrenuti francuskom identitetu. Sažeto rečeno, Alzašani nakon rata nisu htjeli nikakav dodir s Njemačkom. Nikada se nisu osjećali više Francuzima. Ironično, Hitler je učinio više za Francusku nego što su to uspjeli učiniti francuski patrioti. Naravno, među frankofonim Alzašanima takav je otpor germanskom utjecaju bio napose živ.

Alzašani ne samo da nisu htjeli biti Nijemci, htjeli su biti više Francuzi. Kao rezultat toga, stvorili su jedinstven alzaški karakter. Nakon rata oni su se rijetko pojavljivali u javnosti, jer su se bojali da ih se ne označi Nijemcima. To je postalo očigledno nakon što su se prestali koristiti svojim alzaškim dijalektom. Čak i roditelji, naviknuti na materinski dijalekt, s djecom su govorili francuski, ne bi li tako spriječili obilježavanje „izdajničkim, pronjemačkim“ karakterom. Tomu je pridonijela i činjenica da su Francuzi, nakon oslobođenja, povezivali francuski jezik sa slobodom i bili vrlo ponosni na svoj jezik. Znakovi u školama, uredima, autobusima i kafićima govorili su kako je chic de parler français (otmjeno je, šik, govoriti francuski). Najzad, pokrajina je danas većinski frankofona, s tek manjim dijelom stanovništva koji rabi dijalekt u svakodnevnom životu. Ljudi u ovom kraju većinom nisu dvojezični. I doista, ratne generacije nisu uživale u višejezičnosti. Nakon pet godina samo njemačkog, isti je jezik u alzaškim školama zabranjen do 1952, sedam godina nakon završetka rata. Maksimalna količina njemačkog u dvojezičnim novinama bila je 75 posto, a čisto njemačke novine bile su zabranjene. Jedina razlika u dvama režimima bila je u tome što su Alzašani spremno prihvatili demokratsku francusku vlast, za razliku od njemačke totalitarne, čak i uz cijenu gubitka vlastitog jezika. Time su se odlučili na asimilaciju koja je naposljetku rezultirala time da vrlo malen broj Alzašana govori tzv. Elsässisch, alzaškim narječjem, bliskim švarcvaldskom njemačkom govoru.

Javna uloga, odnosno javni izostanak, njemačkoga jezika u pokrajini Alsace nije se promijenila ni nakon političkoga približavanja Pariza i Bonna. Odnosi Francuske i Njemačke na kraju su rezultirali i uspješnim nastankom Europske zajednice za ugljen i čelik, ali ni tada se nisu promijenile prilike u Alsaceu, kao ni poslije za Europske zajednice. Tek s nastankom jezične politike u Europskoj Uniji, nastaloj Ugovorom iz Maastrichta 1993, dakle s prestankom hladnog rata i gotovo pedeset godina nakon završetka rata, došlo je do promjena u javnoj uporabi njemačkog jezika u pokrajini Alsace. Njemački su se zahtjevi ipak mogli zapaziti i prije. Potkraj sedamdesetih gradovi poput Strasbourga, Mulhousea ili Colmara bili su poprišta oživljenoga zanimanja za alzaški dijalekt. Kako je u to doba bilo već kasno za široko rasprostranjen govor među mlađim naraštajima, alzaški nije više značio prijetnju francuskom te je imao antikvitetnu vrijednost. U takvoj okolini nastao je lingvistički zemljovid koji se tiče natpisa na zgradama i trgovinama, uličnih natpisa, imena ulica i reklame na jednom zemljopisnom području. Razlog zašto je Alsace bio toliko zainteresiran za obnovu uporabe njemačkoga leži u geografskoj činjenici. Planinski masiv Vosgesa na zapadu Alsacea prirodno je otvarao pokrajinu Njemačkoj, gdje je granica samo Rajna. Čak i u kasnim sedamdesetima bilo je lakše putovati u Njemačku nego u Francusku. Također, od ranih osamdesetih, a posebno na kraju tog desetljeća, brojna alzaška kućanstva hvatala su televizijske programe na njemačkom jeziku.

Kad je hladni rat postao povijest, Francuska se okrenula multikulturalnosti i uvedeno je dvojezično obrazovanje u mnogim područjima. Ipak, povijesnu zadaću Francuske revolucije utjelovljuje nacija koja ima jedan jezik. Pluralnost jezika ili dijalekata smatrala se prijetnjom nacionalnom jedinstvu. Premoć je francuskog apsolutna, kao što je objasnio i novi francuski ustav iz 1992. Prema njemu, jezik Republike isključivo je francuski. Izabrana regionalna tijela također upotrebljavaju francuski. Tek je 1993. u Alsaceu otvoren Regionalni ured za dvojezičnost u Alsaceu. No i dalje je stanje isto. Javne i polujavne usluge daju se isključivo na francuskom, kao što na istom jeziku teče i komunikacija između vlasti i javnosti.

U Strasbourgu su se ulični natpisi počeli pojavljivati na francuskom i njemačkom od 1991. Naime, alzaški ne postoji u pisanom obliku, pa je pisani jezik samo njemački. Uskoro su se pojavili i drugi natpisi u drugim gradovima. Međutim, teško je vjerovati da će francuska vlast aktivno promicati uporabu njemačkog. Malo je fondova koji potiču istraživačke projekte na njemačkom jeziku na alzaškim sveučilištima, a prema podacima Euromosaica iz 2009. ljudi se obeshrabruju da djeci daju odveć njemačka imena. Sve je manje javnih institucija koje doista pokazuju dvojezičnost. Tako se čini da se njemački upotrebljava više kao folklorni i antikvitetni oblik promocije Alsacea, primjerice u imenima lokalnih alzaških pivnica Bierstubb ili vinarija-gostionica Weinstubb.

Uspješna francuska asimilacija u Alsaceu posljedica je okrutnosti njemačke vladavine tijekom Drugoga svjetskog rata. Traume proživljene pod nacističkim režimom utjecale su na konačni gubitak njemačkoga jezika u pokrajini. Trebalo je gotovo pedeset godina da se barem simbolično njemački jezik vrati u javnu uporabu.