Lekcija iz povijesti za premijera

Hrvatska vlada ima problema sa zakonom. Premijer i ministar pravosuđa bili su uvjereni da je Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s članicama Unije lex koji se mora provesti uz vremensko ograničenje za Perkovića, a Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina drugi zakon, koji se mora provesti bez vremenskog ograničenja za Vukovar. Zašto? Zašto za hrvatsku vladu ta dva zakona imaju različit status? U Vukovaru, lex je lex i mora se provoditi. U Bruxellesu, ako te lex „pretvara u krpu za pod“, kako tumači Zoran Milanović, potpišeš da ćeš ga provoditi, a poslije ga preinačiš po svom. I da bi to bilo radi zaštite hrvatskih branitelja, a ne Josipa Perkovića i drugih „časnika“ jugoslavenskoga državnog terorizma koji je kulminirao u Vukovaru?

„Bando udbaška, ne diraj Vukovar!“, pisalo je ovih dana na jednome transparentu u Vukovaru. U prosvjedima koji su buknuli kad je vlada ćirilicom zasolila vukovarsku ranu, zahtijevala se više puta neka pravna uredba kojom bi se na vukovarskom području odgodila potpuna primjena Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina. Ali ne! „Iako netko možda nikad neće moći prijeći preko toga što se dogodilo ‘91, neka shvati da je Vukovar hrvatski grad i da se u njemu poštuju hrvatski zakoni, a ne neki iz prašume“, poručio nam je premijer strogo. Pa kako onda on nije mogao odmah shvatiti da je Bruxelles europski grad i da se u njemu poštuju europski zakoni, a ne neki iz prašume! Zašto se pritom nije mogao suzdržati šovinističkih ispada? Jer ako ono što je dopušteno Perkoviću nije dopušteno Vukovaru, onda ni ono što je dopušteno Viviane Reding nije dopušteno Zoranu Milanoviću.

Da je Milanović razumio „što se dogodilo ‘91“, ne bi se pjenio da Bruxelles pretvara Hrvatsku u „krpu za pod“, nego bi se raspitao kod vukovarskih branitelja. Oni bi mu pomogli da svlada taj svoj kratki ulomak iz teške europske lekcije koju su oni sami, u cijelosti i bez greške, svladali još ‘91. „Umrite, Hrvati! Europa vas pozdravlja“, sažeo je tu gorku europsku lekciju Alain Finkielkraut, u tekstu koji pažljivo bilježi činjenicu da stvaranje EU počinje dvadeset dana poslije okupacije Vukovara. Da je premijer razumio, ne bi tako netočno i neumjesno govorio o „elementima građanskog rata“ nego bi se, opet, raspitao kod vukovarskih branitelja. Oni bi ga poučili da je u Vukovaru bilo i Srba koji se nisu borili protiv Hrvata, nego, zajedno s Hrvatima, protiv jugoslavenskog državnog terorizma udruženog s tradicionalnom velikosrpskom ideologijom, koja je i danas sastavni dio srpske kulture.

Recimo, današnji predsjednik Srbije, „on je ‘91., on lično, u selu Antinu, zapadna Baranja, posle posete tamo nekom dobrovoljačkom odredu Radikalne stranke, kad je došao kao funkcioner i kad su tamo… ono… vo na ražnju, jagnjetina… malo se napio, uveče, da bi ovima malo pokazao da je i on pravi Srbin, uzeo kalašnjikov i neke babe i dede, njih jedno deset-petnaest, pobio, i pobac’o ih u bazen“, ispričao je 17. lipnja 2005. za beogradsku televiziju B92 Vladimir Popović, bivši šef Ureda za informiranje u Đinđićevoj vladi. Neki zakon trebao bi se osvrnuti i na tu činjenicu, da je današnji srpski predsjednik 1991. u selu Antinu možda i djelatno pridonio pokolju 37 hrvatskih civila starije dobi. Svakako, on je tada tamo bio, a što je tamo radio, Orsat Miljenić treba se samo zauzeti za žurnu istragu.

Da Hrvatska ima, na primjer, Lex Gayssot kao Francuska, postojala bi mogućnost da premijer kazneno odgovara zbog poticanja javnosti da prijeđe „preko toga što se dogodilo ‘91.“ Te godine na vukovarskom području dogodili su se zločini protiv čovječnosti: ubojstva, eksterminacija, deportacije, masovna silovanja i porobljavanje – mještanka Manda Hevir svjedoči da se Hrvati u okupiranom Antinu nisu smjeli kretati bez bijele trake oko ruke, tako da uvijek budu na nišanu. Sugerirati hrvatskoj javnosti da prijeđe „preko toga“, prema Lex Gayssot, značilo bi negirati dokazima potvrđene zločine protiv čovječnosti. A negirati dokazima potvrđene zločine protiv čovječnosti znači podilaziti prašumskom zakonu. Baš onakvu kakav su udbaši i primjenjivali.