Kronika psihotičnog grizodušja

Jer egzistiramo u dobu koje se manje bavi čovječjim duhom nego tijelom, koje je prostor ljudskoga života učinilo idealnim prostorom neurastenije, svijet je sve više psihotični rezervat u kojem je svatko potencijalni luđak – netko tko je istodobno ubojica i žrtva, čije se zlo i zločin može opravdati nesretnim slučajem ili spletom nerazjašnjenih okolnosti.

Ozren Grabarić, Franjo Dijak i Darko Milas / Snimio Jasenko Rasol

U takvu kaotičnu svijetu spas za čovjeka i njegovu savjest traži i ne nalazi Rodion Romanovič Raskoljnikov, glavni lik romana Zločin i kazna i istoimene iznimno kompleksne predstave, koja je u dramatizaciji i režiji Zlatka Svibena premijerno izvedena 19. rujna.

Nervoza (zlo)misli – kako između ostaloga dramatizaciju Zločina i kazne podnaslovljuje Sviben – rastvara ne samo sudbinu jednoga čovjeka, Raskoljnikova, nego i postavlja pitanje kršenja zakona i opravdanosti civilizacijskih zločina. Pita današnjega neurotičnoga čovjeka jesu li „zakonodavci i pokretači čovječanstva, počam od Likurga, Solona, Muhameda, Napoleona itd. odreda bili zločinci već samim time što su, utvrđujući neki nov zakon, kršili onaj prethodni“, koji „nisu prezali ni od krvi, samo ako im je krv mogla pomoći“. 

Koliko god suvremeni optimist razloge takvim pitanjima i mračnome životu Dostojevskijevih književnih protagonista pronalazio u životu njihova autora i tadašnjem dobu, ti razlozi postoje i danas. Problem počinjenoga zločina i pravedne kazne svakodnevna je tema naših života. Jednako kao sumnja u smisao života i izmoždenost problemima i pitanjima bez odgovora.

Poput Dostojevskoga suvremeni čovjek i njegov duh žive razapeti između krajnosti; između ateizma i vjere u Boga, između dobra i zla, između straha od kazne i samokažnjavanja. Razlika je možda samo u tome što je taj „zli genij, po snazi dramskoga talenta ravan Shakespeareu“, kako je o njemu pisao Maksim Gorki, pokušao naći odgovore na pitanja koja su ga zaokupljala i mučila, a mi ih danas ne tražimo jer mislimo da će ih umjesto nas riješiti „nepoznat Netko“, kako bi rekao Krleža. Neka sila koja svakako nije smućeni čovječji duh ni asketizam, nego profano i hedonizam.

Vjerujući u moć ideje pravednosti, Raskoljnikov misli da će ubojstvom lihvarke čovječanstvo spasiti od siromaštva i time iskupiti počinjeni zločin. Ponaša ne samo kao sudac nego i kao netko tko čini pravednu stvar, kao „zakonodavci i pokretači čovječanstva“. Sanja da je „cijeli svijet osuđen da bude žrtva neke strašne, nečuvene i neviđene kuge“, kojoj su „morali podleći svi osim nekolicine izabranih“. Među njima je naravno i on. Ne kaje se što je ubio „običnu, beskorisnu, odvratnu, štetnu gnjidu“, jer je, kako kaže, „babu ubio vrag, a ne ja“. Taj vrag je i njegov alter ego, Svidrigajlov, koji je prisutan na svim mjestima gdje se javlja sumnja u ono što čini. Ipak, kada na kraju shvati da je samo nemoćni čovjek, reći će: „Mislio sam da sam ubio babu, a ubio sam sebe.“

Minuciozno rastvarajući u Raskoljnikovu kaos njegovih ideja i dno njegove egzistencije, otkrivajući sumnju i patnju, redatelj predstavu smješta u klaustrofobičan prostor (impresivna scenografija tamnih tonova Ane Martine Bakić i Ivane Knez), koji je tamnica ispisana grafitima zatvorenika, zapravo Dostojevskijevim bilješkama. Ali je i dugi hodnik, ispresijecan pobočnim sobicama i prolazima, koji završava izlazom u nadzemni svijet, gdje se regrutiraju kandidati za podzemni i u kojem se ubije Svidrigajlov, Raskoljnikovljev alter ego. Tim dramaturškim lukom i metaforom Sviben zaokružuje ideju predstave, a problem zla i zločina ostavlja otvorenima. Ali i kao Raskoljnikov poručuje da sve može okajati ljudska patnja.

Višežanrovsku predstavu iznimne ekspresivnosti, filozofske i metafizičke zapitanosti nad sudbinom čovjeka Sviben je izrežirao kao kroniku „duševnog stanja zločinca tijekom zločinstva, od zamisli do izvršenja“. Raskoljnikovljev dijalog misli u obliku dvostrukog monologa potpomognuta mikrofonom ističe nijanse psihotičnog grizodušja, koje zločinac proživljava na izdržavanju kazne u Sibiru.

Osim kao drama grižnje savjesti i nervoze (zlo)misli, oslobođena psihologizacije, predstava raskrinkava i proturječnosti u kojima živi današnji čovjek, ali se nudi i kao izvrsna analiza materijalnoga siromaštva u kojem čovjek ne nalazi smisao svojoj egzistenciji. Zavidnom predanošću i kreativnošću u tome su redatelja slijedili glumci.

Raskoljnikov, u nadarenoj interpretaciji Franje Dijaka, lik je čovjeka koji se hrve s psihotičnom savješću. S više nijansi i osjećaja za dramaturgiju uloge Dijak će sigurno dosegnuti mnoge još neotkrivene nutrine te uloge. Ima potencijala za više od pokazanoga.

Lik Svidrigajlova – zapravo tri uloge u kojima se pojavljuje razvratni, zločesti, cinični, mefistofelovski dio Raskoljnikova – odlično interpretira Darko Milas.

Ozren Grabarić kao isljednik Porfirij Petrovič, na trenutke podsjeća na dijaboličnog manipulatora koji odveć i ne mari za nijanse uloge. Jer od početka zna tko je ubojica sebe je glumački ograničio i kreativno uskratio.

Uvjerljivu ulogu Katarine Marmeladove velikog dramskog raspona ostvarila je Anja Šovagović Despot. Kulminacija je veličanstvena scena umiranja s plesom, koji je kompozicijom podsjetio na Mrtvački ples Vincenta iz Kastva.

S grijehom, životnim bolom i vjerom u patnju živjela je Sonja u interpretaciji Nele Kocsis. Realističnošću kreacije ističe se i Inge Appelt. I ostali glumci svojim glumačkim ostvarenjima pridonijeli su toj kompleksnoj predstavi kakve se godinama ne prikazuju na zagrebačkim pozornicama. Vjerojatno i stoga jer su odveć zahtjevne za siromašnu poetiku hrvatskoga redateljskoga teatra.