Jedan čovjek i jedna žena na zagrebačkim ulicama

U znak sjećanja na Vladimira Vukovića, legendarnog filmskog kritičara i publicista
(3. listopada 1930–24. rujna 1991)

Bio je to jedan od onih dana kada u kavani Corso nije bilo puno gostiju. Ta činjenica nije bila vezana za neki posebni dan u tjednu, možda više za sat, jer su kazaljke na velikoj starinskoj uri  iznad ulaza bile spojene na brojci dvanaest. Podne. A u podne je u Corsu bilo uvijek mirnije.

Gospodin Vladek sjedio je za svojim stolom uokvirenim staklenim izlogom kroz koji se vidjela cijela ulica, čak i dio Ilice kojom su treštali tramvaji i žurili prolaznici. Sjedio je naslonjen nad otvorenim novinama, obično bi to bio Večernji list, i jednom rukom listao bi stranice, dok je drugom lagano podizao šalicu kave koju je konobar netom stavio pred njega. Kava je bila vruća i lagani pramenovi dima dizali su se nalik onoj crtanoj reklami za turske kave u modnim časopisima između dva rata. Bila je to njegova omiljena pozicija. U tišini, uz kofeinski napitak suočiti se s dnevnim novostima. Prinio je rub šalice usnama, ispio nekoliko gutljaja, sagnuo glavu nad novine dok mu je na licu titrao pomalo podrugljiv osmijeh očito izazvan krupnim naslovima novinskih članaka. Pozdravio sam ga i sjeo do njega. Bio sam prvi od velikog društva koje se oko njega svakodnevno okupljalo u razgovoru koji je obično znao potrajati i nekoliko sati. I premda je  bio pristojan gospodin, pravi zagrebački gentleman, još je punu minutu koncentrirano čitao članak koji je jako zaokupio njegovu pažnju.

 – Što ima nova, mladi gospodine – pitao je, a onaj ironični smiješak nije mu se  skidao s lica.

 – Novog ustvari nema, osim ...

 –  Osim?

Unutrašnjost kavane Corso 1906. godine

Naši su razgovori uglavnom bili o filmu, književnosti, glazbi, povijesnim temama, suvremenim društvenim i političkim zbivanjima, zato sam osjećao stanovitu nelagodu da mu ispričam ono što mi se dogodilo dan ranije. Jedan neobičan susret koji me je zbunjivao cijelo jutro, a dogodio se u sitnim noćnim satima u pustoj ulici. Premda u samom centru grada, ulica je u to doba bila pusta, a njome je kao u nekom noir filmu puhao vjetar kovitlajući lišće i otpatke.  Stajao sam na uglu ulice čekajući zeleno svjetlo na semaforu, iako nije bilo nijednog vozila. No ja sam u toj neobičnoj tišini čekao da se crveno svjetlo zamijeni zelenim kako bih prešao na drugu stranu. Vjerojatno je moje čekanje bilo potencirano činjenicom da je na drugoj strani ulice stajala mlada žena i premda je i ona mogla prijeći, čekala je skupa sa mnom. Ja s jedne, ona s druge strane, a između nas odsjaj crvenog svjetla semafora na prljavom betonu. Nisam je uspio dobro vidjeti jer su najniže grane drvoreda bacale sjenu tako da joj se pola lica gubilo u tami. No ono što se naziralo izgledalo je lijepo. Kao i cijela njezina figura s rukama spuštenim niz tijelo. Trenutak je bio neobičan, pomalo groteskan. U pustoj ulici, bez prolaznika i vozila, gotovo bez zvukova grada u jesenskom ugođaju, muškarac i žena svaki na svojoj strani ulice čekaju zeleno svjetlo da nastave hod svaki u svom smjeru. Primijetio sam tad da je pomakla ruku, stavila je u džep balonera, opet je brzo izvadila i prsti su joj se nekoliko puta zgrčili. Bili su to očiti znakovi nervoze, možda i nelagode i postao sam svjestan da se na trenutak uplašila. Napokon, to je bila normalna reakcija za ovakvu situaciju. Nasuprot njoj, s druge strane ulice, stoji nepoznati muškarac i čeka; doduše opravdano jer upaljeno je crveno svjetlo… mogao bi krenuti, ali čeka. U njezinim očima to možda djeluje prijeteći.

Postadoh svjestan onog što osjeća, što je sve više obuzima i zato sam zauzeo pozu neke opuštene ležernosti i čak se nasmijao. No to je njoj mogao biti krivi signal, jer sad je i s drugom rukom krenula u džep balonera, kao da u njemu nešto traži, prekapa, a nogu je pomaknula tako da joj je lice nestalo još više pod sjenom one spuštene krošnje. Razmišljao sam kako se zove… što radi… koliko joj je godina… gdje stanuje… sve se to kotrljalo kroz moju glavu premda za trenutnu situaciju nije imalo nikakva značenja. Kad nestane crvene svjetlosti, proći ćemo jedno pored drugog, svaki u svoj nepoznati svijet smješten u istom gradu.

Ako bih je pokušao osloviti, ili ne daj Bože, čak zaustaviti, mogla bi to krivo protumačiti, uplašeno povikati, a onda bih se našao u doista glupoj situaciji. Ipak godila mi je ta igra čekanja, koliko god je bilo vidljivo da nju sve više uznemiruje.

A onda se upalilo zeleno svjetlo semafora. Čak je i vjetar, koji je do tada crvenom odsjaju betona davao neku zlokobnu dimenziju, najednom stao i svuda se razlila umirujuća zelena boja.  Pri tom je osvijetlila njezino lice u potpunosti, jer sad je prilazila i bila sve bliže… sve ljepša i sve bliža ...

Bila je zapravo divna. Prekrasnih crta lica, plave kose s uvojcima, ali ukočena pogleda kojim me nije ni okrznula. Na sredini ceste naši su se koraci na trenutak usporili, izgledalo je kao da ćemo oboje stati, no onda smo žurno nastavili dalje. Kao u noći Sv. Lovre kad kiša meteora zapljuskuje nebo mimoilazeći se u velikoj blizini i gasne u beskrajnom crnilu, tako smo se mi na betonskoj podlozi grada mimoišli bez okrznuća. Zastao sam nakon desetak koraka  jer me nešto neodoljivo vuklo da se okrenem. Ono što sam vidio bilo je čarobno. Izgledalo je poput filmske scene u nekom ljubavnom filmu čiji je trivijalni sadržaj uvijek malo ljepljiv od pretjerane doze patetičnih i plačljivih situacija. No ona je stajala s onim svojim prelijepim licem okrenuta u mom smjeru i nijemo gledala. Kratko, vrlo kratko je to trajalo, ali dovoljno dugo da primijetim kako se veselo nasmijala ne ispustivši ni jednu riječ. U sljedećem času njezin korak sve je više odmicao u daljinu.  Sve dalje… kao onaj divni korak Alide Valli u drvoredu zasutu lišćem, u jednom od najljepših filmova svih vremena, Trećem čovjeku, u kojem je Joseph Cotten imao još samo vremena pripaliti cigaretu. Ja ne pušim i zato krenuh ubrzanim korakom kući.

– Vladek – rekao sam –  znate da obično ne govorim o takvim stvarima, ali me zanima kako tumačite to što mi se dogodilo?

Podigao je obrvu. Čak je djelovao kao da ga to doista zanima.

– Mislite to što ste istovremeno stali?

– Da, ima li tu neke simbolike?

– Hmmm, čujte, pitanje je teško.

 Činilo mi se da je opet malo ironičan.

– Ozbiljno vas pitam.  Bi li moj i njezin život bio drugačiji da smo prišli jedno drugom? Ovako smo nestali u noći kao dva kukca čiji život traje jedan dan.

–  A vi ste sigurno poželjeli neki oporo-nježni dijalog, nešto poput Jeana Gabina i Michele Morgan u normandijskoj ili bretanjskoj magli. Samo su nedostajale još tužne brodske sirene.

– Da sam znao da ćete to tako posprdno doživjeti, ne bih vam rekao.

Naglo je promijenio izgled i onaj ironični smiješak nestao je pred golemom količinom blagosti koja je ispunila sve pore njegova okruglog lica. Potapšao me po ramenu.

– Dobro, dobro, nemojte me ozbiljno shvaćati. Vi ste mlad čovjek, a ja sam samo stari ljubomorni prdonja koji bi možda htio da se i njemu nešto slično dogodi. Zato to i uspoređujem s filmskom situacijom, jer ova vaša od prošle noći doista djeluje filmski.

– Ali mene zanima samo metafizička dimenzija te situacije. Da budem iskren, gotovo više literarna. Vi ste mudar čovjek. Ima li u tome nečeg što određuje sudbina? Naprosto si nismo bili suđeni u bliskom izdanju. Je li to strah, neodlučnost ili je sudbina jača?

– Zvučite kao da se opraštate od života, zaboga.  Sve to mi ne djeluje tako ozbiljno, no dobro, ako baš hoćete velike misli, u redu… Ako u našem životu puno toga određuje sudbina, zar nemamo pored nje još volju i razum?

– Da, imate pravo, znam što ste mi željeli reći.

–  Ne, ja vam to ne želim reći. To vam govori  Ljermontov. To je njegova rečenica koju sam davno pročitao, a sad mi se najednom vratila. No ostanimo ipak u filmskom svijetu. Ono što ste vi prošlu noć priželjkivali, to je samo slijed lijepih slika, pomalo slatkaste, jeftine intimizacije svakodnevnih životnih pojava. Vi ste zapravo htjeli Claudea Leloucha u svojoj noćnoj priči. Poetski nagovještaj ljubavne priče u pustoj zagrebačkoj ulici garniranoj vjetrom.

Glasno sam se nasmijao.

– Čujem dobro vašu poruku, vi nepopravljivi čovječe. Mislite da sam htio da mi se dogodi sadržaj Jednog čovjeka i jedne žene?

– Dobro čujete i sad ću biti još precizniji. Kad racionalno pomislim, ja taj film naprosto ne podnosim. Najradije bih ga izvrijeđao najgorim riječima, sadistički rastvorio, izložio preziru i gađenju.

Njegova tirada bila je popraćena živom gestikulacijom ruku.

– U vrijeme dok nam Godard istovremeno nudi ciničnu demistifikaciju ljubavi – nastavio je – krv, seks i okrutnost s filozofskim citatima, dolazi, eto, nekakav Lelouch, kojeg vi priželjkujete u noćnom susretu, jer vam mladost to dopušta, dakle taj Lelouch s bezveznom pričicom o vječnoj ljubavi. Kod njega su samo umjesto vašeg semafora i drvoreda, trkaće automobilske staze, sumorne plaže, pijesak s otiscima stopala, sve nekako arhaično, plačljivo… nešto što smo pročitali i vidjeli stotinu puta.

Podigao sam ruku jer mi se činilo da mi je dao zornu lekciju. Izgledalo je kao da se branim od njegovih sjajnih rečenica.

– Imate pravo, Vladek. Zanio me u stvari glupi sadržaj još jednog mogućeg filma s plastičnim cvjetovima u boji. Sve što ste rekli je točno. Imate pravo.

– Ne – uzviknuo je – nemam pravo, jer meni se taj film sviđa!

– Sviđa?! – ostao sam zatečen.

– Da, sviđa mi se. Jer je jednostavan, liričan, topao i puni moju dušu neobjašnjivim sentimentalizmom. I sviđa mi se ono što vam se noćas dogodilo. Možda je pored vas prošla žena s kojom ste mogli zauvijek ostati. I zato mi morate nešto obećati.

– Što?

– Napisat ćete priču na tu temu. Volio bih je pročitati. Obećavate?

– Naravno – spremno sam pristao jer mi je dao dobar vjetar u jedra. Jer sam to doista želio učiniti.

Naravno, nisam je napisao. Ili da budem precizniji, nisam na vrijeme da bi on to stigao pročitati. Preselio se, nažalost, prerano u najveću nebesku kino dvoranu gdje u društvu svojih omiljenih redatelja, poput  Alfreda Hitchcocka, Fritza Langa, Howarda Hawksa i Johna Forda, gleda samo filmove koje voli. A priča koja je imala tako neobičan povod dugo je bila spremljena i zaboravljena u mom pisaćem stolu. Dao sam joj radni naslov Jedan čovjek i jedna žena na zagrebačkim ulicama i ona nema nikakve sličnosti s mojim doživljajem pod semaforskim svjetlom. Ima samo atmosferu i noćni sadržaj s unutrašnjim monolozima. Mislio sam je ostaviti zauvijek među papirima u ladici, ali bilo bi to nepošteno prema njemu. Nastojim svoja obećanja ispuniti pa makar i s velikim zakašnjenjem. S određenom količinom strahopoštovanja da mu se možda ne bi svidjela, donosim je u cijelosti.

* * *

Mirisalo je na snijeg. Polegla magla kao razrijeđeno mlijeko prosula se ulicama; zvukovi su dopirali kao iz nekog dalekog svijeta. Ali, i zvukovi su zamrli. Noćna tišina pritisnula je fasade kuća i ulice, samo su svjetiljke slabašno tinjale. Doimale su se poput pospanih, gotovo sklopljenih očiju.

Žena stoji tiho, nepomično, umorna od dana i čeka zadnji tramvaj pod čeličnim zaklonom periferijske tramvajske stanice. Zagrebe je nešto u grlu, ali ne htjede se nakašljati; samo nervozno prijeđe pogledom po razvučenim bijelim krpama magle koji su se povlačili kao da ih netko ljulja na nevidljivom koncu. Pomakne nogu, pogleda na sat i zagleda se u izgaženu kutiju Marlbora koja se nazirala uz tramvajske tračnice. Opet se zagleda u maglu s nadom da će se najprije pojaviti svjetlo kao žar cigarete, zatim sve veće dok ne začuje i zvuk. Možda je zadnji tramvaj već i prošao. Neugodno se osjeća na toj pustoj periferijskoj stanici. Krenula bi pješke, ali to je veći rizik; mogla bi zalutati. Tiho se nakašlje, gotovo sa strahom, bojeći se da ne poremeti tišinu. Učini joj se odjednom da čuje korak, spori korak, nadesno od nje. Nečije cipele odmjereno prilaze, baš kao da su nakanile doći pod krov te usamljene stanice. Uplaši se, misli joj zamru i dlanove joj obli vrućina. Tko li je sad? Zašto prilazi tako sporo? Muški je to korak, nema dvojbe, poznaje muški korak. Zašto prilazi ovamo? Neće li štogod…

Zamijeti žar, ne tramvajsko svjetlo, nego žar šibice kojom netko pripaljuje cigaretu i iz vunaste bijele smjese izroni, kao tušem premazan i iz kartona izrezan, visoki muškarac. Bio je najednom tako blizu da nije vjerovala kako ga ranije nije primijetila. Ježurci joj prođoše leđima. Tako izlaze iz mraka kriminalci, ubojice, nastrani tipovi s cigaretom i uzdignutim ovratnikom. Priđu, zastanu, umrtve udove… onda ženski koraci… tapa – tapa, tapa – tapa… koraci stanu… zvuk udarca ili strašan stisak ruku oko vrata, prigušen krik i – gotovo.

Muškarac je prilazio. Tap – tap, tap – tap. Zastao je odjednom kao da je i sam iznenađen njenom nazočnošću. Kao da ni on nije nikog očekivao na ovoj, maglom pokrivenoj, tramvajskoj stanici. Zbunjeno korakne natrag i prijeđe rukom preko čela. Cigareta mu je podrhtavala u drugoj ruci. Povuče se još jedan korak i stane mirno znatiželjno je pogledavši. Ne reče ništa. Zatim mu se usta napola otvore, zausti, ali ostade nijem.

Ona zadrhti. Zašto je došao? Čeka tramvaj?! Što ako je i zadnji prošao? Hoće li joj štogod učiniti? Sami su na toj hladnoj, zamagljenoj tramvajskoj postaji. Osjeti na sebi njegov pogled iako mu je glava napola okrenuta. Motri je tiho bez riječi, kao da se priprema. Sjeća se potpuno iste situacije iz jednog američkog kriminalističkog filma čiji je naslov zaboravila. Bože, hoće li već jednom taj tramvaj?!

Muškarac je duboko uvukao dim i zagledao se nekamo u maglu.

– Gle, sama je –  pomisli. Pogleda je krišom i ustanovi da se boji, da je očito uplašena i da je cijela situacija, zapravo, sve neugodnija.

 – Zašto se boji –  prođe mu kroz glavu – ta ne misli valjda da bih ja…

Pogleda je još jednom.

– Lijepa je. Jako je lijepa – mislio je zadivljen onim, što se unatoč magli jasno vidi na toj udaljenosti.  – Čudna situacija. Sami smo na stanici, kakva slučajnost, u magli čekamo tramvaj… baš je to lijepo, pomalo mistično i lijepo.

– Kako me samo pogledao? – pomisli u strahu žena. – Kako je samo opako pogledao?! Sigurno nešto smišlja. Još čeka, osluškuje, a onda će naglo krenuti. Zato i jest tako miran… sprema se, sprema!

– Boji se – mislio je muškarac –  imam osjećaj da dršće. Očito sam je jako uplašio. A tako je lijepa. Kako to da se u ovo doba ovdje zatekla? Oh, kako se boji, ukipila se od straha, ali nemam nikakve zle namjere, dapače… želio bih joj prići, samo kad ona ne bi to pogrešno…

– Magla – rekao je napokon mirnim glasom nepomično stojeći na svom mjestu, kao da se i sam ljuti na tu bijelu neprozirnu koprenu što ih je zarobila u zahrđalu kosturu tramvajske stanice.

– Magla, rekao je magla –  pomisli s novom količinom straha koji se miješao s panikom. – Što time misli? Zašto je to tako naglasio? Očito sam sebe hrabri… mene želi uvjeriti da nas nitko ne može ni čuti ni vidjeti i da nemam kamo. Da nemam šanse pobjeći… plaši me tom riječju magla… Hoće li napokon taj vražji tramvaj? Zaboga, on se pomaknuo, sasvim malo, ali se pomaknuo. Vidjela sam kako mu je cipela strugnula po podu. Zgrčio je prste i sad će skočiti i začepiti mi šakom usta. Neću stići ni kriknuti. Upravo tako je bilo i u onom kriminalističkom filmu čiji je naslov zaboravila… upravo tako, samo na autobusnoj stanici…  napadač je rekao samo jednu riječ i onda naglo skočio i zgrabio ženu za vrat…

– Kad bi ona bar naslutila – mislio je raznježeno muškarac – kad bi mogla shvatiti da on nema nikakvih zlih namjera. Može li uopće osjetiti što mislim ili je potpuno u panici? Kako da sve to preselim u njezinu glavu? Neću se micati jer vidim da uzbuđeno diše. Ali bojim se da sve krivo razumije. Rado bih joj prišao blizu i bez riječi je nježno poljubio. U ovoj magli to bi djelovalo nestvarno. Ali i ona bi trebala to osjetiti… biti opuštena… Morala bi osjetiti da joj ne želim ništa, baš ništa, ružno učiniti.

– Zaklopio je oči. Vidim dobro, iako je magla oko nas, ali vidim jasno da je sklopio oči. – panično su joj navirale misli. – Koncentrira se. Sada je jasno da nešto sprema. Možda je vrijeme da  naglo potrči? Ali kamo? Ta prokleta magla! Taj vražji tramvaj što nikako ne dolazi! On bi pojurio za njom, bacio je na pod i pritisnuo cijelom težinom. On će to sigurno i učiniti. Ruke će mu odmah poletjeti pod njezinu bluzu. Jedna pod bluzu, a drugu će grubo zavući među noge. Sve će divlje rasparati, bluzu… grudnjak… laktom pritisnuti vrat kao u onom američkom filmu, kako se samo zvao, onda začepiti usta i divljački nasrnuti zubima… šakama… koljenima… oh, moj Bože…

Pokušala se bar malo pomaknuti, ali joj je strah potpuno oduzeo snagu. Osjetila je obamrlost u svim udovima.

– Dugo i nježno bih je ljubio – mislio je muškarac – vrlo nježno. Vjerojatno se ne bi opirala, samo kad bi shvatila kako osjeća pravu istinsku želju da je poljubi. Ta magla je tako… tako… upravo zahtijeva posebnu nježnost. Sve sliči na san, kao na neku scenu iz filma… jedna gotovo identična situacija bila je u nekom francuskom filmu, čijeg se naslova ne sjeća… zna samo da je bio francuski.  Djevojka je stajala na stanici pariškog metroa… noć, nigdje nikoga, a onda je prišao mladić stao kraj nje i samo su se šutke gledali. On joj je tad prišao i nježno je poljubio. Dugi poljubac koji je postajao sve strastveniji. A sve je pratila neka divna melodija. Da, ali to je ipak film, a ne život, iako ova tramvajska stanica djeluje još mističnije od one stanice pariškog metroa… romantičnije… uzbudljivije… Kad bi bar mogla proniknuti u njegove misli, osjetiti istu želju za nježnošću kao što on osjeća prema njoj. Možda bi se onda sasvim predala, izgubila dah, prestala se opirati dok bi je polako i nježno dodirivao… zapeo vršcima prstiju na bradavicama i ostao na grudima s mnogo topline u dlanovima. Kad bi barem… kad bi to mogla osjetiti… – grozničavo je nizao misli.

– Ne pomaže mi vika – rezignirano je ustanovila i zaklopila oči.

Oboje su stajali stisnutih kapaka kao da ih je magla uspavala.

Nema koristi od vikanja – pomisli još jednom umorno kao da se predaje. Gotovo već fizički osjeća kako divlja po njoj, čuje paranje tkanine, osjeća hladnoću betona, njegova ruka steže kao blatna kandža, štipa i ujeda kožu. Sasvim ju je razgolitio, usta su joj puna njegovog divljačkog dlana, gubi dah, a on koljenima nemilosrdno širi bedra. Sustaje joj otpor, osjeća kako joj se hladnoća uvlači u tijelo, a njegov razgolićeni trbuh već pleše kao podivljali mijeh nad njezinim i osjeća tvrdo, usijano, poludjelo meso kako nasrće… nasrće… sve je te slike vidjela u onom jezovitom američkom filmu čiji je naslov potpuno zaboravila.

Otvorio je oči. Na nekoliko koraka od njega ona se tresla kao u groznici. Grlo joj je bilo puno prigušenih jecaja.  

– Zaklopila je oči – pojavila mu se nada. – Možda sluti? Možda je ipak shvatila kako želim biti dobar prema njoj, kako joj želim prići polako i nježno, pa se sada trese od uzbuđenja. Ova magla i ova stanica, sve se tako čudno poklopilo. Ona će ga shvatiti. Prići će joj, otvorit će stisnute kapke i bit će joj sve jasno. Bit će pažljiv. Lagano će je razodjenuti, ali samo ako to i ona želi, inače ne… ali tako silno želi osjetiti vrelinu njenih bokova. Trnce u prstima kad dotakne kožu na njenom trbuhu. Prislonit će je, sigurno će to i ona poželjeti, na taj čelični, crtežima i prostotama išaran zid tramvajske stanice, ah, kako bi bilo divno da i ona to poželi… Nježno bi je obuhvatio rukama i podigao u zrak.  Svijest mu se muti od pomisli da se to stvarno može bez riječi ovdje dogoditi. Gotovo već fizički osjeća njezine noge stisnute oko svog pasa kao užareni remen… pridržava je u zraku i polako diže i spušta… diže i spušta… a pritom su im usne spojene. Jer poljubac koji toliko želi traje bez prestanka.

Stajali su zatečeni drhtajima, bez kretnje, kao dva gipsana odljeva što se jedva naziru u bijeloj magli koja se polako počela razrjeđivati. Ona je čekala. On je čekao.

Začuo se mukli zvuk na tračnicama. Onda se kroz maglu pojavio žar, kao da prilazi neka divovska cigareta. Tramvaj se približavao.

Prenuše se oboje. Kao da ih je netko vratio iz duboke nesvjestice. Žar se pretoči u jak svjetlosni snop baterije, onda u žućkasto svjetlo na tramvajskom vozilu. Zvuk posta rezak i bliži. Gledali su napeto kao da će iz te uklete magle izroniti vile, vukodlaci, kentauri, satiri, patuljci, jednorozi i sva ostala čudna bića. Mogla bi se pojaviti i usijana elipsa puna sitnih plamičaka, leteća aureola i proletjeti pokraj njih. Možda se nakon svega sporim korakom približi sam Jack Trbosjek sa zelenim ET-jem u naručju.

Izronio je čelični, plavi trup starog tramvaja. Dotutnjao je razorivši škripom tišinu što je cijelo vrijeme prijeteći visjela nad periferijskom stanicom. Vrata se otvore i pred njima se ukaže utroba tramvaja puna topline i svjetlosti. Ona je ušla prva. Žurno. On je ušao iza nje. Polako. Vozač s umornim licem, koji je djelovao kao da će svaki trenutak zaspati, površno ih je odmjerio i vrata su se zatvorila. Kotači zacviliše. Ona je sjela sasvim naprijed uz vozačevu kabinu. On je sjeo na sjedalo u drugom dijelu tramvaja. Nisu se ni pogledali. Glava vozača tramvaja ljuljala se lijevo-desno u ritmu vožnje poput klatna na zidnom satu. Borio se sa snom. Njih dvoje samo su još jednom uzdahnuli, gotovo istovremeno, duboko, punim plućima.

* * *

Nakon svega pokušavam predočiti kakva bi bila njegova reakcija da sam tu priču napisao na vrijeme. Da ju je i on stigao pročitati. Jer to bi sigurno s pažnjom učinio, kao što je s istom odgovornošću čitao brojne novinske članke u dnevnom tisku. I onda ih svojim britkim duhom precizno analizirao otkrivajući i smisao rečenica koje nisu napisane. Jer to je bilo vrijeme u kojem su ponekad najvažnije poruke bile upućene između redaka. Vjerojatno bismo se našli u kavani, on bi pijuckao svoju kavu naslonivši se jednom rukom na raširene stranice novina i onim svojim karakterističnim smiješkom uz podignutu obrvu, ukazao mi na sve mane koje priča ima. Mirno bih to i s pažnjom slušao jer mi je njegovo mišljenje bilo i te kako važno, kao i sve ono što je bilo predmet naših razgovora. I ne bih se iznenadio da mi nakon svega što mi je iskreno, ali obzirno, na fin način, sasuo u glavu, još iskrenije prizna da mu se priča sviđa.

No o tome sad mogu samo nagađati. Preostaje mi da mislima odlutam u one nedokučive prostore vječnosti, gdje je magla zamijenjena paperjastim nakupinama oblaka na kojima se on udobno zavalio. Sjedi pred ogromnim nebeskim filmskim platnom u odabranom društvu plemenitih duša i gleda svoje omiljene filmove. Jedino mu možda kava nedostaje, nisam siguran da je tamo toče, ali novine mu sigurno ne nedostaju.

I zapravo, kad malo bolje razmislim, otkud mi pravo da remetim njegovo vrijeme nekom davno napisanom pričom jer možda upravo gleda film Divan život u društvu s Frankom Caprom i Jamesom Stewartom dok nad njihovim glavama lebdi stari Henry Travers u svom kostimu anđela Clarencea. Usudio bih se jedino kad završi ta projekcija, prije nove u kojoj već čeka Alfred Hitchcock s filmskim rolama svoje Vrtoglavice, velim, usudio bih se pitati samo nešto na što on sigurno zna odgovor.

Kako glasi naslov američkog i francuskog filma koji je opsjedao misli mojih junaka na tramvajskoj stanici pokrivenoj maglom dok su se bavili trivijalnim problemima u jednom prolaznom trenutku svojih života?