Vijenac 511

Druga stranica

Predstavljene dvije nove knjige Josipa Ruđera Boškovića, Matica hrvatska, 17. rujna

Homo universalis 18. stoljeća

Martina Lončar

Volio je igrati bilijar i jesti jedanput dnevno, i to ručati. „Kad si u kolu, moraš igrati“, komentirao bi zamorne objede na velikaškim dvorovima. Svoju je maštu smatrao živahnom jer da nije takva, ne bi ga držali ni za geodeta, tj. znanstvenika, a ni pjesnika. Osim poznatim ličnostima i damama, našlo se među njegovim pjesmama i onih upućenih životinjama, poput svojevrsna epitafa uginulom medvjediću ili kujici. Takvi podaci možda nisu važni, ali odaju zanimljiv karakter goleme i neizostavne intelektualne ličnosti, „hrvatskoga Lukrecija“, kako su ga nazivali njegovi suvremenici, univerzalnoga učenjaka 18. stoljeća Josipa Ruđera Boškovića. Takve podatke i mnoge zanimljivosti moguće je pronaći u dvjema novim knjigama u izdanju Matice hrvatske. Riječ je o knjigama Pisma, pjesme i rasprave te Pomrčine Sunca i Mjeseca koje u sklopu edicije Stoljeća hrvatske književnosti, osim Boškovićeve filozofske i znanstvene, osvjetljuju i druge zaboravljene strane, posebice onu književnu.

Sve što je Bošković iznjedrio plod je njegove intuicije i volje za znanjem, istaknuo je predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić te nadodao kako je Matičina misija popunjavati praznine kojih je u kulturnoj sferi previše. S time se složio i akademik Ante Stamać, istaknuvši da treba posredovati vrijednosti u sve slojeve društva i približiti Boškovića svim kućanstvima kako se o njemu ne bi govorilo samo o obljetnicama. „Bošković je univerzalni renesansni čovjek i nakon renesanse i ovim se knjigama Bošković publici predstavlja ne samo kao vrsni hrvatski latinist, već i književnik kojemu književni rad nije bio manje važan, a čiju je najljepšu pjesmu Djevica bez grijeha začeta s latinskoga prevela njegova sestra Anica, također pjesnikinja“, rekao je urednik izdanja Stipe Kutleša.

„Slatka moja domaja!“ reći će Bošković o rodnom Dubrovniku u mnogim pismima objavljenima u knjizi Pisma, pjesme i rasprave, koja donosi na 1.035 stranica, među ostalim, i izabrana pisma što ih je Bošković upućivao svojoj braći i sestri, članovima Dubrovačkoga senata, ali i mnogim uglednicima na dvorovima. Posebno je zanimljivo, napomenuo je Stamać, kako je povjerljive podatke u pismima uvijek ispisivao na hrvatskom jeziku pa upravo ti autentični Boškovićevi izrazi trebaju biti poticaj jezikoslovcima na istraživanje dubrovačkoga svakodnevnoga govora 18. stoljeća. Osim epigrama, prigodnica, soneta, putopisa, drame, pisao je punih 25 godina ep u šest pjevanja Pomrčine Sunca i Mjeseca te u stihovima protumačio kozmološke, prirodne i mitološke fenomene povezujući ih, kako je istaknuo Stipe Kutleša, s tada aktualnim prirodno-znanstvenim teorijskim postavkama Newtona, Keplera, Kopernika i Galilea. Ep je objavljen za Boškovićeva života pet puta, a novo je izdanje izrađeno prema šestom Akademijinu izdanju iz 2007, tada prvom hrvatskom prijevodu toga spjeva akademika Branimira Glavičića.

Iako se često može čuti kako se o Boškoviću više nema što reći, ova izdanja u kojima se skladno spaja književnost i znanost potvrđuju suprotno. One šire uhodane horizonte i napominju kako Bošković nije samo sinonim za genijalnu Teoriju prirodne filozofije, već za mnogo raznolikih disciplina, poput geofizike, novinarstva, arheologije, prevoditeljstva, koje ukazuju na naprednost Boškovićevih ideja i neospornu istinu o njemu kao jednomu od najvećih svjetskih umova.

Vijenac 511

511 - 3. listopada 2013. | Arhiva

Klikni za povratak