Dva zanimljiva nova glasa

Šibenčanin Ivan Klarić i Samoborka Mihaela Gašpar vjerojatno nisu dovoljno poznati široj čitateljskoj publici, premda nisu književni početnici: objavljuju u časopisima, novinama, na radiju i na portalima, a imaju za sobom i pokoju knjigu. Tako su Klariću tiskane dvije zbirke pjesama – Ruže i ništavilo i Mjesečeva kuća, a Gašparova je objavila roman Bez iznenadnih radosti molim (2010); lani je pak rukopis njezina romana Mitohondrijska Eva pobijedio na natječaju osječkog ogranka Matice hrvatske. Njihove nove knjige – Klarićev kratki roman Henok i zbirka kratkih priča Mihaele Gašpar Slatkiš, duhan, britva – nisu samo naslućeni potencijal nego zavređuju pažnju kao zanimljivi, iako ne još sasvim dorečeni novi glasovi u našoj prozi.

U bilješci o Ivanu Klariću kaže se da „voli glazbu i izučava filozofiju i religiju“. Vjerujem da ta napomena u inače šturom zapisu nije slučajna kad je riječ o njegovu proznom prvencu naslovljenom Henok. Henok se naime kratko spominje u Knjizi Postanka, kao sedmi po redu patrijarh, sin Jeredov i otac Metuzalemov. Živio je 365 godina, ne kaže se da je umro, nego da je „iščezao“, a o tom njegovu uznesenju na nebo nastale su mnoge legende. Bio je važan lik hebrejske apokrifne apokaliptičke književnosti. Pripisuje mu se autorstvo Henokove knjige, apokaliptičkog djela koje, prema Biblijskom leksikonu, „opisuje anđele, opći potop, mesijanska viđenja, astronomska gledanja, viđenja o spasu čovječanstva, opomene“. Drži se da je sadržaj tog apokrifnog spisa u velikoj mjeri oblikovao židovski pa i kršćanski misticizam. U Klarićevu romanu, koji se zbiva u Pragu neposredno uoči Drugoga svjetskog rata, Henok se, kao „božanski namjesnik“ i kao „biće iznad svih ljudi i anđela koje održava božansko stvaranje“, spominje nekoliko puta, uvijek u vezi s glavnim likom, Izakom Perlbergom, novinarom Praške riječi. Negdje pri samu kraju romana, nakon predstave koju su uznici za Božić 1943. izveli u nacističkom konclogoru, devetogodišnja logorašica Sara kazat će Izaku „znam tvoje pravo ime, ti si Henok“.

Pripovjedač Klarićeva romana ujedno je njegov protagonist, sredovječni Židov Izak, posljednji živi potomak porodice. Sklon je samoći, ima samo nekoliko prijatelja, a život je posvetio pisanju premda nije napisao mnogo – tek tridesetak pjesama i esej O tajnom biću povijesti, koji nije dobro primljen. Sve češće vijesti o nasilju i ubojstvima Židova na praškim ulicama rađaju kod njega osjećaj uznemirenosti, straha i beznađa. Njegovi su snovi mòra, ispunjeni ekspresivno iskazanim apokaliptičkim vizijama (Henokova knjiga!), ali kroz taj košmar probijaju se i neka poznata lica: u spodobi vraga prepoznaje svoga urednika, koji će ga kasnije kao nacistički istražitelj poslati u logor, u hijenolikim čudovištima vidio je ljude koji su poprimili životinjsko obličje, a čopor je predvodio sam Führer.

Kao Elohim, Izak je jednako osjetljiv na zločine počinjene u svim vremenima i na svim stranama svijeta, iako ne razumije zašto mora trpjeti „težinu ljudske povijesti“. A tu težinu povijesti simbolički je fokusirao prema mjestu svoga pogubljenja, Auschwitzu: „To mjesto je vir u kojem su sažeti svi zločini koji su se dogodili u povijesti. Vrijeme se ubrzalo i Auschwitz jednostavno postoji. Kao mračni mit. Kao sudbina. (...) Ali, ako je Auschwitz mitološka utvara, što ga zapravo čini nadstvarnim, sasvim je moguće kako će on nastaviti postojati i nakon što patnje na tom mjestu prestanu (...).“

U intervjuu književnom kritičaru i blogeru Božidaru Alajbegoviću (uredniku ustrajnog, informativnog i pouzdanog Knjiškog moljca!), objavljenu na portalu Moderna vremena, spisateljica Mihaela Gašpar najavila je izlazak svoje prve knjige priča Slatkiš, duhan, britva kao zbirku tekstova u kojima dominira tema odnosa unutar obitelji. Precizirala je pritom da su to priče koje se u prvom redu bave obiteljskim crnim ovcama, pomno čuvanim tajnama. Spisateljica nije usredotočena na društvenu makrostrukturu, nego na njezinu mikrostrukturu: u žarištu zanimanja nisu globalna društvena pitanja, važna za sudbinu cjelokupne zajednice, nego problematika obitelji. Za takav tip naracije autorici nisu bitni ni precizni podaci o vremenu i mjestu radnje pa ih u pričama i ne nalazimo.

Pritom u svoje priče Gašparova ne uvodi socijalnu, ekonomsku, političku motivaciju, ili je takva motivacija jedva vidljiva i gotovo nevažna. Dominantno mjesto u njezinoj prozi zauzela je psihologija, sa širokim spektrom bolesti kao pokretačkim motivom – od onih banalnih, običnih bolesti (Trešnja, Mogren, morgen, morgen...), preko ovisnosti (Heptanon, Metadon, Suboxon /.../) i fobija (Pikec), ludila (Crna kronika), elemenata hereditarnosti (Poezija mržnje, Žuto majčinstvo) do priča u kojima se pokazuje kako se nekad blisko dodiruju eros i thanatos (Crni kostim).

Upravo se po izboru pripovjedača može zaključiti koliko je pouzdan autoričin osjećaj za oblikovanje tonusa i izvlačenje efekata iz svakog pojedinačnog teksta. Tako je priča U pola tuceta muškaraca ide ih šest – o ženi koja je „oduvijek željela pripadati“ (nekom muškarcu), a oni bi stalno nestajali – ispričana iz vizure njezine kćeri. Grotesknost potpunog nesklada između majčinih velikih očekivanja i zbilje muškaraca koji cure njezinim životom postignuta je upravo izborom načina govora pripovjedačice: umjesto emotivna govora kakav se mogao očekivati, ona poseže za bilježenjem činjenica. Priča Slatkiš, duhan, britva, koja je zbirci dala naslov, zasnovana je na olfaktofobiji, patološkom strahu pred pojedinim mirisima, a olfaktornost (jako razvijen osjet mirisa) jedan je od vrlo važnih autoričinih motiva, kako u pogovoru knjizi zapaža Alojz Majetić.

Još će nešto truda i vremena trebati uložiti Mihaela Gašpar da svoje tekstove pročisti, oslobodi suvišnih, nefunkcionalnih dijelova. Ali ona je već ozbiljno tu.