Duhovna osnova hrvatskog pitanja

„Savršeno čista ljubav prema domovini ima srodnosti s osjećajem što ga u čovjeku pobuđuju njegova mala djeca, njegovi stari roditelji, voljena žena. Misao na slabost može rasplamsati ljubav kao i misao na snagu.“ (Simone Weil)

Ove se godine, uz nekoliko velikih obljetnica rođenja ili smrti hrvatskih književnika, navršava i stota godina rođenja Viktora Vide, osobite ličnosti naše književnosti, posebice pjesništva prošloga stoljeća.

Rođen je 2. listopada 1913. u Kotoru, gdje polazi pučku školu i gimnaziju, nastavivši je od sedmog razreda u Podgorici. Godine 1933. upisuje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studij južnoslavenskih književnosti i talijanskog jezika s književnošću, koji završava 1937. Nakon jednogodišnjega dodatnog studija talijanistike u Rimu radio je kao knjižničar u Instituto di Cultura Italiana u Zagrebu. Od rujna 1941. predaje na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, a zatim radi u Romanskom seminaru na Filozofskom fakultetu. U travnju 1942. vraćen je na službu u gimnaziju, no već u lipnju odlazi u Veneciju, a od travnja 1943. u Rim, gdje radi kao prevoditelj i član uredništva Agenzia Giornalistica Italo-Croata. Nakon kapitulacije Italije ostaje bez namještenja. Životari kojekako, dok nije u rujnu 1946. dobio činovničko mjesto u Pontificia Commissione di Assistenza u Rimu, koju je osnovao papa Pio XII. u travnju 1944. kako bi se pomagalo brojnim izbjeglicama i prognanicima koji su se slijevali u Rim odnosno u Vatikan. Za boravka u Rimu druži se s talijanskim umjetnicima, no jednako i s našima, primjerice Meštrovićem i Kljakovićem. Godine 1948. odlazi sa suprugom i sinom u Buenos Aires, gdje od 1950. radi kao državni činovnik. Osjećajući kao da je sve uvelo u njemu, kako sam reče, počinio je samoubojstvo 25. rujna 1960, u zenitu života i stvaralaštva. „Bio je suviše mek za kruto vrijeme u kojem se našao“, napisao je o desetogodišnjici njegove smrti Ivo Balentović.

Viktora Vidu nazivaju plemićem hrvatske poezije 

Tridesetak pjesama objavio je u domovini do 1942, tada još pod snažnim Tinovim utjecajem, s tragom njegova boemstva. Tako, još mladić, piše tipično tinovski u pjesmi Zaključani kovčeg (1940): „I sam sam star beskrajno.“ Nastavlja objavljivati u tuđini, najviše u odličnom mjesečniku Glasu Sv. Antuna, što ga je uređivao Ivo Lendić, i u uglednoj Nikolićevoj Hrvatskoj reviji, a dao je i doprinos pokretanju revije Studia Croatica, ponajboljega reprezentanta hrvatske kulture u latinoameričkom svijetu. Za života objavio je zbirke pjesama Svemir osobe 1951. i Sužanj vremena 1956, a Sabrane pjesme priredio mu je posthumno u Buenos Airesu 1962. Vinko Nikolić. U Hrvatskoj tiskane su zbirke pjesama Otrovane lokve 1971. te Duhovna Hrvatska 1992, a knjiga eseja, kritika, feljtona i polemika Otključana škrinjica objavljena je 1997. Izabrana djela izašla su u Pet stoljeća hrvatske književnosti 1982. i u Stoljećima hrvatske književnosti 2011, a pjesme u više antologija i zbornika.

Bio je „plemić hrvatske poezije“ (M. Spahija), „kompletan pjesnik“ (M. Matković), čije pjesništvo „pripada u sam vrh hrvatske poezije 20. stoljeća“ (B. Petrač). Struktura je njegovih pjesama „koncizna, klasična, stroga, no ujedno puna dinamike i ritma, lelujava i prozračna u svojoj plastici“ (B. Kadić), sa sklonošću hermetičkoj sintagmi, koja je opisana kao umjerena (I. Lendić) ili prozračna (R. Kupareo).

Niz je motiva koji su ga zaokupljali: Dalmacija i njegova Boka, domovina i tuđina, otuđenost i bliskost, svemir i ljubav, a iznad svega – samoća: „Sada sam sam između četiri gadna i gola zida“ – prvi je stih prve pjesme Poslanica mrtvog (1932); „…sam sam od početka pa do kraja vremena, sam prepušten sebi samome“ (Samoća, 1947). Vida se ćuti „sužnjem vremena“: „Ne znam, što sam, gdje sam, kamo idem, / samo ovo zagonetno tijelo mi je jamac, / da iz Punoće odlomljen bih, ubačen u vrijeme / između Ničega i Svega, potucalo i samac“ (Sužanj vremena). Na tu samoću kalemi se misao o smrti – Crnoj ptici Noći (Sužanj vremena) – koju su mnogi, pišući o motivskim poticajima i tematskim slojevima njegove poezije, uočili dominantnom u njegovu pjesništvu. Ona ga je poput erosa privlačila i obuhvaćala sve čega se pjesnički doticao. O tomu simbolično govori činjenica da je svoj pjesnički put i započeo 1932. spomenutom pjesmom Poslanica mrtvog. Stalno je i duboko bio zaokupljen njome kao temeljnom točkom egzistencije: „Ja sam davno mrtav“ (U tunelu); „Ja, Bože, više ništa ne trebam, samo umrijeti“ (Samoća); „Nije teško umrijeti. Teško je živjeti“ (Otrovane lokve).

Izrazito refleksivan, sjedinivši umjetnost, religiju, prirodu i filozofiju u pjesničku riječ, suočavao je poezijom sebe i druge s prvim i posljednjim pitanjima egzistencije. Iako je posegnuo za smrću, Vida je do kraja bio eminentno religiozan pjesnik, a samoća i smrt samo su dio njegove bliskosti s Bogom. Njegov prijatelj i brat u pjesništvu dominikanac Rajmund Kupareo zapisao je nakon njegove smrti: „On je posljednjih mjeseci života proživljavao svoju Golgotu… Opetujem, i to s uvjerenjem: Vida je do kraja svoga života, dok je bio gospodar svojih čina, vjerovao u Boga.“ Tako su krajnja duhovna obzorja njegova poetskog stvaralaštva teocentrična i bogotražiteljska, što se, primjerice, može prepoznati u njegovoj antologijskoj pjesmi Gorući grm: „Dok se ne prenuh od šaputanja Tvoga / U svijetu / Bio sam sam.“ Bog je doduše često skrovit – „Deus absconditus“ (Elegija): „Noćas si bio skriven… / Ništa se od tebe nije vidjelo, / samo ti se naslućivao sjaj, / Skroviti Bože!“ (Otrovane lokve) – ali nije neprepoznatljiv. Naprotiv, „svijetao i lijep je Gospodin“ (Bijeli prostor); Njegovi su „prsti… blagi“ (Groblje), u Njemu „cvatu galaksije“ (Smrt i preobraženje); On je „Bog milosrđa“ (U baroknoj niši), „dobri Otac“ (Elegija), koji će ga „obući u zrak i kaplje rose“ (Noćni Harlem).

S tom popudbinom doživljaja božanskoga Vida je – „iz Punoće… ubačen u vrijeme između Ničega i Svega“ – ulazio u metafizički prostor povijesti, snažno proživljavajući njezinu teologalnost i teleologalnost odnosno finalitetnost, uz naglašeno izražen etički osjećaj. Posebice je u tome smislu znakovita pjesma Željezni zastor iz 1950: „Sanjao sam, da je Uskrs. / Za istim stolom sjedimo / moja majka, vremešna ženica, / sva kao u pamuku tišine, / moj otac, pognut pod teretom godina, / ja, i meni sučelice / Gospodin Nadbiskup Alojzije Stepinac, / Metropolit Hrvatske. / On nas blagoslovi. / Potom reče: / ‘Mi nemamo neprijatelja, / i njihovi mrtvi zajedno su s nama.’ / Oko nas puno uskrsnoga zraka. / On položi na stol svoje dobre ruke. / Vani pada snijeg. / Zatim gledamo bijeli stolnjak. / Ja jedem kruh i plačem.“

 Poeta Croata – grob Viktora Vide u Buenos Airesu

„Mi nemamo neprijatelja, i njihovi mrtvi zajedno su s nama.“ Duhovno ozračje napetosti između narodne martirijske povijesnosti i uskrsne nade što se sjedinjuju u Stepinčevoj pojavi i njegovu etičkom i eshatološkom izrijeku iskazuje se kao jedinstvena summa hrvatskoga doživljaja povijesti kao mjesta pomirenja i spasa. Stepinčeva riječ ovdje sažima hrvatski nacionalni značaj, koji je izgrađen u ozračju univerzalizma i europejstva što ga je oblikovalo zapadno, katoličko kršćanstvo, samim tim obuhvativši i misaona obzorja antičkoga svijeta, na čiji se civilizacijski temelj povijesno nazidalo, kao i specifičnu nezapisanu povijesnu baštinu našeg povijesnog putovanja, možda od Tanaisa ili nekih drugih istočnih strana, manifestirajući se povijesno ne samo kao geopovijesni nego i etički i metafizički limes. Njime smo određeni u kontinuitetu, čak i onda kada smo nastojali učiniti otklon od njega, u kontinuitetu koji je „nepobitan dokaz vrijednosti naše duhovne baštine: kontinuitet bi trebao značiti organsku vitalnost, samorodni rast i život; oprečnost čestoj i nestalnoj ili slučajnoj ovisnosti od vanjskih utjecaja, odraza ili odjeka, na preskok i bez nutarnje povezanosti“ (Đ. Kokša).

Vida je cjelokupnim pjesništvom upućivao na tako izražen kontinuitet hrvatskoga duha, koji se oblikuje u napetosti između vremenitih realiteta i kršćanski pojmljena povijesnog idealizma i optimizma. Tekst koji to paradigmatski sažima je Duhovna Hrvatska, u kojemu Vida genijalno naslućuje esenciju hrvatskoga duha.

Vidina zbirka pjesama Otrovane lokve tiskana je u Hrvatskoj 1971.

„Sve zemaljske kušnje, kroz koje prolazi Hrvatska, proističu iz njezina značaja. Njen pravi nacionalni karakter više odgovara zasadama, koje nam svijetle iz dubina vječnosti, kao sige modrih spilja, taložina geoloških tisućljeća, nego povijesnom prilagođavanju politike empirijskim pokusima. Ona je srela zarana, u zelenim svojim ljetima, politiku par excellence, oličenu u Bizantu svetogrđa i raskalašenosti, a sada se zapliće kao Pepeljuga u koncima ružnih zavjera, koje predu njene sestre, zavidne knjeginje.

Pa dok je prešućuju kao naciju, ili hvataju njen lik u krivim zrcalima, njezino se ime podkrada kroz podsvijest moćnih veledostojnika ovoga svijeta, kao dugo potiskivana krivnja, koju bi moglo ukloniti obasjanje razbora. Hrvati su drevni ljudi, a takvi doživljavaju osjećaj pravice kao dubok, primarni potres duše. Maćehe gone zemljom pravdu, a Hrvatskoj, iako joj se hoće života i u svijetu profanih iskustava, teško se odreći načela, po kojima je ona sve ono, što jest.

Matica hrvatska izdala je Vidina Izabrana djela 2011.

Ona je uvijek više no na svoje rudnike, i njive ornice i polja zlatoklasa pazila na čas. Kad li će proći, u čudnim znamenjima neba, Jaganjac, koji pase među ljiljanima. Nama se, istina žuri, ali što za nju znači sitniš stoljeća? Na kraju vremena pravda mora carevati, pa dok glogov kolac bude zabijan u humke vampira, dragulj njenog dijadema zasjat će kao suza utjehe nad glavama njezine djece i njenih mučenika.

Tako je majka Jelena kroz kostrijet otkrivala ljepotu svoje duše, kad je slabašnim rukama pitala siročad, prezirući raskoš palača, koje se mrve i ruše poput zrna u pješčaniku.

Posljednja Vidina fotografija

Zamišljam zemlju Hrvatsku kao bijelu kulu na glečernom visu, podno kojeg plaze magluštine i sikću vatreni zmajevi, a u jarugama i opkopima ključa glib, što nikada ne će preplaviti svetog praga otačkoga. Evo nam, dakle Hrvatske na nekoliko milja od zemlje od zemlje, u visinama. Ona kraljuje nad oblacima s osmijehom bjelokosnim kroz ruže bijelih obraza, kao Ljepotica u apoteozi, u kvintesenciji svjetlosti i muzike:

Quale ne’ plenilunii sereni
Trivia ride tra le ninfe etterne… (Paradiso 23, 25-26 – prim. V. L.)

U ruci joj žezlo, pramove joj kose mjesec srebreni, a ispod nje, duboko dolje grakću gavrani Gvozda u kasna stoljeća.“

Duhovna Hrvatska, nastala 1953, dakle u okolnostima osobnog egzila, bila je ujedno iskaz psihopatriotske dinamike duha znatnoga dijela prve poslijeratne hrvatske književne elite u emigraciji (Nikolić, Lendić, Bonifačić, Nizeteo, Brajnović, Eterović, Spalatin, Tijan, L. Kordić, Žanko, Kesterčanek, Karaman…), koja je, premda fizički izbjegla i politički izgnana, bila prisutna u tektonici nacionalne kulture. Može se ipak reći da je taj tekst bio i implicitan izraz tadašnje duhovne dinamike nemalog broja književnika u Domovini koji, razočarani rasapom između nacionalnih i socijalnih ideala i stvarnosti, bijahu u šutnji zdvojni zbog posljedica ratnih i poratnih tragedija i ideoloških podjela hrvatskog naroda, koje su se činile neizlječivima. Naposljetku, taj je tekst jedinstven sažetak cjelokupnog etičkog i metafizičkog povijesnog pogleda hrvatske književnosti na smisao života osobe i naroda i na domovinski prostor kao geopovijesno mjesto obrane „zasada koje nam svijetle iz dubina vječnosti“. Duhovna Hrvatska tako je svojevrsna kvintesencija duhovne osi hrvatske književnosti, koja je uvijek težila „osluškivati bezvremenost“ (Groblje pokraj mora), počevši od anonimnih začinjavaca, popa Martinca, Šižgorića i Marulića preko Kožičića Benje, Vetranovića, Karnarutića, Gundulića, Kašića, Zoranića, Barakovića, Budinića, P. Zrinskoga, Križanića, Vitezovića, Grabovca, Kačića, Brezovačkoga, Mažuranića i Preradovića do Kranjčevića, Matoša, Nazora, Krleže, Tina i Mate Ujevića, Šegedina, Gotovca, Bonifačića, Nikolića, Lendića, Nizetea i mnogih drugih. Pa iako su u njoj od moderne politički i svjetonazorski predznaci različiti, hrvatska književnost nije sve do naših dana prestala biti medulla spinalis kojom metafizički i etički impulsi potiču i kreiraju naše povijesno mišljenje i življenje, nikada samo kao puki instrument nacionalne kulturno-političke borbe za samobitnost, već izražavajući najdublja duhovna stanja i težnje narodnoga bića. Ona je, dapače, često izgovarala ono što hrvatska politika nije smjela ili nije znala izgovoriti, a često ni razumjeti.

Duhovna Hrvatska nije stoga samo „memento patriotizma“ (Lj. Maraković) već je prvobitno profetsko-mistični zaron u etičko i metafizičko obzorje povijesti, „u svjetlo Onostranosti“, da parafraziramo poznati antologijski naslov. Vidina kraljica Jelena izriče srž hrvatske duše. To je ona Jelena koja, kako rekonstruira don Frane Bulić, bijaše „glasovita… žena kralju Mihajlu, a majka Stjepana kralja. Ona se odreče kraljevskog sjaja… Gle, ovo je ona, koja je za života bila majka kraljevstva, a zatim postala majkom sirota i zaštitnicom udovica. Ovamo pogledavši, čovječe reci: Bože smiluj joj se duši!“ Vida u njoj vidi simbol Hrvatske, kojoj, „iako joj se hoće života i u svijetu profanih iskustava, teško se odreći načela, po kojima je ona sve ono, što jest“; koja, „prezirući raskoš palača, koje se mrve i ruše poput zrna u pješčaniku“, neopterećena „sitnišem stoljeća“, „pazi na čas“ Božje pravde, koja ima doći na kraju vremena. Tako pojmljena povijest izmiče pozitivističkom tumačenju i razumijevanju. Množina događaja i dinamika „napretka“ ništa sama po sebi ne govori o njihovoj važnosti, budući da se „dublje tumačenje svega što se zbiva u pojavnome svijetu uvijek nalazi u svijetu biti“ (H. U. von Balthasar).

Što Vidina pjesma znači danas, korespondira li sa suvremenim stanjem i potrebama hrvatskoga naroda?

Uobičajeno je reći da je od sloma samostalne srednjovjekovne države sve donedavno „hrvatsko pitanje“ bilo prije svega političko pitanje. I jest. Međutim, u kontekstu metahistorije hrvatsko pitanje nije bilo jedino ni prvobitno političko pitanje. Ono je temeljno bilo duhovno pitanje, ne samo stoga što su poluge političke i ekonomske moći bile u tuđim rukama, pa su opstanak naroda i izgradnja samobitnosti ovisili prije svega o vitalnosti njegova duha, o duhovnom izvoru i nadahnuću samospoznaje, samouvjerenja i samopouzdanja, nego ponajprije stoga što svaki narod jest i osobit duhovni entitet, tako i hrvatski. Prepoznati stoga i shvatiti vlastiti duhovni značaj prvi je uvjet oblikovanja i izgradnje nacionalnog identiteta.

Vida, proničući naš duhovni karakter i njegove posebnosti, koje nas u cjelini općih čovječanskih težnji i značajki izdvajaju kao posebno ime, a Hrvatsku kao osobito povijesno mjesto, čini to očima etike i metafizike. On, gledajući iza „željeznog zastora“ puke kronologije i arheologije, pjesnički uočava elemente onoga što je Filip Lukas nazvao „samorodnom duhovnom samosvojnošću“, saževši ključne hrvatske osobine u pojmove slobodarske borbenosti, idealizma, mirotvorstva, poslušnosti autoritetu, osjećajnosti, etike i religioznosti, zaključivši: „Hrvati su uvijek nastojali usklađivati svoj pojam slobode s etikom i zanosili se ne samo za svoju slobodu, već i za slobodu drugih naroda. Hrvati, boreći se za slobodu, nisu htjeli biti tuđi robovi, ali u isto doba, kao etičan narod nisu htjeli nikada biti ugnjetavači tuđe slobode. Ova povezanost slobode i etike bitna je značajka pojma slobode kod Hrvata“ (Problem hrvatske kulture, 1938). Drugim riječima, hrvatski je duh „inkluzivan“: odatle tolika naša kulturna elastičnost i sklonost političkim zajednicama (od kojih smo malokad imali neposredne koristi), što se ne može tumačiti drukčije doli političkim refleksima prihvaćanja etičkih i metafizičkih zakona Povijesti.

Hrvatski je narod stekao samostalnu državu i može reći da mu je povijest politički opravdala sve žrtve za slobodu. No pitanje o smislu vlastite povijesti – samim tim slobode – aktualno je za nj možda kao nikad prije jer se, zajedno sa svima koji s njime žive na državnom ozemlju, možda kao nikad prije suočava s gubitkom životnog elana – s prijetnjom izumiranja i gubitka gospodarske osnove svoga razvoja; kao nikad prije naime jer se to događa u miru i u okolnostima pune međunarodne političke afirmacije. Kako je to moguće? Možda odgovor treba potražiti u sučeljavanju stvarnosti s Vidinom misli o Hrvatskoj, koja „kraljuje nad oblacima s osmijehom bjelokosnim kroz ruže bijelih obraza, kao Ljepotica u apoteozi…“. Žuri li se Hrvatskoj sići s tih visina? Ako silazi, kamo silazi? Vida podsjeća da ispod „glečernog visa“ „plaze magluštine i sikću vatreni zmajevi, a u jarugama i opkopima ključa glib“. I, zacijelo ne slučajno, citira iz Raja, u kojemu Dante, prije svih naših književnika, u 31. pjevanju ističe „mistično nastrojenje“ (F. Lukas) Hrvata: „Qual’ è colui che forse di Croazia... Ko onaj možda iz Hrvatske što sta / Došavši vidjeti Veroniku našu / Komu drevna čuvenost ne bi dosta // Već reče u mislima Svetom Liku / ‘Gospode moj Isuse Kriste Bože / Takvu dakle Ti odjenu priliku’“ (prev. I. Golub). Znamo li da je hodočašćenje u srednjem vijeku bilo, uz ostalo, način kulturnoga prožimanja naroda i izraz kršćanskog kozmopolitizma, čuveni prizor upućuje na to da su Hrvati već tada doživljavani kao uljuđen i kulturan narod, a prije svega kao duhovno kultiviran narod, koji nimalo ne zaostaje u izgradnji duhovnih vrednota uljudbe koje je od zore svoje poznate povijesti dio.

„Poezija je temelj i podnožje povijesti“ (M. Hei­degger). Ako književnost vazda jest i glas metahistorije, u hrvatskom se slučaju karakterističnom prisutnošću etike i metafizike ona fundira i kao aksiodiceja i kao teodiceja. Na tragu te misli ispisao je Viktor Vida neke od njezinih najvažnijih i najkarakterističnijih stranica. One i danas podsjećaju Hrvatsku na „načela po kojima je ona sve ono što jest“.