Dopusti i njihovi plodovi

Dakle, dopust (taj svijetli predmet želja radnog naroda, razmahom privatnoga bezdušnog kapitalizma sve žuđeniji). Ta prvotno administrativna riječ od 19. stoljeća znači dopuštenje, tj. dopuštenu odsutnost s posla (pust, oslobođen od rada). Vidi se da je ta aktivnost išla ukorak s regulacijom radnoga prava i radnog vremena zaposlenika. Slično je i u njem. Urlaub. I on je izveden iz glagola erlauben, dopustiti; Erlaubnis, dopuštenje. No kad odbacimo početni prefiks do-, približit ćemo se osnovnom glagolu, pustiti. On je izveden iz prasl. *pustъ, neobrađen, neuljuđen, zapušten, što se u nomadskom načinu života odnosilo na zapušteno, neobrađeno mjesto, desertus. No značio je i koji je bez gospodara, slobodan, pa i obilan, golem, što ima paralelu s lat. vastus, fr. vaste, golem, nepregledan prostor, ono što se ne može ničim obuhvatiti, pa u usmenoj književnosti često nalazimo pusto blago, a u frazeologiji puste novce, što izaziva i divljenje. I pusta (mađ. puszta) zapravo je slavenizam koji nam je došao iz mađarskoga, a kao toponim potvrđen je još 1330. godine. Odatle pa do imena nekih naših lokaliteta nije više dalek put: Pušća Bistra (nekoć je to moralo biti pusto zemljište), Pušćine (također desertum), pa pustinja Blaca (nastan pustinjaka na Braču) i sl. Danas, kada sve brže gubimo hrvatski leksik, nisam sigurna da izraz pustopašan (mladić) još razumijemo, a njegovo prvotno značenje zacijelo više ne: onaj koji je ostavljen bez pastira, koji je, dakle, bez ili izvan kontrole.

Praznici se prije svega odnose na školske praznike, ljetno i zimsko razdoblje bez nastave. Prvi slog pra- nastao je metatezom likvida od prasl. prijedloga *perzъ – prez, brez, bez (u prijevoju i sa *porzъ). Pridjev *porzdъ znači vacuus, prazan, pa poimeničenjem na –ik daje praznik (stsl. prazdъnikъ, dies festus), dakle, obilježuje ga upravo prijedlog bez (rada, nastave i sl.). Vrlo je zanimljiv jedan pobočni krak značenja: u mađ. prazna (žena) znači prostitutka, što može imati stanovitu paralelu sa značenjem praznica (Cavtat), žena koja dangubi, koja se vuče, prevlači (v. i slov. vlečuga za prostitutku), ali i prazna košnica (a ni to baš nema pozitivnu konotaciju). Kod Jurja Habdelića, kajkavskog pisca iz 17. stoljeća, praznost znači bludnost! Kao prvi element u složenicama, prazan je čest: praznoruk, praznoglav(ac), dakle takav kojemu uvijek nešto nedostaje.

Ostao je još davno uvriježeni germanizam ferije. I on je označavao praznike, dulji školski odmor, no u tom se značenju ferije danas upotrebljavaju samo u hrvatskom i u njemačkom. U starom Rimu feriacarum bili su u prvom redu sudski praznici. Tako se u 17. stoljeću njemački izraz Ferien odnosio na sudove (sudovi i danas ljeti obično ne rade, kao ni škole), a tek od 18. stoljeća na škole. I današnji ferijalni savezi, ferijalne kolonije, pa i razgovorni ferijalac (nekoć popularan način skromnoga ljetovanja) potječu, naravno, iz njemačkoga i odnose se na vrijeme školskih praznika. U romanskim jezicima stvar je malo drukčija: tal. vacanze, fr. vacances (od lat. vacuus, prazan), oboje množina, u engl. vacation (jednina), uz britanski engl. holidays. U tal. giorno feriale znači radni dan, dok u fr. jour fèrié znači praznični dan, praznik. Ipak, u kolovozu na mnogim talijanskim dućanima piše Chiuso per ferie (zatvoreno zbog godišnjeg odmora, a ne zbog pojačana rada).

Svemu dosad napisanom poticaj je dala jedna već gotovo nerazumljiva riječ: urlapče, urlapčad, nađena na više mjesta u djelu Hasana Kikića. Kroz cijeli članak hitam zapravo k njoj. Ne znam zove li se još koja škola u Hrvatskoj imenom Hasana Kikića. (Zapravo znam, jer sam provjerila: ne zove se. Od 1966. njegovim se imenom zvala osnovna škola u Koturaškoj ulici 75 u Zagrebu, zdanje poznatog arhitekta Ivana Zemljaka, 1893–1963, koje je služilo i u druge svrhe, a onda je 1989. Učiteljskom vijeću te škole upućen prijedlog o promjeni imena – u školu Tina Ujevića. Hasana Kikića lako smo „vratili“ u „njegovu Bosnu“, pa se škole po njemu zovu još samo u Sarajevu i u Gračanici u Tuzlanskom kantonu. Ulice mu još nismo sasvim „smaknuli“. Jedna je u Zagrebu na Knežiji, a druga u Zadru. Ne znam ima li ih još.). Ne znam uči li se o Hasanu Kikiću u hrvatskim školama. (Slobodno guram ruku u vatru: ne uči se.) Ne znam ni koliko mi današnji o njemu znamo. (I u to sam sigurna: malo, gotovo ništa.) Taj književnik rođen je 1905. u Gradačcu. Ubijen je 1942. u Čemernici. Kao partizan. (Nepoćudno?) Kao književnik bio je izrazito socijalno osjetljiv. S osobnim doživljajem svjetskog rata. Onoga prvog. Iz čega je nastao ciklus novela Provincija u pozadini (objavljen 1933, u eri još jedne, nove, pripreme za rat). Već i letimičan pogled na naslove tih osam novela otkriva Kikićev primarni interes: Carska noć, Sinovi prostrane domovine, Izvještaj o bakru, Izvještaj o urlapčadima, Zgode o nasušnom hljebu, K. und K. goveda, Otac se vratio ili Sjajni dani, U K. und K. BE-HA kaznioni. Rat, Austro-Ugarska, velika državna tvorevina na umoru, bijeda i topovskoga mesa u rovu i sirotana kod kuće, djeca bez očeva, majke bez sinova, žene bez muževa. Tuga i prerano odrastanje. U jednom času radosti, zaborava, izvanvremenosti, civilnoga dostojanstva bez komandi, bez gluposti kojima svaka vojska obiluje, kad bi vojnik došao na dopust (a nikad se nije znalo je li mu to i posljednji boravak kod kuće), začinjala bi se djeca, ona koja su uvijek na sebi nosila biljeg, nerijetko i posmrčadi – kao zalog da će, ako otac pogine, majci ostati ono najvrednije od njega, dijete. Pa kako djecu nepoznatih očeva zovemo kopilad, tako je narod ovu začetu na urlaubu, vojničkom dopustu, prozvao urlapčad. „Onda obično koncem sedmog (rijetko kad koncem devetog) rodi se urlapče, crvenomodra guta, klupko koje se razmata u živo – s glavom, s ručicama, s nožicama.“

Germanizmi prije I. svjetskog rata nisu kod nas bili rijetkost. Odnosili su se na dijelove kuće, namještaja, jela, obrte, alate i vojsku. Urlaub je stariji od naziva koji nam stigoše s ekonomskom emigracijom, najprije znanom kao „na privremenom radu u inozemstvu“, dok se „privremenost“ nije pretvorila u trajno stanje. I s takvima „ni tu ni tamo“ (no za njihovu djecu dvojbe više nije bilo: samo tamo) došli su nam u drugoj polovici 20. stoljeća novi germanizmi: bauštela, robau, ausvajz, pa i najčešći, gastarbajter. Prijašnji Urlauber, vojnik na dopustu, i Urlauberzug, vlak koji vozi vojnike na dopust, sasvim su iščeznuli, što je i prirodno. Zapovjedni kadar u vojsci, kao i sama vojska, nakon propasti Austro-Ugarske više nije bio njemački, pa su i germanske vojne posuđenice nestale iz upotrebe. Imenica urlapče, nastala po svim zakonitostima hrvatskoga jezika kao i druge imenice izvedene nastavkom –če, tipičnog za nešto mlado (momče, djevojče, konjče, mezimče, mladunče itd.), već je malo komu poznata, kao i njezino značenje. A i djece je danas u razvijenom svijetu, kojemu težimo, sve manje.