Biseri filmskih festivala

ubitelji ambicioznijih filmskih ostvarenja i naslova art-predznaka koji na redovitom kinorepertoaru uspijevaju pronaći sve manje razloga za odlazak u kino i na ovogodišnjoj su MAXtv Filmomaniji barem donekle utolili filmofilsku glad. Istina, i na 7. izdanju hvalevrijedne manifestacije nastavljen je trend opadanja broja gledatelja čak i na projekcijama komercijalnije usmjerenih djela, o art-projektima da se i ne govori, pa su se novi filmovi Alexandera Paynea, Ki-duk Kima, Abbasa Kiarostamija, Danisa Tanovića i ostalih prvaka europskog i svjetskog filma i u udarnim večernjim terminima mogli odgledati u polupraznim dvoranama. Premda to dovodi u pitanje budućnost manifestacije, koju ugrožava i odluka organizatora da neka djela istodobno prikazuje i u svojoj televizijskoj videotečnoj ponudi (!), filmofilima je i ovom prigodom pružena mogućnost da tijekom desetak dana uživaju u vrijednim ostvarenjima nerijetko iznimne kakvoće.

Kadar iz filma Nebraska, redatelj Alexander Payne

Potpisnik ovih redaka najuspjelijim prikazanim filmom drži sjajnu egzistencijalnu dramu Nebraska Alexandera Paynea (Stranputica, Nasljednici), za glavnu ulogu u kojoj je fantastični Bruce Dern nagrađen u Cannesu. Daroviti Payne, koji se probio izvrsnom satirično intoniranom egzistencijalnom dramom Građanka Ruth, jedan je od najneobičnijih suvremenih ne samo holivudskih filmaša. Pored vješto sročenih scenarija, temeljna kvalitativna obilježja njegovih filmova brižno su kreiranje trodimenzionalnih karaktera, središnjih baš kao i onih naizgled najmanje važnih, dojmljiv rad s glumcima, životni dijalozi te umetanje crnohumornih i ponekad naizgled banalnih detalja koji pridonose plastičnosti i uvjerljivosti kreiranih mikrosvjetova.

U crno-bijelom fotografijom realiziranu filmu ceste Nebraska Payne se u određenoj mjeri vraća na teritorij odlične egzistencijalne humorne drame Gospodin Schmidt, u kojoj je u svojoj posljednjoj velikoj ulozi briljirao nedavno umirovljen Jack Nicholson. Protagonist Woody Grant blagom je demencijom pogođen starac iz Billingsa u Montani, suprug brižne Kate i otac sredovječnih sinova Davida i Rossa. Prema mišljenju dobrodušnoga Davida, prodavača glazbenih uređaja nesređena privatnog života, Woodyjeva je možda i najveća slabost što neupitno vjeruje svakomu i svačemu, pa je tako povjerovao i u reklamni letak trgovine iz Lincolna u Nebraski koja donosiocu letka obećava nagradu od milijun dolara. Uvjeren da je postao milijunaš, Woody uspije dobričinu Davida (dojmljivo ga interpretira komičar Will Forte, ključno afirmiran sudjelovanjem u kultnom serijalu Saturday Night Live) nagovoriti da zajedno automobilom krenu na put u Lincoln. Dakako, u skladu s obilježjima podžanra filma ceste, putovanje dugo devetsto milja postat će poligon za razvoj odnosa oca i sina, odnos koji se profilira vrlo suptilno, emotivno, sjetno i empatično, s davanjem dovoljno vremena svakom liku i njegovim osobinama te s autorovim razvijenim osjećajima za naglašavanje detalja i efektno predočavanje čak i najmanje bitnih sporednih likova određenim govornim ili karakternim osobinama. Nakon što zajedno s Rossom u očevu rodnom gradiću dozna neke pojedinosti iz mladosti oca, za čiju se ljubav nakon njegova povratka iz rata uz Kate borila i sadašnja urednica gradskih novina Peg, David će na njega početi gledati dobrano drukčijim očima. To će pak rezultirati buđenjem razumijevanja i empatije, koja će se razvijati najprije kad mještani s asocijacijama na Prestona Sturgesa navodnoga novopečenog milijunaša proglase mjesnim junakom, od kojega će mnogi pokušati na prijevaru izvući nešto novca, a osobito nakon što doznaju da je Woody samo nasjeo na marketinški trik te kad ga stanu ismijavati i vrijeđati. A kad odluči tjelesno stati u obranu oca i udarcem odgovoriti na agresivnost prijetvornoga sumještanina u interpretaciji Stacyja Keacha, David će u sebi otkriti muškarca kojega možda nije bio ni svjestan. Svojevrsni epilog u kojem sad zreliji i prema ocu nježan i naglašeno altruističan David njemu omogućuje dostojanstven i ponosan odlazak iz rodnog kraja i silazak sa životne scene, dodatni je kvalitativni bonus impresivno režirana i glumljena djela koje pored iznimne životnosti, uvjerljivosti i atmosferičnosti odlikuju i čudesna fotografija Phedona Papamichaela i podjednako uspjela glazba Marka Ortona.

Osam godina nakon odličnih naslova Samaritanka i Željezo-3, oporom, mračnom i nasilnom psihološkom dramom Pieta u formu se vratio veliki južnokorejski filmaš Ki-duk Kim (Proljeće, ljeto, jesen, zima... i proljeće), zasluženi pobjednik prošlogodišnje Venecije. Storija o asocijalnom i psihopatskom mladom utjerivaču dugova Kang-dou, što radeći za jednog seulskog zelenaša posao obavlja lomeći udove te otkidajući šake i stopala dužnicima, koji onda dugove vraćaju novcem od odštete, snažna je, vizualno dojmljiva, maestralno režirana i povremeno gotovo nepodnošljivom mizantropijom obilježena moralka. Kang-do izraziti je osamljenik nesposoban za bilo kakvo suosjećanje s ljudima i ikakvu komunikaciju s njima osim nasilne, zapravo nesposoban za pokazivanje makar i naznaka bilo kakvih ljudskih osjećaja, sve do trenutka kad mu na vrata pokuca sredovječna Mi-sun koja se predstavi kao njegova majka koja ga je nedugo nakon rođenja bila prisiljena napustiti. Tvrdeći da žali zbog toga te da želi ispraviti učinjenu pogrešku i nadoknaditi propušteno, uporna Mi-sun počet će se zbližavati s Kang-doom, iako će je on dočekati grubostima, udarcima pa čak i pokušajem silovanja. S vremenom će se ipak među njima početi razvijati odnos majke i djeteta, odnos u kojem će majka iskazati toliku brižnost i požrtvovnost da će sa sinom početi sudjelovati i u lomljenju udova, dok će on doživjeti regresiju u infantilnost i ponašanje neprimjereno osobi svoje dobi. I kad Kang-do prema vlastitim riječima postane posve ovisan o Mi-sun, te kad se gledatelj već počne pitati kamo autor smjera, uslijede zbivanja s kojima se otkriva prava pozadina i motivi djelovanja ženina lika, zbivanja koja će rezultirati tragedijom koje ne samo središnji nego i brojni sporedni likovi neće ostati pošteđeni. Nasilje rađa nasilje, a manja nesreća uvijek neizbježno dovodi do veće, pa je tragični lanac nemoguće prekinuti čak i nakon što se Mi-sun Bogu obrati riječima da je zavoljela Kang-doa i da joj je to poljuljalo vjeru u ispravnost njezinih postupaka.

Kadar iz filma Kao netko zaljubljen, redatelj Abbas Kiarostami

Uz slavnoga Mohsena Makhmalbafa, glasoviti montažer, scenarist i redatelj Abbas Kiarostami (Okus trešnje, Život i ništa više), tijekom duge i bogate redateljske karijere među ostalim nagrađen i na festivalima u Cannesu i Veneciji, zasigurno je najvažniji suvremeni iranski filmaš. Kao sineast kojega su filmski kritičari i teoretičari zbog jedinstvenog stila i autorskog svjetonazora uspoređivali s velikanima poput De Sike, Rohmera ili Tatija, Kiarostami je izraziti individualist, redatelj sklon minimalističkom pseudodokumentarističkom redateljskom postupku, uporabi dugih panoramskih kadrova, iznimno sugestivnom i efektnom tematiziranju odnosa života i smrti, poigravanju stvarnošću i fikcijom te začudnoj poetizaciji svakodnevice, zbog čega ga neki drže pjesnikom pokretnih slika. U njegovu zasad posljednjem igranom redateljskom projektu, u konkurenciji prošlogodišnjega Cannesa prikazanoj egzistencijalnoj drami Kao netko zaljubljen, tematskom i izvedbenom parnjaku autorova dvije godine starijega naslova Provjerena kopija, Kiarostami se lakom i sugestivnom redateljskom rukom, primjereno polaganim ritmom, dojmljivim stilom i vizualnošću te maksimalno brižnim odnosom prema likovima, njihovim odnosima i unutarnjim svjetovima, bavi temama međuljudske komunikacije i s njom povezanih laži. Od sama početka, dok mlada studentica i prostitutka Akiko nekome telefonom laže gdje se nalazi, preko razvijanja njezine neobične relacije sa starim profesorom i piscem Watanabeom, kao i s njezinim dečkom automehaničarem Noriakijem, svatko svakomu neovisno o motivima neprestano laže, a pritom glasovi likova često dopiru odnekud izvan kadra, s ulice, prozora ili iz telefonske slušalice. To su samo neki od intrigantnih detalja vrlo uspjela filma o kojem će biti više riječi u vrijeme njegove redovite kinodistribucije.