Aktualne i maštovite davnine

Priče iz davnina Ivane Brlić Mažuranić neodoljivo arhaičnim i maštovitim svjetovima zavode generacije malih i velikih čitatelja, skrivajući u sebi slojevitu aktualnost i brojne druge tekstualne izazove. U novoj predstavi kazališta Žar ptica redateljica Dora Ruždjak Podolski i dramaturg Tomislav Zajec posegnuli su za morskim svijetom Ribara Palunka i njegove žene, jednom od najljepših među Pričama, na površinu izvukavši danas sveprisutno životno nezadovoljstvo naslovnoga junaka.

Nataša Kopeč i Ante Krstulović

Poput današnjih životnih junaka (u okrutnim današnjicama svi smo mi junaci), Palunko živi jednoličan život podalje od lagode i raskoši. Njegovo nezadovoljstvo tek preživljavanjem ne mijenjaju ni požrtvovna žena, što mu je daruje Zora djevojka, ni nešto kasnije rođeni sin. Ne prepoznajući vlastite sreće, on živi u sanjarenju o Morskom kralju i njegovu veselom podmorskom životu. Nakon što izgubi sina, zbog čega mu žena zanijemi, Palunko dotiče i doslovno dno – ono morsko. Posljednjom željom zamoli Zoru djevojku da mu otvori vrata prema beskonačnom tulumu Morskog kralja, gdje uviđa ispraznost svojih sanja i punoću nekadašnjega života.

Čarobno arhaičan svijet Ivan Brlić Tomislav Zajec u dramatizaciji je zadržao, duhovito ga obogativši, ne i ugušivši, suvremenim elementima. Zora djevojka tako je govorni automat koji gugla odgovore, dok je njezin reklamni slogan – „jer mi mislimo za vas“ – točna i okrutna karakterizacija današnjega vremena. Samu radnju na mjestima je efektno ubrzao, stvorivši dramaturški vrlo čvrst i jasan te na pravim mjestima razigran komad.

Dora Ruždjak Podolski tekst je na sceni obogatila, no ne i pretrpala, vrlo zabavnim likovima i zgodnim redateljskim rješenjima, od duhovitih morskih vila, preko kičastoga svijeta Morskog kralja uronjena u diskoživot do duhovitih asocijacija na druge Brlićkine junake i junakinje. Zahvaljujući mjeri, zabavni sloj predstave nije ugušio mučnu dramu koja se odvija u Palunku i njegovoj ženi.

Ante Krstulović oblikovao je ribara Palunka pomalo neujednačeno. U uvodnom dijelu, u kojem je bio sam na sceni, nije bio dovoljno snažan ni uvjerljiv, kako u riječi, tako u pokretu, dok je poslije bio znatno bolji. Nataša Kopeč bila je vrlo uvjerljiva požrtvovana Palunkova žena, odlično oblikovavši trenutak u kojemu gubi sina, ocrtavši u pogledu bijes što se lomi i guši u vječnu tišinu. Drago Utješanović bio je duhovit u tjelesno sputanu Morskom kralju, dok je Natalija Đorđević ponovno bila vrlo sugestivna, pomaknuto duhovita, mimički rječita i scenski privlačna u manjim ulogama Zore djevojke i Košute. Gordana Marin tajnicu Dagnjicu obogatila je uspješnom govornom manom, koja je dala smjernicu cijelom liku. Provodne likove cijele predstave, tri vile, vrlo raspoloženo su odglumili Sanja Crljen, Karla Brbić i Marko Hergešić. Crljenova je uspješno i duhovito odškrinula vrata parodiji, Brbićeva je bila vrlo duhovita u pokretu, dok je u riječi na trenutke pokazala nesigurnost, a Hergešić je bio duhoviti muški začin.

Igor Pauška scenu je ogolio, videozidom oblikujući morsku okolinu, a propadalom otvorivši morske dubine, dok je kostimografkinja Barbara Bourek posebice duhovito oblikovala morske stanovnike. U izvedbi je dolazilo do nepoklapanja između privlačna pokreta (Petra Hrašćanec Herceg) i ugodne te lakopamtljive glazbe (Stanislav Kovačić), što je oslabilo zgodno zamišljene točke obrata.

Zaključno, Tomislav Zajec i Dora Ruždjak Podolski u Palunku našli su dobru mjeru između davnina i današnjice, ozbiljnosti teme i potrebe za duhovitim razigravanjem, stvorivši predstavu aktualnu i vjernu originalu, (prihvatljivo) mučnu i duhovitu.