Život posvećen jazzu

Snimio Mirko Cvjetko

Da ovaj razgovor ima nadnaslov Jazz ad libitum, bio bi 300. po redu. Dvanaest godina  neprekidno surađujete u Vijencu pisanjem o jazzu. Kako je ta suradnja počela?

Prije dvanaestak godina suradnju u Vijencu ponudila mi je tadašnja urednica za glazbu gospođa Sanja Majer-Bobetko. Iz više sam se razloga odazvao pozivu, ponajprije zbog činjenice da su to bile novine za kulturu duge tradicije, a u to vrijeme i nije bilo drugih koje bi imale zanimanja uvesti stalnu rubriku jazza. Poslije će se suradnja zahvaljujući tadašnjem glavnom uredniku, nažalost pokojnom gospodinu Kuzmanoviću, ustaliti, pa u jednom razdoblju privremeno čak i proširiti.

Jazzom se bavite gotovo cijeli svoj aktivni radni vijek, koji i nije uobičajena trajanja?

Diplomiravši na zagrebačkom PMF-u, nijedne minute nisam radio u svojoj struci. Do tada sam već aktivno sudjelovao u jazz-publicistici, pišući članke za tadašnje omladinske listove, Polet i druge, i radeći emisije o jazzu za programe Radija Ljubljane, odlučio sam najprije kao honorarac prijeći na radio. S jazzom sam se upoznao znatno ranije slušajući jazz-programe radiopostaja američkih vojnih snaga AFN u Europi, koji su nemalo utjecali na kasnije životne orijentacije i brojnih drugih europskih glazbenika i ljubitelja jazza. Moji prvi doticaji s jazzom datiraju još iz četrdesetih godina prošloga stoljeća te su bitno utjecali na moj kasniji angažman na tom polju, koji se eto produžio do današnjih dana. Bilo je u tom nemalom razdoblju, kao uostalom i u drugim područjima, uspona i padova, radosti i tuge, ali sve u svemu danas, u ovim godinama, mislim da nisam potratio vrijeme. Od trećega tjedna travnja 1958, kad sam snimio svoju prvu jazz-emisiju za Radio Zagreb, napravio sam više od 10.000 raznih jazz-emisija, među njima najdugovječniju Jazz klub, koja je na I. programu išla sve do prije dvije godine. Prošle su gotovo pune 53 godine mojih stalnih suradnji u muzičkom programu Hrvatskog radija, što svakako nije malo.

Pripadate veteranima publicistike o jazzu. Kako gledate na to razdoblje?

Tim se poslom bavim cijeli svoj radni vijek. Napisao sam i nekoliko knjiga, publikacija i referata vezanih uz područje povijesti jazza na hrvatskim prostorima te sudjelovao i u radu društvenih organizacija, primjerice u Udruženju muzičara jazza Hrvatske, te kao višegodišnji delegat JRT-a u skupini za jazz Europske radiofonske unije. Mislim da sve te godine u smislu promocije našega jazza nisu bile uzaludne. Trenutno sam predsjednik Hrvatskoga jazz kluba.

Osim pisanjem o jazzu bavili ste se godinama i organizacijama jazz-manifestacija, festivala i drugih priredbi vezanih uz jazz.

Da, bio sam u organizacijama festivala jazza na Bledu i Ljubljani 1960–1982. Pokrenuo sam prve Zagrebačke dane jazza i manifestaciju hrvatskog jazza u sklopu Dana hrvatske glazbe Društva skladatelja Hrvatske, prvu jazz-emisiju zagrebačke televizije Jazz scena s redateljem Angelom Miladinovom, potom s Boškom Petrovićem i festival Zagrebački jazz fair. Međunarodni festival tradicionalnog jazza u Varaždinu, ugašen nažalost pretprošle godine iz financijskih razloga, pokrenuo sam i vodio sedamnaest godina. Bio sam također jedan od osnivača Europske (poslije svjetske) jazz-federacije, koju će kasnije prihvatiti i UNESCO. Uz to organizirao sam i dovodio brojne inozemne džeziste koji su rame uz rame nastupali s našima, a bilo je i diskografskih producentskih poslova i snimanja ovjekovječenih na brojnim LP- i CD-izdanjima i popraćenih autorskim tekstovima, počesto objavljenih u reviji Studio.

Godinama ste o jazzu govorili u radijskim programima. Nedostaje li vam danas taj posao koji uključuje i slušanje i programiranje jazz-glazbe, a ne samo pisanje?

Svakako mi nedostaje, jer sam ipak radijski čovjek. Nerijetko kad slušam brojne još nikad emitirane snimke požalim što ih ne mogu uz prikladan tekst prezentirati širem radijskom slušateljstvu. Moram priznati da me još i danas znanci i prijatelji pitaju kad će ponovno moći slušati emisije Jazz klub ili U svijetu jazza.

Kad je riječ o jazzu, držim da mnogi, pa i oni obrazovaniji, čitatelji premalo znaju o jazzu. Držite li da ste ih svojim napisima, ukoliko ih čitaju, ipak uspjeli obrazovati?

Vjerujem da sam do neke mjere uspio, no jazz je, premda tek nešto stariji od stoljeća, ipak tako široko područje da je obrazovanje u tom smislu pretenciozan pojam. No do nekih temeljnih informacija čitatelji, ukoliko prate rubriku Jazz ad libitum, u ovih dvanaestak godina ipak mogli doći.

Pitam to i stoga što sam ljetos pročitao navod koji je Porgy i Bess Georgea Gershwina označio kao jazz-operu?

To je dezinformacija, jer ni sam autor to svoje djelo, nastalo istina pod utjecajem crnačke glazbe, nije nikad smatrao operom, a ponajmanje jazz-operom. Toj su dezinformaciji, koju nerijetko čitamo u popularnom tisku, pridonijeli nažalost i neki naši estradni pjevači koji se u nekim svojim istupima, bez obzira na to što već imaju zavidnu popularnost u pop- ili rock-glazbi, iz nekih ne sasvim razumljivih motiva žele predstaviti i kao interpreti jazza, pa svrstavanje skladbi poput Summertime ili Fly Me To The Moon u svoje repertoare smatraju relevantnom ulaznicom u svijet vokalne jazz-interpretacije, što je uzaludan trud. No istini za volju poznato je da i popularne melodije iz filmova i mjuzikla mogu dobiti vrlo dobre jazz-interpretacije ukoliko su za njih napisani dobri aranžmani te ako ih izvode za jazz nadareni i profilirani jazz-vokalisti.

Prateći vaše napise uočljivo je da ste zagovornik tradicionalnijih jazz-opredjeljenja i uvjereni da je u jazzu najvredniji swing?

Termin swing ne označava samo stil jazza tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća. Swing znači i nešto drugo, u jazzu neobično važno. Poznata uzrečica „nema jazza bez swinga“ nije nastala bez razloga i ne odnosi se samo na spomenuti stilski pravac. I najmoderniji jazz zapravo bi morao svingati, poticati na lupkanje nogom ili pucketanje prstima, drugim riječima stvarati izravan kontakt glazbenika na pozornici i publike u dvorani. Ukoliko je to uočljivo iz mojih napisa, ja to prihvaćam, ali se pritom prisjećam i konstatacije jednog istaknutog bubnjara, koji je izjavio „da je sve najvažnije u jazzu već bilo izrečeno u prošlom stoljeću“. No to svakako ne derogira današnje stilske promjene u jazzu, koje valja prihvaćati s dužnim respektom i valorizacijom. No ipak ne bi trebalo zaboraviti da i u ovom trenutku u svijetu uspješno djeluje niz ansambala i orkestara tradicionalnog izričaja pa i big bandova swinga kojima su neki „stručnjaci“ potkraj prošloga stoljeća predviđali siguran nestanak.

Kao i sve druge suvremene umjetnosti i jazz doživljava transformacije, fuzije i ostale mijene, pa i lutanja. Što o tome mislite?

Na dio tog pitanja već sam odgovorio u prethodnom odgovoru. Jazz je, a to je dokazano, neobično dinamičan tip glazbe. Prisjetimo se samo gotovo preciznih desetogodišnjih stilskih promjena tijekom prošloga stoljeća. Sva su ta stilska razdoblja imala, a imaju i danas, zagovornike. Pa tako ih imaju i današnja kretanja pa kako i vi dobro kažete lutanja, a neki organizatori trude se da publici pod terminom jazz nude baš samo takve stilske promjene i eksperimente. No vrijedi reći da su neki od takvih pravaca poput ne tako davno vrlo popularna fuzijskog jazza ili rock-jazza već pali u zaborav.

Zahvaljujući i tim promjenama sve je manje specijalista publicista poput vas koji temeljito poznaju i prate jazz. Koji su tomu mogući razlozi?

Jazz već neko vrijeme nije više u žarištu zanimanja ponajprije među mladima kao što je to bilo nekada. Danas se, ne govorim samo o našoj hrvatskoj situaciji, mladi više toliko ne zanimaju za jazz, ali ipak postoji dosta velik broj onih koji se oduševljavaju tom glazbom. Pad popularnosti jazza, za koju mlađi slušatelji smatraju da je primjerena samo zagušljivim i zadimljenim atmosferama jazz-klubova, već je odavno zanimljiva samo određenom krugu ljubitelja te glazbe, koja, što vrijeme odmiče je sve ekskluzivnija i udaljenija od šire publike. Svoju su nemalu ulogu u tome odigrali baš neki od najmodernijih stilova poput free i eksperimentalnog jazza, interpreti kojih kao da se pod svaku cijenu, izvodeći samo svoje originale, žele udaljiti od tradicije i klasike tog glazbenog fenomena dvadesetog stoljeća.

Među našim glazbenicima imamo na sreću stalno nove relevantne umjetnike koji se bave jazzom. Od generacije nekadašnjega Zagrebačkog jazz kvarteta, pa i ranije, do današnjih mladih džezista. I slušatelja dakako. Čini li vas to zadovoljnim?

Svakako. Premda broj mladih nadarenih nadolazećih, pa i onih već afirmiranijih glazbenika nije u nas baš velik, ipak sam njime vrlo zadovoljan. Riječ je naime o nizu vrlo darovitih i vrsnih mladih džezista, koji danas imaju prilike studirati na specijalnim školama i institutima, što nekad i nije bilo baš moguće. Edukacijski specijalizirane škole i instituti, među koje valja u prvom redu ubrojiti onu nama najprikladniju u Grazu, obogaćuju naš jazz mladim snagama, koje se onda odlučuju za svoje stilske pravce. Za one imućnije tu su i afirmirane škole za jazz u Bernu te napose vrlo kvalitetan Kraljevski jazz konzervatorij u Rotterdamu, koji je primjerice odgojio i naše vrsne džeziste međunarodne klase, saksofonista Domagoja Ralašića i gitarista Ratka Zjaču.

Jazz je u nas prisutan i više no što se u prvi mah čini, o čemu ste pisali i u prošlom Vijencu. Zahvaljujući i tome što HRT ima stalni Jazz orkestar pod ravnanjem Saše Nestorovića, ali i što postoje i jazz-orkestri poput onoga Hrvatske glazbene mladeži, koji vodi Sigi Feigl. Ima i drugih pa i manjih sastava. Možemo li Hrvatsku kao kulturnu glazbenu sredinu smatrati pogodnom za jazz?

Nekad sam citirao sam sebe govoreći da, što se u Europi ide južnije, to je jazza manje. Govoriti o nekim posebnim pogodnostima za jazz u Hrvatskoj bilo bi možda neodgovorno. Jazz u nas postoji u mjeri u kojoj za tu glazbu postoji zanimanje onih koji raspolažu sredstvima za kulturu. Jazz je u ovom trenutku nažalost negdje pri dnu njihova zanimanja, a s druge je strane sve više zainteresiranih, a malo je onih stručno odgovornih koji o novcu odlučuju. Takvih ima nažalost i među tražiteljima sredstava, koji se baš i ne mogu pohvaliti profiliranim programima svojih manifestacija. Slijedom toga dolazi do relativno velika broja programski i terminski slabo do posve neusklađenih jazz-događanja.

Bavili ste se i organiziranjem raznih drugih jazz-manifestacija i priredbi. Kakvo je osim skromnijega materijalnog stanja trenutačno stanje na tom planu?

Odgovor na to pitanje sadržan je djelomično već u prethodnom odgovoru. Ipak valja reći da u nas postoji istina malen broj jazz-glazbenika, ili onih koji misle da su to, koji su zahvaljujući nekim lokalnim za njih društvenim i financijski povoljnijim položajima kadri u svojim sredinama organizirati jazz-priredbe u programima kojih onda i sami nastupaju.