Zbližavanje sa svakodnevno najdaljim

Ur. Ozren Žunec i Petar Šegedin, izd. Matica hrvatska, 2012.

Drugoj struji neupitno pripada i moj dugogodišnji mentor Damir Barbarić, istaknuta ličnost ne samo na hrvatskoj nego i na europskoj pa i svjetskoj filozofskoj sceni, čija bibliografija broji više od četrdeset autorskih i uredničkih knjiga i dvjestotinjak izvornih znanstvenih članaka. Povod pisanju ovoga teksta dao je zbornik Zbližavanja izdan u povodu šezdesete obljetnice Barbarićeva rođenja, koji su uredili Ozren Žunec (Barbarićev bliski prijatelj još iz studentskih dana, redovni profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu) i Petar Šegedin (znanstveni novak na prošla dva Barbarićeva projekta posvećena Platonovoj filozofiji, prije godinu i pol promaknut u zvanje znanstvenog suradnika na Institutu za filozofiju u Zagrebu).

Na prvi pogled naslov zbornika zbori o procesu kojim stranci postupno postaju prijatelji te je prvi, Šegedinov, tekst upravo posvećen pitanju prijateljstva i to kako je obrađeno u Platonovu Lisidu. Naslov zbornika namjerno je blizak naslovu jedne Barbarićeve zbirke članaka (Približavanja. Ogledi u filozofiji, 2001), a ova ga pak duguje najkraćem i možda najizazovnijem Heraklitovu fragmentu (B 122, prema Dielsovoj numeraciji). Heraklitom i njegovom „teorijom“ suprotnosti bavio se Igor Mikecin, docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, uz napomenu da je rad pisan u spomen Barbarićevih inspirativnih predavanja o Heraklitu (koje je držao akademske godine 2003/04. na Hrvatskim studijima) kojih se i sam vrlo živo sjećam. Uopće, s formalne strane zbornik Zbližavanja vrlo je znakovit i suptilno složen. U njemu se nalaze tekstovi hrvatskih i stranih autora pisani na jezicima na kojima i Barbarić već nekoliko desetljeća piše i misli – hrvatskom i njemačkom. Nekomu će se možda učiniti da bi za hrvatske čitatelje bilo preporučljivo prevesti njemačke tekstove na hrvatski, ali onda treba razmisliti i o čitateljima s njemačkoga govornog područja, što bi u dvojezičnom izdanju iznosilo ukupno 700 stranica teksta, tako da se odluka urednika da ih ostave u izvornom obliku čini posve opravdanom.

Zbornik sa svojim dvadeset i jednim radom uglavnom prati Barbarićeva područja interesa (koja su inače poznata pod imenima: povijest filozofije, metafizika, estetika, filozofija jezika, fenomenologija, hermeneutika…), što naravno ne znači i da ih iscrpljuje. Osim spomenutih Šegedina i Mikecina, temama iz grčke filozofije bave se profesor emeritus sa Sveučilišta u Beču i jedan od najistaknutijih austrijskih fenomenologa, Helmuth Vetter (radom o Parmenidovu „poučnom spjevu“), te Ozren Žunec (radom o drugoj knjizi Aristotelove Fizike). Vrsni slovenski poznavatelj tog područja, Franci Zore, ovom prigodom prihvatio se teme iz nešto kasnijega razdoblja, prilogom o Justinovu shvaćanju filozofije i kršćanstva. Tri sljedeća članka posvećena Kantu potpisuju Brigit Recki sa Sveučilišta u Hamburgu (o Kantovu poimanju sreće), zatim naš najbolji poznavatelj srednjovjekovne filozofije Stjepan Kušar (o Kantovoj filozofiji religije) te Volker Gerhardt s Instituta za filozofiju Humboldtova sveučilišta u Berlinu (o otvorenosti kao načelu politike i prava u Kanta).

Nietzscheova filozofija pojavljuje se u radovima Davora Ljubimira sa Sveučilišta u Dubrovniku (o shvaćanju života u Platona i Nietzschea) te Annamarie Lossi sa Slobodnog sveučilišta u Berlinu (o literarnom samospoznavanju i samorekonstrukciji u Nietzscheovoj autobiografskoj knjizi). O Heideggerovu suočavanju s Hegelovim mišljenjem pišu Dietmar Koch sa Sveučilišta Karl Eberhard u Tübingenu (u kontekstu filozofije „drugog početka“) i Ivan Kordić s Instituta za filozofiju u Zagrebu (u kontekstu govora o kraju umjetnosti). Heidegger nalazi svoje mjesto i u prikazu sudbinskoga susreta s Celaneom i Hannom Arendt u srpnju 1967. u Freiburgu, o čemu piše dubrovački filozof Mario Kopić. Cathrin Nielsen iz Frankfurta na Majni zbornik je obogatila njemačkim prijevodom aforizama francuskoga pjesnika Renéa Chara poteklih iz knjige Fureur et Mystere, dok temu jezika (u dijalogu s globalizacijom) otvara članak Donatelle Di Cesare s rimskog sveučilišta La Sapienza, a nastavlja je filozofijsko-etimologijski prilog Deana Komela o nazivlju resnice (uvjetno rečeno, slovenske riječi za istinu).

O odnosu metafizike, znanosti i religije piše još jedan Barbarićev kolega s Instituta za filozofiju u Zagrebu, glavni urednik nedavno objavljena Filozofskog leksikona Stipe Kutleša. Elementi fenomenologije tjelesnosti naslov je, po meni, najzanimljivijega teksta u knjizi, u kojem se profesor Reiner Thurnher sa Sveučilišta u Innsbrucku bavi temom koja je dugo vremena bila neopravdano u drugom planu fenomenologijskog (i uopće filozofijskog) istraživanja, dok joj se danas pridaje sve više pozornosti. Posljednja tri priloga tematiziraju umjetnost. Preobrazbama shvaćanja umjetnosti bavi se Karen Gloy sa Sveučilišta u Luzernu, dok se članak Žarka Paića ističe među drugima utoliko što izravno problematizira Barbarićeva stajališta (o umjetnosti kao zagoneci i tragu). Posljednji rad u zborniku potpisuje Günther Figal sa Sveučilišta u Freiburgu, najbolji i najosebujniji poznavatelj hermeneutičke filozofije danas, koji se ovom prigodom pita Je li umjetnost metafizična? i potvrdni odgovor nalazi u promijenjenoj koncepciji umjetničkog djela koje primarno određuju „kategorije“ teksta i teksture, a ne tvari i oblika. 

S obzirom na količinu, ali više od toga na filozofijsku zahtjevnost tekstova u zborniku, na skučenu prostoru predviđenu za ovaj rad nije moguće dublje ulaziti u njihovu problematiku. Umjesto toga navest ću, uglavnom pojednostavnjeno, nekoliko glavnih teza ili metodoloških naputaka koje je Barbarić u više prilika ponavljao, a mogli bi biti ono što povezuje sve priloge u ovoj knjizi.

Najprije tu je misao da se filozofirati jednostavno ne može bez temeljita poznavanja povijesti filozofije. A kada kažemo poznavanja povijesti filozofije, to ne znači poznavanja povijesnih pregleda, priručnika, udžbenika…, nego suočavanja s izvornim djelima „velikih učitelja mišljenja“ (da upotrijebimo frazu pokojnoga prof. Pejovića). S tim je dakako povezan i hermeneutički zahtjev da pojedini problem u djelu treba tumačiti iz cjeline djela, baš kao i pojedino djelo iz cjeline napisanih djela pojedinog autora te povijesnoga konteksta u kojem je nastalo. K tome, nužno je dobro poznavati jezik kojim je određeni filozofski tekst napisan, jer prijevod je, koliko god se tomu opirao, prenošenje u drugi sklop mišljenja – tumačenje pa ponekad i iskrivljenje izvorne misli.

Drugi važan imperativ proizlazi iz činjenice da se mišljenje zbiva u jeziku i o njemu ovisi, pa je, ukoliko želimo ozbiljno misliti, prije ili kasnije potrebno učiniti reflektivni okret i učiniti sam jezik predmetom mišljenja. U samostalnu obraćanju uočenim problemima treba se okrenuti, otvoriti i poslušati izvorne fenomene, dakle pustiti da u potpunosti izađe na vidjelo ono što se pokazuje, a ne pokušavati konstruirati same stvari prema već uhodanim shemama i teoretskim predrasudama.

I konačno, filozofirati se, osim u pejorativnom smislu, ne može o svemu što nam padne na pamet ili što je u nekom danom trenutku aktualno. Tradicionalni odgovor na pitanje što je uopće predmet filozofije mogli bismo dati navođenjem univerzalija: jedno, dobro, istina, bitak. Ali bliže smo kada shvatimo da filozofija, za razliku od znanosti koja želi znati sve i po svaku cijenu, želi znati ono bitno; da samo filozofija može pitati o uvjetima koji moraju biti ispunjeni da bi uopće govor o znanstvenoj „objektivnosti“ i „činjeničnosti“ imao smisla; da se u vrijeme posvemašnje fragmentacije znanstvenoga polja još samo filozofirajući može misliti cjelina svega (stoga je i svaki zahtjev za podjelom na discipline filozofiji izvanjski nametnut).

Pravi je predmet filozofije ono što znanost podrazumijeva i rijetko kada stavlja u pitanje, a i kada dođe do toga, ono je upućeno svagda s neke teorijske pozicije u kontekstu koje se onda očekuje i odgovor. Pravi je predmet filozofije ono čovjeku najbliže, ali u toj svojoj iskonskoj blizini i poznatosti tako daleko da kada mu iskrsne kao problem on ostaje dezorijentiran i nijem pa odmah bježi „korisnijim temama“. No filozofija je upravo snaga ustrajavanja, svaki put iznova ponovljen pokušaj snalaženja u noći koju znanstveno istraživanje ne može rasvijetliti – postupno zbližavanje sa svakodnevno najdaljim, ali utoliko misaono najizazovnijim temeljem koji nas u bitnome određuje.