Zarobljenik riječi

a ja još nekako klompam

bez artiljerije i tenkova

bez ratnih brodova

bez nevidljivih bombardera

idem s noge na nogu

iz pobjede u pobjedu

tu i tamo se pomognem štapom

od oružja imao sam tek praćku

papirnato zrakoplovstvo

i ratne brodove od novina

malo se ljuljam ali idem

napredujem zahvaljujući

strategiji kojoj silnici

nisu dorasli

Javno pjesnikovo čestitanje rođendana samome sebi u našemu je kontekstu prvorazredna gesta. Iako ne treba posve zanemariti Balogovu narcisoidnost, ta je čestitka prije svega polemički čin, rukavica bačena u lice javnosti. Budući da je poezija nestala iz te javnosti, da se o njoj prozbori samo kada koja popularna pjevačica, političar ili župnik požele biti pjesnici (a to onda obično i nije govor o poeziji nego njegova zloupotreba), Balog je mudro i blago upozorio kako stvari danas i ovdje zapravo stoje. Njegovi stihovi još više dobivaju na značenju prisjetimo li se da je u devedesetima i prvoj polovici nultih jedan od ključnih događaja u našoj tisućljetnoj kulturi (koja nas je održala – njojzi hvala!) bio rođendan pjesnika Dragutina Tadijanovića. Čitava ga je nacija bila pozvana pratiti – proslave su priređivane u elitnim prostorima, na njima su se tiskali uglednici iz kulturnog i društvenog  miljea, književni su se znalci i znanstvenici nadmetali protokolarnim govorima o važnosti opusa barda iz Rastušja, nepozvani su zdvajali nad svojim mjestom u hrvatskoj kulturi, a mediji su sve blagonaklono i izdašno pratili uz uobičajenu poentu – da se slavljenik, iako najstariji, opet pokazao najduhovitijim. Treba li uopće raspravljati o dosezima i mogućim plodovima takve nazdravičarske kulture!? Valjda ipak ne.

Izd. DHK, Zagreb, 2013.

 H kao hop, Hrvatska, Hajduk...

Vratimo se Zvonimiru Balogu, pjesniku koji je u životu iz užitka, muke ili potrebe bio i: prozaik, romanopisac, scenarist, administrator, pipničar, ratar, dekorater, nastavnik, urednik, antologičar i likovnjak. Taj je nemirni duh, autor više od sedamdeset knjiga, godinu dana nakon spomenute stihovne čestitike, nazdravio i svom 81. rođendanu. Ovaj je put bio puno izdašniji i ambiciozniji – objavio je zbirku pjesama Kockasta kugla. U nju je uvrstio 97 pjesama raspoređenih u pet ciklusa: Zatrpan sobom, Da se prekoptica ne zatamni, Da vidiš kako je to kad te nema, Dok je sve škribalo ko Floberove cibele i Imali smo slabu vezu sa sobom. Pjesme su pisane slobodnim stihom, kratke su, u pravilu nenaslovljene, tj. umjesto naslova stoji interpunkcijski znak – dvije točke (koji je ujedno jedina interpunkcija u zbirci). Čitatelj je pozvan da zastane već kod naslova – Kockasta kugla je naime oksimoron, sintagma koja spaja nespojivo, označava nemogućnost, promovira uvrnutu logiku i komunikaciju koja se udaljava od doslovnosti. Tekstovi su zasnovani na kakvoj jezičnoj dosjetci ili provokaciji, nerijetko tjeraju čitatelja na urotničku suradnju s autorom. Primjerice druga pjesma u zbirci inzistira na enigmatičnosti glasa h koji – kako sugerira kontekst – stoji umjesto cijele riječi:

i taj što je rekao h

nije mogao zatvoriti usta

zaustaviti h

h ovo h ono

svakome h

h za dobro jutro

h za laku noć

u

što si se ti

rashahao

[...]

Smisao pjesme ovisi o tome što će čitatelj prepoznati u tom h. Može ga recimo protumačiti kao skraćenicu za hvala, hop, Hrvatska ili Hajduk. U prvom slučaju pjesma će se pretvoriti u storiju o servilnom čovjeku, u drugom će ponuditi lik upornog optimista, u trećem otploviti u možebitnu političku satiru o lažnom patriotizmu, a u četvrtom u portret opsesivnog navijača koji svijet procjenjuje po mjeri svoje nogometne strasti. Jednostavan postupak skraćivanja učinio je pjesmu otvorenim poljem na kojemu se mogu susresti različite čitateljske invencije i intervencije, raznorodne interpretacijske strategije i  sučeljene ideologijske paradigme.

Opsesivna je tema Kockaste kugle identitet subjekta. Na to izravno upućuju naslovi tri ciklusa – Zatrpan sobom, Da vidiš kako je kad te nema, Imali smo slabu vezu sa sobom. Zamršenoj priči o jastvu i identitetu Balogov protagonist prilazi s različitih strana, humorizira ju, poigrava se njome (ne čineći ju manje ozbiljnom), propituje to jastvo ispisujući zaumne, razigrane stihove o čovjeku koji govori, o rukama kojima se penje na krušku, kojima maše i rukuje se, o šumi i šumaru, sjekiri i stablima, noći, zimi, cvijetu, ptici, o nogama koje odlaze u tamni neizmjerni svijet, o bogu koji na zemlju silazi po vatrogasnom glatkom stupu... Kako se odmiče s čitanjem, postupno se kristalizira ideja da se pojedinačni identitet izgrađuje u dodirima i presijecanjima raznorodnih fragmenata, pokreta, gesta i riječi. Već u uvodnom tekstu fluidnim poetskim jezikom Balog najavljuje storiju o „pričaču pričalici“, a tu najavu okončava jezičnom igrom koja upućuje na drastičnu rascijepljenost subjekta:

htio je reći sebe

čulo se samo be be i opet be

se mu je nešto progutalo

Kao i u citiranom pjesnik u još nekoliko tekstova na zbunjujući način rabi lične i povratnu zamjenicu sebe, se te tako upozorava na paradokse jastva i njegovu upitnu cjelovitost:

ruka me moja vodi za mene

brine me brižno o sebi

[...] kad me spava sa sobom

prste mi broji po sebi

Važno je uočiti da se Balogov poetski protagonist najčešće nalazi u šumi, da se druži s biljkama, prirodnim pojavama i predmetima, da šumu nastoji prikazati, opisati, na stanovit način obuhvatiti  svojom lingvističkom imaginacijom. Metaforički govoreći šuma je prostor u kojemu traga za identitetom i izgrađuje ga, a biljke, prirodne pojave i predmeti izrastaju u potencijalna bića s kojima uspostavlja odnose i tako oblikuje svoje jastvo. Nerijetko naglašava „naturalne“ aspekte svoga identiteta. Kada se predstavlja, čini to ovako:

[...] možda sam već hrast

kad imam kapu

a ne znam za se

[...] lišće me lišće

drhti u njemu

koga nema

[...] kiša me moja pada otkud došla

[...] voda me svrbi

već u dalekim koritima

boli me razderana

svjetlost

Balogova je lirska domovina jezik, u podlozi njegova pjesničkog svijeta lingvistička je logika koja presudno ovisi o smjeru i učincima raznorodnih jezičnih igara. Pomoću njih pjesnik oživljuje komunikaciju, preusmjerava ju, stvara neočekivane asocijacije, slijedi i mistificira slučajna preklapanja oblika različitih riječi. Primjerice, propitujući identitet, Balog u uporišni leksem jednog teksta pretvara leksem biola. On se pojavljuje više puta, i to na semantički najopterećenijim mjestima poetske rečenice. Kontekst otkriva da se zapravo radi o neslučajnom povezivanju oblika za muški i ženski rod pridjeva radnog glagola biti (bio + bila → biola), čime se ističe bliskost žene i muškarca:

kad sam ja biola pčela

onda sam imaola jedan veliki žalac

Slijede oblici bljuvalao, znaola, ispisalao se koji sugeriraju subjektovu želju za povratkom u djetinjstvo, u vrijeme sveopćeg zajedništva, u iskonsko stanje kada se sve moglo početi, kada su svi putovi bili podjednako mogući. Osnovnom idejom, motivikom i jezičnim iskustvom tekstovi zbirke Kockasta kugla Zvonimira Baloga neočekivano se približavaju sintaksi, semantici i iskustvima pjesništva Anke Žagar. Iako se Baloga obično „stigmatizira“ kao dječjeg pjesnika, a Žagaricu kao netipičnu predstavnicu tzv. semantičkog konkretizma, u ovom ih slučaju zbližuju sveprotežni motiv šume i tematizacija prvotne sraslosti svega sa svime. No ponajviše u most između dvaju pjesnika promeće se svojevrsna gramatika djeteta. Kao i Žagaričin, i Balogov jezik povremeno uključuje neovjerene leksičke izvedenice (još jošije, mojevina), lokalizme  (pomješavao sam se, zecovi, razbojniki, konjovi, kukuruzovi), pojedine tvorbene analogije (stvar je u ruci / i ruce treba dignuti), očuđujuća rješenja (zalutaj se) itd. U Kockastoj kugli prepoznavanja su često lingvističkog karaktera, zvukovna srodnost ili rima mogu učiniti da stvari i predmeti počnu hodati, govoriti, osjećati.

Posebnosti Balogova pjesničkog iskustva su ritualna humorizacija lirske teme te izrazita sklonost igrama riječi, poetici nonsensa i aforističnosti. O čemu god govorio, taj pjesnik nastoji govoriti s dozom humora. On vazda traga za vicem, gegom, aluzijom koja će nasmijati. Čak i kada se dosjetka najmanje očekuje, on stvara prostor za nju. Tako se u Kockastoj kugli, u ciklusu Dok je sve škribalo ko Floberove cibele, pojavljuju pjesme koje vrve zavičajnim motivima, pasatističkim slikama, nostalgijom za prošlim danima, slutnjom smrti. Usuprot tradiciji i očekivanju, i one su balogovski intonirane. Primjerice, obnavljajući klasičnu priču o smrti kao kosačici koja ništi sve pred sobom, njegov subjekt nije melankoličan i uplašen nego ludičan i polemičan. On se izravno obraća toj zlokobnoj spodobi:

već si mi se popela na kurac

kažem joj kurvo

imaš kosu imaš vremena

mogla bi pokositi

taj drač oko kuće

Što se tiče igara riječima, Zvonimir Balog u zbirci Kockasta kugla u više navrata suočava oblike različitih riječi nastojeći njihovim slučajnim preklapanjima pridati važnost pravila (duša se moja spori sa sporim nogama). K tome rastavljao je riječi, premetao im slogove te upućivao na moguća skrivena značenja izričaja u kojima se nalaze (npr. pasti / pas ti m). Nekoliko je puta posegnuo i za spunerizmom, figurom koja je nastala iz nehotičnog zamjenjivanja početnih slogova susjednim riječima: boliti moga (← moliti boga), zavatrio sam kuru (← zakurio sam vatru). U jednom je slučaju otišao toliko daleko da je zamijenio mjesta riječima u frazemu pa zapisao idem ko glava bez muhe (← idem ko muha bez glave). Balog se zavlači ispod jezika, ispod njegova uvriježenog komunikacijskog potencijala, poput djeteta kida veze između označitelja i označenoga i pretvara govor u posve neizvjesni prostor igre i imaginacije. Zbog toga je taj govor prepun iznenađenja temeljenih na poetici paradoksa (popni se onda dolje – sad imam / kućicu od mraka / nikako da iz nje uđem).

Subjekt zbirke Kockasta kugla neizbježno u problematizaciju identiteta uključuje i svoj odnos s riječima. U jednoj pjesmi kaže: riječi gotovo više ništa ne razumiju. Time osvještava karakter svoje verbalne prakse, naglašavajući da je upravo pjesma onaj tip diskurza koji riječi izbacuje iz njihovih orbita i (pr)ovjerava u nepoznatom prostoru. Nešto kasnije pojavljuje se stih riječi me se sve manje sjećaju koji pod lupu stavlja govoreći subjekt i njegove sposobnosti, koji na svoj način ističe da su odnosi subjekta i jezika – kao i odnosi subjekta i svijeta – zamršeni i napeti, nikad do kraja odgonetljivi. Pri kraju zbirke pjesnik osvješćuje da je zarobljenik riječi, da su one njegova hrana i stanište, da možda one upravljaju njegovim a ne on njihovim ponašanjem i životom. Ta je spoznaja uobličena u pjesmi u kojoj se pjesnik potpisuje akrostihom svodeći tako svoju egzistenciju na jezikovanje:

               riječi vrebaju me

               da me pretoče u me

B već ima dva bređa trbuha

A je svoju soboslikarsku lojtru raširilo i bere me

L je nogu poslalo u izviđanje oko mene

O je glupo ko čep vječno oko

G je sve odbacilo glavu sačuvalo

                  zinulo na opasnosti što su razapele

               šatore oko zida

Kockasta kugla Zvonimira Baloga domišljena je, zaokružena i uzbudljiva zbirka pjesama. U usporedbi s njom mnogo onoga što se ozbiljno tretira kao suvremena poezija izgleda kao neobavezno i ne osobito intrigantno čavrljanje. Uz to, iako je autor prevalio osamdesetu, njegov je poetski slog mladolik, gdjekad tinejdžerski zaigran, u svakom trenutku željan novih izazova, okreta i otkrića. Vjerujte mi na riječ, prava poslastica. Možda s mrvicu previše šećera.