Važno djelo hrvatske muzikologije

„Zagreb nije Musikstadt, grad glazbe, u svakom slučaju ni izdaleka u onoj mjeri u kojoj je to Beč, prijestolnica glazbe. Ali Zagreb jest glazbeni grad, bogat prostorima koji odišu davnim i sadašnjim zvucima.“ Činjeničnom, a ipak smjelom tvrdnjom otvara Nada Bezić, doktorica muzikologije i voditeljica knjižnice Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu, knjigu Glazbena topografija Zagreba od 1799. do 2010, dopunjenu verziju njezina doktorata obranjena 2011. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Knjigu je 2012. objavilo Hrvatsko muzikološko društvo u ediciji Muzikološke studije urednice Vjere Katalinić.

Izd. Hrvatsko muzikološko društvo, 2012.

Navedenom tvrdnjom autorica odmah definira povijesno, kulturno, ali i emocionalno mjesto Zagreba u odnosu na njegovu okolinu, realno se odmaknuvši od paušalnoga doživljavanja (u široj, a katkada i u stručnoj javnosti) Zagreba kao skromnije preslike Beča, austrijsko-europskog ponosa. Time otvara Zagrebu prostor da diše vlastitim povijesno-kulturnim kapacitetima, čija je najvažnija mjesta glazbene prisutnosti Bezićeva ovom knjigom identificirala, studiozno predočila, čak i interpretirala.

S obzirom na uvijek nužno biranje okvira pri istraživanju, autorica se usredotočila na umjetničku glazbu od prve poznate izvedbe opere u Zagrebu 1799. do suvremenosti (sa stanjem u studenome 2010) u prostornim granicama podsljemenska zona–Dubrava–Novi Zagreb–Podsused (uključivši Sesvete samo u razmatranju imenovanja ulica), s posebnim naglaskom na Gornji grad, najstariji i glazbenim lokacijama najbogatiji dio Zagreba.

Iako su se segmenti glazbene topografije Zagreba pojavljivali i u dosadašnjoj raznovrsnoj literaturi, Bezićeva ovom knjigom prvi put u hrvatskoj muzikologiji donosi definiciju glazbene topografije i njezinu razradu, koja bi se mogla primijeniti i na druge gradove u Hrvatskoj, čime autorica postavlja putokaz drugim istraživačima hrvatske glazbene povijesti. Prema Nadi Bezić, glazbena je topografija sveukupnost lokacija pojavnosti glazbe: mjesta na kojima se glazba sluša ili izvodi, mjesta na kojima se glazba podučava, mjesta koja omogućavaju distribuciju glazbe, notnog ili zvučnog zapisa te instrumenata i mjesta koja čuvaju spomen na glazbenike spomen-obilježjima. Tim četirima kategorijama u razradi glazbenih lokacija autorica je dodala i petu – ostalo – u koju je izdvojila znanstvene ustanove, jer „rezultati muzikoloških istraživanja služe svemu: izvedbi, poduci, distribuciji i spomenu“.

Izvedba i spomen u središtu su znanstvenog istraživanja Nade Bezić, jer su upravo prostori muziciranja i spomen-obilježja glazbenicima najvažniji segmenti glazbene topografije. U sklopu prostora muziciranja prikazala je 6 kazališta, 12 koncertnih dvorana, višenamjenske prostore u kojima se muziciralo (ugostiteljski objekti, crkve i sjedišta društava) i prostore na otvorenom, a u sklopu spomen-obilježja istražila je spomenike i spomen-ploče, grobove i ulice imenovane po glazbenicima i glazbenim piscima.

Tijek istraživanja doveo je autoricu do zanimljivih zaključaka, poput onoga da je najglazbenija urbana cjelina u Zagrebu Trg maršala Tita, da je po zastupljenosti spomena na svoje ime Vatroslav Lisinski glazbeni junak Zagreba te da Zagreb danas (točnije 2010. godine, no do danas nema promjena) zbrojem kazališta, koncertnih dvorana i centara za kulturu ima više od 10.000 mjesta za koja je „nepotrebno dokazivati kako su... često prazna“. „Spomen-obilježja su pokazatelji civilizacijskog standarda neke sredine, kulturne razine, promocije nacionalnog identiteta, kao i smisla za povijest“, ističe autorica te se ne ustručava, potkrijepljeno argumentima, kritizirati pojedina loša rješenja postavljača spomen-obilježja ili gradskih vlasti. Tako prolaznik ne zna da Čovjek s gitarom u Prolazu Nebodera prikazuje Vlahu Paljetka, spomen-ploča na rodnoj kući Pavla Markovca je posve neupadljiva, postolje s glavom Frana Lhotke u Prečkom išarano je već godinama, ulicu je dobio npr. Bedřich Smetana, a ne Franz Liszt, koji je 1846. održao recital u Zagrebu, premještanje ulice Vatroslava Lisinskog bilo je presedan, a vodeći zaslužnik razvoja zagrebačkoga glazbenog života u prvoj polovici 19. stoljeća Georg Karl Wisner von Morgenstern u spomenima ne postoji.

Mnoštvo više ili manje poznatih povijesnih podataka prožima odvijanje znanstvenog diskursa i čini knjigu Nade Bezić čitljivom, a rezultati dubokog istraživačkog rada, zorno predstavljeni u bogatim tabelarnim prikazima i opsežnoj korištenoj literaturi, doveli su autoricu do završnoga zaključka da Zagreb jest europski grad glazbe.

Kao pionirska knjiga u nas, Glazbena topografija Nade Bezić otvara niz istraživačkih pothvata. „Trebat će detaljno istražiti ostale dijelove (poduka i distribucija te privatno muziciranje), a neke od ovdje prikazanih proširiti (prije svega preostalim koncertnim prostorima). Bilo bi dobro kada bi se premostile granice između raznih vrsta glazbe te se uključili i prostori jazza, zabavne i folklorne glazbe. I na kraju, ne mogu odoljeti razmišljanju o tome da mrežu glazbenih lokacija nadogradim mrežom osoba povezanih s glazbom, pa bih tako ovoj svojevrsnoj glazbenoj karti grada i spomen-karti glazbenog Mirogoja dodala rodoslovno stablo Zagreba.“ Dakle, još će mnogo toga Nada Bezić imati reći o glazbenosti glavnoga hrvatskog grada.