Svjedočanstva o dosljednosti

Vlatko Perković rođen je na Klisu 1936. i knjiga Život u umjetnosti pomno i kronološki prati njegov životni i umjetnički put objedinjujući različita područja kazališnog izraza kojim se Perković bavio. Započevši profesionalni kazališni život kao glumac, glumio je u Bjelovaru (od 1955), Zadru (od 1958) i Splitu. Nakon školovanja na sarajevskoj Dramskoj školi, na Filozofskom fakultetu u Splitu te na kazališnom fakultetu Akademije dramskih umjetnosti u Pragu, na kazališnim daskama ostvario je niz uvijek zapaženih uloga, ali nekako se čini da je najsnažnije odjeknulo, a i najviše traga ostavilo, njegovo redateljsko djelovanje. Od novinskih zapisa o gostovanju splitske produkcije njegove režije Svete Ivane Georgea Bernarda Shawa, postavljanja angažirane drame Rođendanska proslava Harolda Pintera, Beckettova Svršetka igre na Splitskom ljetu u svim se prikupljenim novinskim izvješćima (uključivši i izvješće o zabranjivanju izvedbi Kamovljeve Tragedije mozgova, 1977) dosljedno provlači namjera redatelja Vlatka Perkovića da glumcu oslobodi prostor za proživljavanje dramskoga teksta, za dohvaćanje uloge i lica koje tumači i za vjerodostojnost izvedbe u kontekstu vremena u kojem predstava nastaje. Ne začuđuje što je njegove scenske izvedbe vlast smatrala provokativnima.

Izd. Naklada Bošković, Split, 2012.

Druga je pak dosljednost ona da je u predstavama koje je režirao nerijetko i sam glumio. Perković je u počecima glumačke karijere radio u profesionalnim dramskim ansamblima, ali i u neovisnim kazališnim grupama koje su se onda, baš kao i danas, nerijetko sastavljale tek za pojedini kazališni projekt, realizaciju neke ideje ili postavljanje jednoga dramskog teksta. Poslije se, kao redatelj i doktor teatrologije, sve češće osvrće na vlastita redateljska čitanja dramskih tekstova. Najviše novinskih kritika i preslika intervjua ima o Perkovićevoj režiji Hamleta u splitskom HNK-u 1994. Iako osvrt Ivice Buljana nije nimalo pozitivan, ipak apostrofira nekoliko scena predstave kao antologijske.

Perkovićev teatrološki rad objavljen je u nekoliko knjiga: Dramaturgija i kazališni znak, Manipulativno kazalište, Kako zaštititi literaturu od kazališta, Kvalitativne promjene kazališnog znaka, Dramsko djelo – kazališna izvedba i u Procijepu ideologije i estetike, u kojima se autor bavi znanstvenom analizom recentnih i prošlih kazališnih predstava nastojeći prikazati suptilan (i manje suptilan) odnos između kazališta i politike važan ne samo za opstanak dramske riječi, kazališne umjetnosti, nego i kulturnog identiteta.

I za kraj ostaje čitatelju monografije, svojevrsnog osobnog i umjetničkoga albuma, Vlatko Perković dramski pisac s nekoliko napisanih i u splitskim kazalištima izvedenih dramskih tekstova, koji su također bili zapaženi. Za profesionalnim i umjetničkim albumom slijedi onaj osobni s obiteljskim slikama najvažnijih trenutaka u životu gospodina Perkovića, i to je dio koji je možda, u nastojanju postizanja ozbiljnosti ovoga monografskog izdanja, trebalo izostaviti. Vlatko Perković čitatelju i zaljubljeniku u kazalište bio bi bliži da u knjizi, osim biografskih i bibliografskih podataka, postoji i uvjerljiv i argumentiran povijesno-teatrološki tekst koji bi slikovnoj građi dao teorijski i znanstveni okvir.