Suglasja riječi i slike

Zoltan Novak, prema knjizi San prije kraja Kjella Ola Dahla

Svojstvenost izvedbe portreta književnika poput Friščićeva Borisa Perića, Buntakova Vladimira Arsenića, Akrapova Goce Smilevskog, Katarine Luketić Željke Cupek, Pavlovićeva Ede Popovića… pokazuje potpunu svladanost vještine slikarskog medija. Lica su oživljena tako da svaki od njih nosi prepoznatljiv autorski potpis slikara.

Nailazimo na gotovo fotografski zabilježene portrete iz slikarskoga poteza Pavla Pavlovića i Željke Cupek. Nadnaravna lica pogleda što žare u umjetničkoj interpretaciji Vanje Trobić, portreti ostvareni poigravanjem poentilističkom slikarskom izvedbom Danka Friščića, karizmatsko oživljena lica ekspresivnih boja Tomislava Buntaka te književnici odjeveni u sportske dresove u slikarskoj izvedbi Grgura Akrapa gledaju u nas zamišljeno ili uz smiješak, svaki na svoj način, kao da smo ih zatekli usred još nenapisane rečenice.

Usporedan svijet, u kojem je slikarski jezik u drugom planu u odnosu na ono što je reprezentirano na samoj slici, na ovom festivalu nije slučaj. Originalnost svakoga pojedinog slikarskog rukopisa te zanimljivost priče, ali i tehničke izvedbe, nadopunjuju se i na neki način usklađuju s raznovrsnošću literarne ponude.

Tomislav Buntak, prema knjizi Čuvar Petera Terrina

Umjetnost ne posreduje samo nas same i naš život, nego je ujedno posrednica između nas i drugih ljudi. Ona omogućuje ulaženje u različite svjetove i komunikaciju među njima. Šetnjom uz ilustracije književnih motiva otvaraju nam se raznoliki fragmentirani svjetovi potičući nas u njihovu poznavanju. Na izložbi tako susrećemo vrtoglavu seriju crteža olovkom Gordane Bakić po motivima knjige Sestra Sigmunda Freuda Goce Smilevskog, koja zapanjuje detaljima. Potom prepoznatljivu, ali ne i manje originalnu seriju kolaža Vanje Trobić po motivima knjige Jugoslavija, moja domovina Gorana Vojnovića, u kojoj je ostvarena nostalgija i prizvuk ne tako dalekih sjećanja. Sanjiva serija akvarela Lee Popinjač nadahnuta je knjigom Dunav Claudija Magrisa, dok je svidljiv kolaž Matka Vekića rađen po motivima iz knjige Gore je tiho Gerbranda Bakkera. Izložen je erotski niz crteža ugljenom Fedora Fischera po motivima knjige Paralelne pripovijesti Pétera Nádasa, ugođajno tjeskobni crteži markerom Martine Grlić iz knjige PoluSvijet Roda Reesa te sugestivna serija akvarela Zlatana Vehabovića za koju je kao predložak poslužio još neobjavljen roman Miljenka Jergovića.

Zatim Ivona Jurić u senzibilnoj izvedbi motiva knjige Slikar i djevojka Margriet de Moor te narativna i koloristički jaka serija akrilika Josipa Tirića po knjizi Nestali u stoljeću Ivana Lovrenovića. Nadalje, niz akrilika Zoltana Novaka po motivima knjige San prije kraja Kjella Ola Dahla, koji potiču na njihovo odgonetavanje. Izazovna te promišljena serija akrilika i pastela Tomislava Buntaka po motivima knjige Čuvar Petera Terrina, skrivajući više scena u jednom prizoru, poziva na detaljnije gledanje, dok serija ulja na drvu po motivima knjige Glasovi Pamana Jaumea Cabréa u slikarskoj izvedbi Zlatana Vrkljana osvaja monumentalnim ugođajem u malom.

Svaka serija na svoj način zaokuplja nas mogućim scenarijima. Sugestivne priče vizualiziranih zapleta i ugođaja potiču na prisjećanje i zamišljanje pročitanog u knjigama. Želimo razotkriti kako se priča razvijala, završila, nadahnula slikare i koji su to njezini dijelovi bili dovoljno snažni da ih odaberu. Ilustracije funkcioniraju kao cjelina poput malog filma, ali ih jednako tako jednu po jednu možemo izdvajati iz konteksta kao zaseban svijet.

Viđenje prethodi riječima i definira naše mjesto u svijetu koje nas okružuje. Taj svijet objašnjavamo riječima. Gledanje, viđenje i znanje postali su snažno isprepleteni ili, prema Wittgensteinu, „Slika je činjenica“ i „Logička slika činjenice je misao“ (Wittgenstein, Tractatus Logico-Philosophicus, 1961). Kultura moderniteta dala je prednost vizualnom pripisujući mu status primarnoga sredstva komunikacije. Ta će se zamisao vjerojatno i na sljedećim festivalima svjetske književnosti dorađivati i razvijati.