Stvarni život oponaša književnost

Margriet de Moor rođena je 1941. u Noordwijku u Nizozemskoj u katoličkoj obitelji s mnogo djece. Studirala je klavir i pjevanje, povijest umjetnosti i arheologiju. Nakon udaje za kipara Heppea de Moora, 1984. osniva umjetnički salon pokraj Amsterdama. Piše kratke priče i romane. Nagrađivana je i cijenjena diljem Europe. Zagrebačkoj publici predstavila se na Festivalu svjetske književnosti, gdje je govorila o svom najnovijem romanu Slikar i djevojka.

Gospođo de Moor, vaša je biografija zaista zanimljiva. Oduvijek ste bili okruženi različitim vrstama umjetnosti, one su se isprepletale i nadopunjavale. Pisati ste počeli relativno kasno. Kako i zašto?

Nikada nisam planirala karijeru spisateljice, do danas sam zatečena činjenicom da pišem i da sam čitana u više od dvadeset zemalja. Zaista, radila sam mnogo toga, i onda se sasvim jednostavno dogodio jedan ponedjeljak ujutro. Zamislite, ponedjeljak ujutro, oko deset sati, muž mi je već bio u svom atelijeru, djeca u školi i… ja počinjem razmišljati što bih trebala raditi. Tada sam uzela snop papira i olovku i popela se u potkrovlje kuće, u sobu u koju smo običavali ostavljati staro pokućstvo. Sjela sam i rekla samoj sebi: Napisat ću priču od deset stranica i za to će mi trebati jedan tjedan. Potražila sam prvu priču koja mi je pala napamet. Bila je to jedna od mnogih priča vezanih uz moju brojnu obitelj. I zaista sam je zapisala, u sedam dana, na deset stranica. I od tada nisam stala pisati.

Roman Slikar i djevojka također je plod vašega dugogodišnjeg, višeznačnog, proučavanja i bivanja u umjetnosti. Koja vas je konkretna situacija potaknula na to transpovijesno putovanje?

Priča je započela istraživanjem malenoga Rembrandtova crteža od desetak centimetara. Kad ga jednom vidite, ne zaboravljate ga. I što je na njemu naslikano? Mlada djevojka na vješalima, ubojica. A što sam ja vidjela? Vidjela sam mladu, nevinu djevojku. Lijepu djevojku koja je tek trebala početi živjeti pravim životom odrasle žene. Vidjela sam i kako je duboko potresena i tužna. Te su me misli potpuno zaokupile i u tom trenutku vidjela sam pred sobom, kristalno jasno, cijeli svoj budući roman. Tada sam shvatila da je to zapravo susret starog i tužnog slikara na kraju života i mlade djevojke. Susret koji se zbio nakon njezine smrti. To je predivna priča za roman.

Jednako kao i vaš ponovni susret s Rembrandtom…

Zanimljiva je to priča, vjerojatno povezana s mojim studijem umjetnosti. S navedenim sam se crtežom i djevojkom na njemu, nakon mnogo godina, ponovno susrela sasvim slučajno, u jednoj knjizi. Bilo je to baš u vrijeme kada sam razmišljala o temi novoga romana. I tako se to zbilo. Odmah drugi dan počela sam pisati. Doista, za pisanje romana nisam trebala originalni crtež, poznavala sam ga, no usred rada na knjizi počela sam osjećati sve snažnu želju da ga vidim uživo. Zato sam pisala njujorškom Metropolitan muzeju, gdje se crtež čuva, ali nije izložen, s molbom da ga vidim, i oni su mi to omogućili. I danas mi je sve to nevjerojatno. Donijeli su mi crtež i ostavili me potpuno samu sat vremena. U tom sam trenutku shvatila da sam ja već tamo. To je ono nevjerojatno što nam likovna umjetnost omogućuje. Stvorena u jednom trenutku, ona potpuno ignorira vrijeme kao kategoriju, i vi ste tamo, u slici. Za mene je to u tom trenu bilo vrlo emotivno i dirljivo. Vjerujem kako je to povezano s mojim katoličanstvom. Taj osjećaj bio je vrlo sličan hodočašću, na kojemu se susrećemo sa svetim slikama i kipovima. Većina ljudi misli kako je Nizozemska isključivo kalvinistička zemlja, ali ja imam veliku obitelj, i svi smo katolici.

U romanu Slikar i djevojka Rembrandt je punokrvan lik, tužna i melankolična figura svoga vremena. Koliko univerzalne simbolike možemo tražiti u umjetniku kojega, zapravo, niste imenovali?

U mojoj knjizi Rembrandt je tek slikar. Nisam ga imenovala zbog dvaju razloga. Prvi je taj što sam ga željela portretirati onakva kakav je bio u svoje vrijeme, u 17. stoljeću, a ne sada kada ga svi znamo kao slavna slikara. Drugi je razlog taj što je ova knjiga doista teška i mračna. Ovo je knjiga o nasilju, ubojstvu, smaknuću, epidemiji kuge i nesretnim životima, uobičajenima za ono vrijeme. U cijeloj priči nazire se tek jedno svjetlo, jedina ljepota. To je umjetnost, i dobrota koja izlazi iz umjetnosti, iz tog djelića umjetnosti koji sam u knjizi prikazala. Željela sam prikazati slikara koji bi mogao biti model svih slikara, svih umjetnika, čak i suvremenih. Jasno, to je idealistička slika, ali ujedno i sasvim osobna priča o slikaru i njegovu vremenu. Vremenu u kojemu je Amsterdam bio New York današnjice, kozmopolitski grad brojnih mogućnosti.

Osim slikara, tu je i djevojka. Ženski likovi koje stvarate vrlo su dinamični i zanimljivi, često tragični. Suvremeni povijesni roman, koji pišu žene, nerijetko je pozornica svojevrsna preispitivanja i oživljavanja potisnute i zanemarene ženske povijesti. No jednako kao i kategoriju muške i ženske književnosti, vi odbijate svaku identifikaciju s ovakvim tumačenjem književnosti.

Doista to ne volim, držim da ta kategorija ne postoji. Povijest književnosti pokazuje kako je sasvim prirodno pisati o ženama kada pišete o intimnoj strani života. Dakle, nije istina da samo žene mogu pisati o ženama. Također, dosada sam pisala i iz muške perspektive, nisam se koncentrirala samo na žene, što pokazuje i ovaj roman. Ali, što je još važnije, i što držim temeljnom esencijom svih umjetnosti, međusobna je usmjerenost i razmjena različitih umjetnosti, jednako kao i nastavljanje svake umjetnosti na ono što se prethodno u njoj događalo. Umjetnici su uvijek u društvu drugih umjetnika. Tako sam i ja neizbježno usmjerena na druge pisce. Kao što sam rekla, nikada nisam planirala spisateljsku karijeru, no uvijek sam bila ovisna o čitanju. Tako da moje pisanje proizlazi iz dvaju temelja. Prvi je moje umjetničko obrazovanje vezano uz tehničke stvari sama procesa pisanja, a drugi, koji je mnogo snažniji i važniji, napravljen je od svih knjiga koje sam ikada pročitala. Naravno – većinu tih knjiga napisali su muškarci. Dakle, sav materijal unutar kojega razmišljam stvorili su muškarci.

Što kategorija povijesnoga romana za vas zapravo znači?

Na povijest gledam na potpuno isti način kao i na suvremenost, za mene ne postoji razlika. Naprosto me privlači. Jer što je to suvremeni život? Je li to sadašnjost? Čim izgovorimo riječ, ona pripada prošlosti. Na isti način – sve što se svojevremeno dogodilo u prošlosti bilo je nekada nekomu sadašnjica. Kada pišem roman radnja kojega se događa u 17. stoljeću, ja sam tamo i tada je to za mene priča o sadašnjem trenutku. Osim toga, ja pišem na suvremenom jeziku, a tko doista želi pisati povijesni roman trebao bi pisati jezikom kojim se tada govorilo i pisalo, što zapravo nitko ne radi. Dakle, mi ne pišemo povijesne romane, već romane koji postoje u svome vlastitom vremenu, pričamo priču koja pripada pripovjedaču.

Vaša omiljena misao zapravo je vezana uz jednu vječnu temu, uz propitivanje veze i suodnosa između književnosti i onoga što nazivamo stvarnim životom. Prema vašim riječima, ne odražava književnost stvarni život, već je stvarni život refleksija književnosti. Što to znači?

Doista, to je moja najdraža misao, i to je vrlo lijepa misao. Ponekad mislim da književnost snažno utječe na stvarni život. Mislimo kako se ponašamo slobodno i samostalno, ali držim kako je sve ono što smo pročitali i naučili o knjigama i iz njih ugrađeno u naše ponašanje. S druge strane, književnost je umjetnost koja se voli pretvarati da dolazi iz svakodnevice. Tako, primjerice, možete pisati ljubavne priče, priče o mržnji i ubojstvu, ali možete, kao što običavam u svojim kratkim pričama, jednostavno pisati o svakodnevici u kojoj se gotovo ništa ne događa! No, i dalje je to umjetnost, i dalje je to književnost. I taj koncept plagijata, surogata koji se pretvara da je original – to je pravi sukus svake umjetnosti. Posebice književnost stvara tu sliku, naime, kao što su note u glazbi predložak iz kojega nastaje umjetnost, tako se i svakodnevni jezik književnim oblikovanjem pretvara u nešto više.

Pročitala sam kako volite samoću i privatnost koju vam omogućuje pisanje. Uspješnu pjevačku karijeru prekinuli ste upravo zbog toga što niste podnosili pozornicu i izravno sučeljavanje s publikom. No sada, kao spisateljica, također ste javna osoba, i čini mi se kako danas s tom činjenicom nemate problema. U čemu je razlika?

Istina, mrzila sam publiku. Kao pjevačica uvijek sam imala strašnu tremu, što je posve razumljivo. Naime, u tom jednom trenutku moraš pokazati sve što si učio i za što živiš, golem je pritisak i jednostavno moraš uspjeti. Kao spisateljica, pred publikom sam potpuno opuštena, jer je knjiga gotova i stoji preda mnom. Ako sam u tom trenutku i smetena, ili ne mogu pronaći prave riječi, to ne znači apsolutno ništa ako je knjiga u redu. Kao čitateljica, nikada nisam poistovjećivala knjigu i njezina autora, jer u trenutku u kojemu knjiga stoji preda mnom, ona više ne pripada autoru, već meni kao čitateljici i s njom mogu činiti što me volja, ostvariti vlastitu interpretaciju, voljeti je ili ne. Osjećam se vrlo odvojeno od svojih knjiga. Mislim da, ako sama zaslužujem privatnost koja mi toliko znači, tada je zaslužuju i moje knjige. Kao čitatelj, nikada ne tragam za onim „što je pisac htio reći“, često i ne znam tko je on, toliko sam sjedinjena s knjigom i ona je toliko moja da postajem jedno s njom. Mislim da je svaki pravi čitatelj takav. Zato volim krasne večeri u kojima se susrećem sa svojom publikom, i često osjećam kako smo zapravo na istoj strani. Svi smo čitatelji. I ja sam bila poput njih. Ipak, moram reći da je sada, kada sama pišem, drukčije. Sada sam nekako manje naivna i manje nevina, mogu manipulirati likovima, iako ne mogu ni sada učiniti sve. No ja sam uvijek u čvrstoj vezi s njima. Pišući knjigu, užasno sam nervozna, ponovno, no sada na lijepi način. Živim sa svojim likovima od trena kada se ujutro probudim, oni su odmah tu. To je vrlo dominantan osjećaj i knjiga vlada mnome sve vrijeme pisanja. I to je dobro, jer mi to osigurava nužno potrebnu disciplinu, veže me za radni stol. Tada sam poput nekoga tko je ovisan o alkoholu ili drogi. Vrlo je snažan taj osjećaj.

Kako je protekao vaš prvi susret sa zagrebačkom publikom, i koliko, zapravo, znate o   hrvatskoj književnosti?

U Zagrebu sam prvi put i osjećam se vrlo ugodno i dobrodošlo. Vjerujem kako je to povezano i s mojim doista velikim interesom za ovo srce Europe, zemlje kao što su Hrvatska, Srbija, Bosna, Mađarska, Češka, Slovačka i Poljska. Po onome što sam iskusila i vidjela, nova književnost i nove književne forme mogu se pronaći upravo ovdje, a ne, primjerice, u američkoj književnosti. Ovo što se zbiva ovdje daleko je zanimljivije. Zato žalim što se u Zapadnoj Europi, kao i u Nizozemskoj, previše pozornosti posvećuje upravo američkoj književnosti. Već dugo čitam književnost ovih zemalja i, ako zbog nečega žalim, onda žalim što ne govorim ove jezike. Mislim kako sam time mnogo izgubila, ali sada sam prestara da bih ih naučila.