Špica i pjaca

Ustanovimo najprije što je zapravo špica. To je mjesto u gradu na kojem se u određene dane i određene sate okupljaju ljudi koji nešto znače u javnosti. U Zagrebu je to mjesto Bogovićeva ulica (a i nekoliko okolnih), a vrijeme okupljanja je subota oko podne. Ime je to mjesto dobilo – još u ona vremena kad je špica bila na Trgu i kad su se na njoj sastajali ponajviše nogometni navijači – zacijelo po analogiji s filmskom špicom: ondje se mogu vidjeti sva važna imena. U Splitu postoji više okupljališta, ali ni jedno nije na glasu po tome što bi se ondje sastajali ljudi koji imaju javno ime. A to znači da nikakve špice nema, ne samo po nazivu, nego ni po funkciji.

A zašto je tako? Da bismo na to pitanje odgovorili, moramo najprije utvrditi čemu zapravo služi zagrebačka špica. Ne treba biti naivan, pa misliti da se ljudi ondje okupljaju zato što su željni društva, i da to čine u dane kad su i inače slobodni. Stvar je mnogo složenija. Poznate osobe okupljaju se na špici zato da bi bile skupa – da bi, dapače, bile viđene skupa – i da bi tako jedne drugima uvećale važnost i popularnost. Tim okupljanjem naglašavaju iznimnost vlastitoga statusa: čim mogu sjediti za istim stolom s nekim čija je faca svaki dan na televiziji, to automatski znači da su i oni sami važni i javno utjecajni. I još više, i još važnije: na špici se javnici okupljaju i zato da bi pokazali kako su oni zapravo ekskluzivno društvo, i kako su samim tim nešto drugo nego običan svijet.

A kad to znamo, onda nam je odmah jasnije i zašto u Splitu ne postoji špica: zato što se ondje ljudi i prema javnosti i prema vlastitom sudjelovanju u toj javnosti odnose posve drukčije nego ljudi u Zagrebu. Ako, naime, u Zagrebu mnogi naglašavaju svoju poznatost, pa dakle i svoju različitost od običnih ljudi, u Splitu i onaj tko je silno slavan i popularan nastoji pokazati da sebe potpuno izjednačava sa svim ostalim svojim sugrađanima. Zato u Zagrebu poznata čovjeka možete na ulici ili u kavani vidjeti samo u društvu drugoga poznatog čovjeka: ako to baš i nije netko iz njegove profesije, onda svakako mora biti netko tko je i sam prisutan u javnosti. Tako ćete onda glumce vidjeti s nogometašima, pjevače s televizijskim voditeljima, a spikerice s manekenkama. U Splitu ja sasvim obratno: ako se ondje dovoljno uporno vrtite ulicama, kavanama ili po Pazaru, susrest ćete zacijelo i Olivera i Gibonnija i Juricu Jerkovića, ali će za njihovim kavanskim stolom sjediti ljudi čija imena i lica vama ništa ne znače. Ja sam u Splitu bezbroj puta vidio i Borisa Dvornika i Gendu i Zdravku Krstulović i Smoju, ali nikad skupa, nego su s njima uvijek bili neki meni posve nepoznati ljudi. Ukratko, u Zagrebu se poznati kreću samo među poznatima, kao da za njih i nema drugoga svijeta. U Splitu poznati kao da izbjegavaju druge poznate, kao da je pravi život negdje drugdje.

A kad to konstatiramo, onda već stižemo malo bliže odgovoru na naše ishodišno pitanje, naime, zašto u Zagrebu postoji špica, a u Splitu je nema. Nije tu riječ o veličini grada, riječ je o tome kako se gdje javni posao shvaća i kako se obavlja.

Jer u Zagrebu i u Splitu javnost je različita, pa se različito i odnosi prema ljudima koji javno djeluju. U Zagrebu se ta javnost – da kažemo pojednostavnjeno – dade impresionirati, pa pristaje na pomisao kako su neki ljudi bolji od prosjeka – od običnoga svijeta – i spremna je taj status priznati svakomu tko sam sebe takvim proglasi. U Splitu nije tako: ondje dobro znaju da je svatko krvav ispod kože, pa da zato i onaj tko dobro pjeva, glumi ili igra nogomet zapravo živi kao i svi mi ostali, ima slične potrebe i na sličan način tim potrebama udovoljava, što znači da isto kao i mi sjedi u kavani i odlazi na tržnicu. Zato će takva sredina onoga tko pomisli da je bolji od drugih samo zato što mu je ime u novinama smjesta izrugati, pretvoriti u redikula i obeshrabriti: ako si dobar na pozornici ili na košarkaškom terenu, nema razloga da se na ulici praviš važan. A splitski javni ljudi to i te kako dobro znaju, pa se ne napuhuju. Kao što znaju i to da im je – radi očuvanja zdrava razuma – najbolje da se druže s običnim ljudima, jer zdrav razum nalazi se kod njih, a ne kod drugih javnih ljudi.

Ali tu se krije i jedan paradoks: oni zagrebački javnici važni su i uspješni samo za sebe, a kad jednom tresnu na guzicu, nitko se na to neće obazirati, jer njihova slava ionako je njihova privatna stvar. Obratno je u Splitu: ondje javni ljudi, koji dane provode s običnim ljudima, zapravo djeluju u ime tih običnih ljudi, pa ni njihova poznatost nije samo njihova. Zato su obični ljudi na njih ponosni, i zato će ih i poduprijeti kad zatreba i neće im okrenuti leđa.

Eto, tako nekako po mom mišljenju stoje stvari. Ili su barem donedavno stajale. Jer, vremena se mijenjaju, pa Zagreb djeluje na Split, a Split na Zagreb. Čiji će utjecaj prevladati? Teško mi je vjerovati da će Zagreb prihvatiti zdravi splitski odnos prema poznatosti. Obratno, već se čuje da se u Splitu pomalo javljaju ekskluzivne skupine poznatih koji se druže samo između sebe.