Snobizam vs. ljubav

Suptilnom, blagom ironijom autor se ruga engleskom mentalitetu, fokusirajući se na višestalešku neizravnost kod ophođenja i upozoravajući na skrivene značenjske slojeve kojima su prenapregnuti razgovori, gdje se iza naizgled banalnih i ispraznih riječi kriju neizgovorene optužbe, nikad zaboravljeni prijepori i davnašnja zla krv – ukratko, dobro prikriveni osjećaji. Jer to je društvo koje zamuckivanjem prikriva pokroviteljsku oholost, a zapovijedi ublažava umatajući ih u uljudna pitanja. Sve to podrazumijeva važnost riječi, tj. nimalo olako baratanje njima, što je i osobina uočljiva već na prvim stranicama romana. Julian Fellowes autor je koji budno pazi da mu se ne omakne kakva banalnost, sklon je metaforama i verbalnoj akrobatici, ukratko vrstan stilist. No riječ je o pomalo teatralnu i kićenu izričaju, bližem književnosti viktorijanskoga doba negoli današnjoj, ali uz začin ironije, koja osim što izričaj osuvremenjuje, odaje i autorov stav, ali i roman smješta među društvene komedije. Dakako, nije riječ o prozi što pršti gegovima i izaziva grohotan smijeh, već o suptilnome humoru sa svrhom kritike engleskoga višestaleškog društva. No primjetna je i autorova raspolućenost između nostalgije za prošlim vremenima i svijesti o važnosti i nužnosti promjena koje je novo vrijeme staleškom ustroju donijelo.

Način na koji se pojedini čovjek u razgovoru ophodi, njegov vokabular i izražajnost u funkciji su karakterizacije. No nedostatak samopouzdanja često može biti hinjen, jer dijalozi su nerijetko prikriveni okršaji, svaka riječ promišljena je poput poteza velemajstora na šahovskoj ploči. Doslovnost u komunikaciji zato je korak ka porazu, ali kad se pojavi indiskrecija, sugovornik treba biti polaskan, jer je to odraz iznimnog povjerenja. Ali osim što su dijalozi u funkciji karakterizacije, međuljudski odnosi određeni su i imovinskim stanjem ljudi. Roman zato karakterizira obilje deskriptivnih dionica, posebice interijera u kojima se održavaju balovi i druženja, a ti opisi impliciraju razlike u imovinskom statusu, s nemalim utjecajem u socijalnoj interakciji.

Fabula naizmjence prati protagonista u sadašnjosti, s početka trećega milenija te njegova mladenačka iskustva otprije četrdeset godina, što autor rabi kako bi usporedio ondašnju društvenu stvarnost s novodobnom. Minuciozno analizirajući uočene razlike on se koncentrira na promjene u međuljudskim odnosima i društvenoj dinamici. Roditeljsko upravljanje životima djece, čak i u studentskoj dobi, 60-ih je godina bilo neizmjerno veće, a prkos mlađarije mnogo manje izražen. Mnogim nametnutim pravilima prije su se smijali, ali ih nisu kršili, a obitelj je oblikovala mlađe naraštaje u mjeri koja je danas rijetkost. U današnjoj propasti roditeljskog autoriteta autor detektira uzrok nestajanja velikih dijelova nekadašnjeg društva. No ponašanje i način života visoke klase prije četrdeset godina uvelike je određen njihovom udaljenošću od krute stvarnosti, njihovim nedostatkom zanimanja za tuđe živote.

Fabula uključuje protagonistovu potragu za djetetom, već dvadesetogodišnjakom, za očinstvo nad kojim njegov umirući prijatelj Damian Baxter donedavno nije znao, a želio bi ga pronaći da mu ostavi golemo nasljedstvo. Pripovjedač tako s naknadnom pameti analizira davnašnje događaje i svoje odnose s prijateljem i drugim ljudima, uz apostrofiranje Damianova beskrupuloznoga društvenog alpinizma. Jer riječ je o čovjeku koji je život podredio cilju da postane pripadnik najviše klase, kojoj nije pripadao rođenjem; on je predstavnik nove, na častohleplju i pohlepi uspostavljene bogataške oligarhije u 80-im godinama 20. stoljeća, nasuprot onima koji su bogatstvo i titule naslijedili, a u tom razdoblju i gubili. Radnja je većinom mudro smještena u pretprevratničko vrijeme (početak 1960-ih), kad su velike promjene pred vratima; gospodarstvo je cvalo i mnoge su se vrijednosti počele odbacivati, a autor ljudima koji žive u stvarnosti i prilagođavaju se promjenama kontrapunktira one koji još žive u prošlosti i zapravo žive roditeljske, a ne svoje mladosti, ne odbacujući frakove, kravate, polucilindre. No petnaestak godina vladat će rasulo, klase, položaji i druge razlike iščeznut će da bi se potom većina toga vratila, osobito vrijednosti koje upravljaju pohlepom, grabežljivošću i željom za moći. Ondašnje britansko plemstvo autor vidi kao ljude koji nisu svjesni vlastitih nesposobnosti, jer ih od ranih dana hvale za talente kojima ne raspolažu, pa žive uvjereni da su utjelovljenja veličine i dostojanstva, vrijedni divljenja. Usto, oni vjeruju da su drugi, zato što nikad ne otkrivaju što misle, neupućeni u ono što se oni trude sakriti. Zapravo, ti su ljudi žrtve konvencija, rituala i snobizma, pod teretom čega žive cijeli život, ne znajući za drugo jer se druže isključivo sa sebi sličnima. Neosviještenost svega toga omogućuje im miran život, a što tek neki autsajder, poput Damiana Baxtera, koji ne živi takvim životom, uspijeva pojmiti, mnogima pritom razarajući iluzije, ali i uništavajući živote, ili pak izglednost ostvarenja željenih ciljeva.

Iako u podtekstu, dojmljiv sloj romana tematizacija je položaja žena koje, redovito mudrije od svojih muževa, požrtvovano trpe njihovu oholost i glupost te razmetanje bogatstvom koje nisu stekli vlastitim radom, a pritom su nesvjesni ženine patnje ili pak uživaju u njoj, svjesnim je ponašanjem uvećavajući. Uz analizu života britanskoga plemstva s početka 60-ih godina 20. stoljeća i promjena koje višestaleški način života u četrdesetogodišnjem razdoblju doživljava, osnovnim se tematskim žarištem pokazuje nezadovoljstvo i tuga brojnih ljudi, ali ne samo zbog gubitka bogatstva, moći ili ugleda zbog društvenih promjena nego u prvom redu zbog nezadovoljavajućih emocionalnih veza. Jer, premda biti Englez znači da netrpeljivost ostaje prikrivena, nažalost, to znači i da privrženost ostaje neizrečena, tajna, neotkrivena.