Slikar masovne kulture

Roy Lichtenstein u atelijeru

Čekajući u ponekad vijugavu redu za ulazak na samu izložbu, s hodničkoga zida posljednjega kata Beaubourga, htjeli-ne htjeli, upoznajete se s iznimno zanimljivim životopisom, potkrijepljenim sjajnim dokumentarnim fotografijama, umjetnika koji će snažno utjecati na brojne kasnije generacije. Činjenica da je rođeni Njujorčanin s Upper West Sidea tijekom boravka u Parizu, potkraj 1945, prolazio pokraj Picassova atelijera u Rue des Grands Augustins, ali ga nije htio gnjaviti, odaje nam karakteristike samozatajna čovjeka koji uči francuski i skuplja, jednom Amerikancu, toliko potrebno iskustvo kontakta s konkretnim umjetničkim djelom u svjetskoj umjetničkoj metropoli. Dio nadasve prepoznatljiva umjetničkog opusa svojevrsna rodonačelnika pop-arta ovom je prigodom, začudo prvi put, predstavljen na ovoj izložbi. Još prije izgradnje Piano–Rogersove zgrade, Lichtenstein je 1975. predstavio svoje crteže na izložbi u Centre National d’Art Contemporain, koju je kurirao Daniel Abadie.

Ova je pariška izložba posložena kronološki i tematski, onako kako je i Lichtenstein, redovito, radio. Prva slika, uz litografiju Ten Dollar Bill, koja vas dočeka na ulazu u prvu od deset dvorana, jest Look Mickey iz 1961. s Disneyjevim crtanim junacima, prema crtežu iz dječje knjige, jedna od ključnih za razumijevanje njegova opusa. Ona je naime nastala nakon desetljeća slikanja i usavršavanja, inspiriranja Kleeom, Miroom i kubistima pedesetih godina. Iz ranih šezdesetih predstavljeni su slikani obični, ali uvećani uporabni predmeti, u crnoj ili primarnim bojama, koje je za motive odabirao sa stranica reklamnih časopisa poput The Ring, Hot Dog, Magnifying Glass ili Tyre. Tu već nalazimo na šablonska rješenja koja će ga pratiti do konca – Ben-Day dots, točkice čiji raster dolazi iz tiskarskog miljea, nazvan prema Benjamin Henry Dayu (1838–1916), američkom ilustratoru i tiskaru koji je, uzgred budi spomenuto, bio sin izdavača novina. Ovisno o veličini točkica, njihovu međusobnom razmaku ili bolje rečeno blizini te boji, Lichtenstein, u silno uvećanoj skali, gradi začudne elemente točkastih mreža – nešto poput današnjih piksela (pix = picture, el = element). Zanimljivo je da već 1963. upošljava asistenta koji ih crta, najčešće preko rupičastih šablona. Godinu poslije Lichtenstein ima prvu izložbu u Parizu u Galerie Sonnabend, koje je vlasnica Illeana Sonnabend, bivša supruga galerista Lea Castellija i, tih godina, promotorica, među ostalim i Jaspera Johnsa te Roberta Rauschenberga.

Vizualnu moć Lichtenstein potvrđuje i radovima na kojima doslovce na prepoznatljiv način citira djela poput Picassove Mrtve prirode, serije Monetovih rouenskih katedrala, Matissova Plesa, Mondriana, Legera, Dalija, Ernsta i ostalih. Od nadaleko poznatih motiva ratnih i tinejdžerskih stripova u slikama Whaam!, Torpedo... LOS!, M-Maybe ili Drowning Girl iz sredine šezdesetih, najviše intrige zadaje serija od šest litografija Bull Profile Series (1973) iz Francuske nacionalne biblioteke na kojima Lichtenstein od prepoznatljivoga bika na prvoj, preko „kubističkog“ na trećoj, dolazi polako na „neoplasticistički“ izričaj na posljednjoj grafici – dekonstrukcija u pravom smislu te riječi. Serija Brushstrokes u kojima veliča potez – osnovnu činjenicu slikarstva, prikazana je s nekoliko slika pristiglih s različitih strana svijeta. Odajući počast potezu, Lichtenstein izjavljuje kako je zapanjujuća kontradikcija između onoga što slika i načina na koji slika. Njegov opus, bilo da je riječ o nagim djevojkama, stripovskim junacima, uvećanim američkim reklamama, suvereno balansira između apstraktnog i figurativnog, obožavajući boju „iz samoposluge“, igra se konstrukcijom i degradacijom slike na primarnoj razini – bojom, linijom, oblikom, plohom...

Ostale serije slika pokazane na ovoj retrospektivi – modularno slikarstvo na kojem fizički spaja četiri istovjetna motiva u cjelinu (Modular Painting with Four Panels #4 iz 1969), portreti vlastitog atelijera u Artist’s Studio u raznim varijacijama, serije Mirrors i Entablature, a posebice serija krajolika nadahnuta Dalekim istokom (Landscape with Philosopher, Landscape with Boat, Landscape with Scholar’s Rock iz sredine devedesetih) – učvršćuju Lichtensteina kao nepobitna i jednog od ključnih protagonista linije umjetnosti druge polovice prošlog stoljeća koja se najviše približila običnom gledatelju nakon kaotičnih poslijeratnih apstraktnog ekspresionizma i enformela.

Od nedavnih Lichtensteinovih retrospektiva u Chicagu i Washingtonu, uključujući i spomenutu londonsku, pariška se razlikuje i po činjenici da se među izloženim radovima u nemalom broju pojavljuju i Lichtensteinove rane grafike, radovi u keramici te brojne skulpture kojima se stalno bavio, a koje nimalo ne zaostaju za radovima sa zida; one samo nastavljaju i nadopunjuju njegov prepoznatljiv izričaj u trećoj dimenziji. Poznato je da je potkraj života radio na studijama za Leonardovu Posljednju večeru, kolažima Mickasso u kojima je interpretirao svog omiljenog strip junaka Mickeyja Mousea na pikasovski kubistički način te stotinama crteža interijera. Godine 1997. još je sudjelovao na 47. venecijanskom bijenalu u izboru Germana Celanta, dok njegove manje poznate skulpture, crteže, kolaže, makete, ukoliko niste u mogućnosti putovati do Pariza, obiđite u venecijanskoj Fondazione Vedova – Magazzino del Sale (www.fondazionevedova.org). Kada ga je britanski kritičar i kustos David Sylvester, nedugo prije iznenadne smrti od upale pluća iste godine upitao je li ikad naslikao sliku koja nema element humora ili natruhe ironije, Lichtenstein je kratko odgovorio: Ne. Na pitanje je li ova izložba snažno obilježila pariško ljeto, a obilježit će i jesen, ja kratko odgovaram: Da. Svakako. Štoviše.