Punim jedrima dalje

Prizor iz Verdijeva Trubadura u režiji Franca Zeffirellija

A ta operna pozornica, najveća na svijetu – dimenzija 47 puta 28 metara – ove je godine bila mjesto osamnaest izvedbi Aide, trinaest izvedbi Nabucca, devet Traviata, pet Trubadura, šest Rigoletta i tri Romea i Julije. Kada se 1913. obilježavala 100. obljetnica Verdijeva rođenja, talijanski tenor Giovanni Zenatello pokrenuo je ljetni operni festival, zahvaljujući izvanrednoj prirodnoj akustici Arene, što omogućuju njezine kamene tribine. Organizirao je seriju od pet izvedbi Aide, koja će postati njezinim zaštitnim znakom, a sama Arena s prostorom za oko dvadeset tisuća posjetitelja, mitskim mjestom ljubitelja opere.

Festival nije održavan ratnih godina Prvoga i Drugog svjetskog rata. Hrvatski umjetnici redovito su na njemu sudjelovali. Bili su to dirigenti Lovro pl. Matačić i Vjekoslav Šutej, pjevači Biserka Cvejić, Ljiljana Molnar-Talajić, Boris Martinović i Giorgio Surian te baletne umjetnice Vjera Marković i Sonja Kastl. Zadnja je niz nastavila sopranistica Lana Kos, nastupom u Traviati 2011. i ove godine, kada je ulogu Violette pjevala četiri puta, u produkciji u režiji Huga de Ane.

Jubilarni festival otvoren je, dakako, Aidom u novoj produkciji razvikane katalonske redateljske skupine La Fura dels Baus. Ta skupina redateljâ, scenografâ, kostimografâ, koreografâ i njihovih asistenata postavljala je zadnjih godina operne produkcije i u najvećim opernim kućama, a specijalnost su im tehnološke scenske inovacije. Kako je to izgledalo u nekim njihovim hvaljenim produkcijama, ne znam, no pouzdano znam da golemom veronskom pozornicom nisu uspjeli ovladati, unatoč tome što su režirali i otvaranje Olimpijskih igara u Barceloni 1992. Pozornica Arene žalosno je, s dvjema dizalicama na sredini, zjapila prazna, pješčani brežuljci koji su se u nekom trenutku napuhnuli bili su pod lošim svjetlom neprimjetni, a solarni elementi, koje su dizalice gradile tijekom trijumf-scene, nisu na kraju zablistali zbog kašnjenja u gradnji, barem na izvedbi 14. srpnja. Njihove su inovacije isprazne, a pojedine zamisli djetinjaste. La Fura dels Baus nije shvatila zakonitosti opernih produkcija u Areni, nije shvatila da naslagane solarne kocke nisu ništa tehnološki spektakularno i nije shvatila da Aida nije stadionski slet. Najmanje je shvatila da se siroti pjevači ne mogu prepustiti na milost i nemilost da tumaraju velikom scenom bez vodstva i mizanscenskoga koncepta te da njihovo kretanje i držanje na sceni mora biti osmišljeno i režirano jer upravo to, njihovo kretanje i držanje na velikom prostoru i na velikoj udaljenosti od publike, daje fizionomiju, pa i karakter likovima. U Areni se glumi tijelom i pokretom jer se lica iz publike dobro ne vide.

Zaklada Arena di Verona zadržala je tu produkciju, izvedenu jedanaest puta, i za sljedeću, 2014. godinu. To čudi, s obzirom da je modernizirana Aida redatelja Giampiera Solarija otprije sedam godina – u kojoj je piramida laserskim snopovima bila projicirana iznad Arene, što doista jest bilo spektakularno – odmah skinuta s repertoara i zamijenjena povijesnom, a bila je čista milina prema uratku La Fura dels Baus, za koji je netko iz publike uzviknuo Povero Verdi! Čak je i nedavna zagrebačka Aida u scenskom smislu mnogo bolja i spektakularnija.

Povijesna Aida redatelja Gianfranca de Bosija, označena kao uspomena, sjećanje na prvu veronsku Aidu – prema izvornim scenografskim i kostimografskim skicama Ettora Fagiuolija – bila je na programu sedam puta. Jednom je izvedbom ravnao ovogodišnji počasni umjetnički ravnatelj festivala Placido Domingo. On je zbog bolesti morao prepoloviti predviđene nastupe. Pjevao je jednu predstavu Nabucca i dva gala koncerta. Na koncertu Gala Domingo-Harding s nekoliko je točaka bio zastupljen Richard Wagner. Ostalo je, uz Gounodovu operu Romeo i Julija, sve bilo u znaku Verdija – pet opera, Requiem, predstava Gala Verdi i balet Tražeći Verdija, što ga je veronski baletni ansambl izveo na drugoj ljetnoj pozornici, u Teatru Romano. U tom baletu koreograf Renato Zanella donosi svoje viđenje Verdijeve glazbe i to ne one baletne, već uvertira i nekoliko arija skladanih za sopran i klavir. Te točke posložene su i interpretirane kao apstraktni plesni brojevi u kojima publika traži i otkriva neke druge slojeve Verdijeve glazbe. Primjerice, uvertira Moći sudbine postavljena je pomalo brejkdenserski, uvertira Ernaniju kao dramatični pas de deux. Atraktivnu Zanellinu koreografiju predvodili su solisti Mikhail Kaniskin te Antonio Russo i Amaya Ugarteche.

Nabucco u produkciji redatelja Gianfranca de Bosija također ima povijesnu patinu, s povijesnim kostimima i Tornjem babilonskim, koji dominira scenografijom Rinalda Olivierija. Glavni je junak te predstave zbor s više od 120 članova koji Va, pensiero redovito izvodi na bis.

Trubadur redatelja Franca Zeffirellija osvaja masovnim prizorima i atraktivnim plesnim prizorima treće i pete slike sa Španjolskim baletom Lucije Real i El Camborija. Zeffirelli je to djelo zamislio kao glazbenu dramu viteškoga duha na povijesnoj vjetrometini predstavljenoj živopisnim vojničkim i ciganskim taborima, mračnim kulama, mnoštvom oružja, mačeva i kopalja, oklopljenim konjanicima te ljubavničkim i osvetničkim strastima glavnih likova.

Rigoletto u produkciji redatelja Iva Guerre raskošna je slika Mantove koja ispunja Arenu, a protagonistički trio u toj operi ponovno je pokazao što svake večeri privlači u prosjeku 15.000 gledatelja. Iako u svakoj produkciji nastupa višestruka pjevačka podjela ponajboljih tumača pojedine uloge današnjice, u toj masi dobrih i solidnih pjevača malo se tko posebno izdvaja. No legenda je legenda, pogotovo danas kada je legendi sve manje, a nove se više ne stvaraju jer vrijednosti su se izokrenule pa u operi glazba i glazbenici bivaju sve manje važni, što zapravo i nije istina. To je neka umjetna istina koju promiču promidžbene službe glazbenih institucija, površni mediji, a prije svih agresivni redatelji. Jer, kada u Rigolettu naslovnu ulogu pjeva bariton Leo Nucci – danas 71-godišnji veteran izvanredno sačuvana glasa sa snagom i visinama te predivnih muzikalnih fraza kojima vlada s lakoćom i autoritetom vrhunskoga belkantista – u gledalištu vlada posebno uzbuđenje, a svaki njegov glazbeni nastup i arija izazivaju oduševljenje. Povrh toga, partnerica mu je bila prekrasna, milozvučna Gilda sopranistice Olge Peretyatko, a vojvodu od Mantove besprijekorno je tumačio Saimir Pirgu, tenor koji je uvjerljivost liku dao upravo prije spomenutim gardom, kretnjama i držanjem. Njima, u raskošnom povijesnom okviru kostima Carle Galleri i scene Raffaelea Del Savija, neka velika režija i nije potrebna jer svojom ulogom i likom uvjerljivo vladaju, a uspjeh je predstavi zajamčen. A bio je tu i fantastičan basovski glas Andreje Mastronija u ulozi Saparafucilea.

Imena Placida Dominga, Lea Nuccija, Franca Zeffirellija, Huga de Ane ili Piera Luigija Pizzija, koji će sljedeće godine premijerno postaviti Krabuljni ples, aduti su kojima se veronska Arena koristi u svakoj prilici do maksimuma. A sve su to već legende. Nije lako napuniti Arenu šezdesetak večeri i nisu sve izvedbe baš krcate publikom. Ali, da unatoč krizi festival punim jedrima ide dalje, nije mala stvar. I u 2014, pod logom 100+1, trajat će puna dva i pol mjeseca, od 20. lipnja do 7. rujna. Na programu su, uz spomenuti Krabuljni, još obje Aide, Carmen, Turandot, Madama Butterfly, Romeo i Julija te gala večeri.

U proljeće ove godine u Veroni je, u palači Forti, otvoren prvi operni muzej – ArenaMuseOpera (AMO). Jedna od izložaba posvećena je, dakako, stogodišnjici festivala. Brojne su tu fotografije nekadašnjih raskošnih i spektakularnih produkcija, znamenitih pjevača. No najviše su me se dojmile fotografije publike iz pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća. Posjetitelji su tako nagurani jedni do drugih na tribinama da nema nikakve sumnje da ih je znalo biti i više od 22.000. Eto, to je Arena.