Vijenac 510

Likovna umjetnost

Margareta Vidmar, Slagalica, Galerija NO, MSU, Zagreb, 6–22. rujna

Preslagivanje identiteta

Josipa Bubaš

Umjetnička Slagalica Margarete Vidmar je, baš kako i sam naziv ukazuje, mreža motiva, asocijacija, tekstualnih i vizualnih poruka, opus nastao od izravnog i intuitivnog govora autorice. Putovanja, punk, autoportreti, stalni motivi (poput prikaza lutaka i dječaka okruženih lišćem, motiva iz ciklusa Zeleni krug iz 2005. ili ruke unutar koje vidimo podlaktične kosti) te ispisane poruke funkcioniraju gotovo kao dnevnički zapisi, osobne skice koje pletu nevidljivi narativ. Slaganjem i preslagivanjem, kao i povezivanjem različitih motiva unutar izložbe nastaje cjelina koju objedinjuje jasno iskazan autorski interes i potpis.

 

 


Snimio Tomislav Čuveljak

 

Autorica se koristi formatom poliptiha kako bi na  kvadratičnim površinama malih dimenzija donijela različite motive: svakodnevne, poput slavine, škara i odvoda,  ili neobične, poput gotovo ornamentalnih prikaza kukaca, dijelove potvrda iz bolnice koji nam daju tek natruhe, ali ne i objašnjenja, ispisane citate novovalnih pjesama, motive ronjenja, životinja, lutaka... Veći formati uglavnom su autoričini autoportreti, primjerice otvoreno poigravanje  seksualnošću u autoportretu s vibratorom, kao i jasno iskazan glazbeni i svjetonazorski izbor u slici Djeca tigra, koji prikazuje autoricu odjevenu u crne čarape dok je pozadina slike kolaž i posveta punku i Sex Pistolsima.

U središnjem dijelu Galerije NO postavljena je instalacija Jimmy i mali crni pas. Jimmy, izrađen od tamnog selotejpa, u urbanoj odjeći sjedi nezainteresirano, dok mu društvo pravi mali crni pas. Ta svakodnevna situacija premještena u galeriju svjedoči o autoričinu interesu za svakodnevno, nepretenciozno i obično. Iza Jimmyjevih leđa, suprotno od velikih poliptiha, nalaze se manje tematske cjeline ili zasebni radovi koji, postavljeni zajedno, ipak tvore asocijativnu cjelinu. Natpisi, Kao san ili Koga nacrtam bude živ, funkcioniraju kao tekstualni intermezzo unutar vizualnih cjelina. Pomicanje litosferskih ploča, cunamiji,  atmosferilije te mape zviježđa predmet su autoričina rukopisa. Shvaćene doslovno ili metaforički autorica, crpeći nadahnuće iz okoline, naslanja narativ na poznate teme te time širi osobni kontekst ne komentirajući ili donoseći sudove o popularnim temama.

Otvorenost, razigranost, komunikativnost i svježina karakteristike su radova koji spontanošću i lakoćom uvlače gledetelja/icu u autorski svijet Margarete Vidmar. Nepretenciozno i neelitistički, bez oslanjanja na velike misli, autorica uspijeva ipak, jasnim likovnim jezikom, dotaknuti sklop tema, od rodne problematike do poigravanja arhetipima, igre motivima i simbolima koji komuniciraju tek na pragu uhvatljive narativnosti. Nabacivanjem vlastitih asocijacija nastalih proteklih deset godina autorica se poigrava proživljenim i imaginativnim stvarajući cjelinu od dijelova, minifragmenata, usput uhvaćenih motiva koji tek u cjelini dobivaju značenje, pri čemu se značenje  mijenja svakom promjenom konteksta. Fluidnost koju autorica postiže metodom nabacivanja opušta i  osigurava odmak od velikih umjetničkih poruka. Osobno, spontano, jasno i razigrano, a opet dovoljno opće da se ne izgubi u hermetičnosti osobnih preokupacija, karakteristike su koje čine autorski rukopis Margarete Vidmar privlačnim.

Na internetskoj stranici autorica navodi: „Slikam jer me raduje sam stvaralački proces, veselje igre, dinamika promjene, neizvjestan i neočekivan ishod, iznenađenje sama sebe.“ Osoban, nepretenciozan pristup svakako je osvježenje i odmak od provjerenih receptura copy-paste, koje mahom, uz minimalan kreativni i umjetnički napor, prenose velike poruke kakve smo tijekom nekoliko posljednjih godina imali priliku često vidjeti. Upravo u  spontanosti, iskrenosti i nepozivanju na velike umjetničke istine nalazi se autoričina izvrsnost i svježina.

Sama  izložba, postavljena u Galeriji NO Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, ponovno je otvaranje vrata tzv. autsajderskoj umjetnosti, koja je nekad imala svoje mjesto unutar te institucije  zahvaljujući kustosici Nadi Vrkljan-Križić. Autorski rukopisi, neopterećeni  često elitističkim provjerenim umjetničkim formulama, svakako  su dobrodošlo osvježenje likovnoj sceni, a time što će ponovno stajati uz poznate i priznate MSU ipak potvrđuje sklonost pluralitetu i fluidnosti u prepoznavanju onoga što jest umjetnost danas. Osobni autorski rukopisi, ne kao stara/nova paradigma na tržištu umjetničkih ideja, koja, često u suprotnosti sama sa sobom, sve češće postaje oznaka za još jedan marketinški trik, već kao stvarna pozicija neopterećena trendovskim naslanjanjem uvijek na iste teorijske postavke, mogli bi pružiti uvid, ako ne u nove mogućnosti, onda možda barem u nove perspektive, dislocirane i slobodne, onakve kakve tek povremeno imamo priliku vidjeti na likovnoj sceni.

Vijenac 510

510 - 19. rujna 2013. | Arhiva

Klikni za povratak