Nijemci biraju stabilnost

Merkelova, za razliku od mnogih drugih mladih članova Evangeličke crkve u Istočnoj Njemačkoj, nije bila aktivna u crkvenim protukomunističkim strujanjima, kao ni u građanskim udrugama koje su se bavile zaštitom okoliša, no s naglašeno prodemokratskim karakterom. Prema vlastitom priznanju u kasnijim razgovorima s novinarima bila je, poput gotovo svih svojih vršnjakinja, članica Slobodne njemačke mladeži (FDJ), pandana Saveza socijalističke omladine Hrvatske (SSOH), te nije pokazivala naznake disidentskoga razmišljanja ili djelovanja. Ipak, 1989. angažira se u oporbenoj grupaciji Demokratski preokret (Demokratischer Aufbruch, DA), a 1990. prelazi u CDU, premda su mnogi njezini kolege i prijatelji očekivali da je vjerojatniji njezin angažman među Zelenima. Iste godine osvaja mjesto u parlamentu, a 1991. postaje ministrica za žene i mladež. Od tada počinje njezin kontinuirani stranački uspon. Od 1994. do 1998. bila je ministrica za okoliš, a 1998. sa silaskom svoje stranke s vlasti postaje glavna tajnica CDU-a, što joj otvara put prema preuzimanju vodstva demokršćana. Merkelova slovi kao izabrana nasljednica dugogodišnjega kancelara Helmuta Kohla, što joj je priskrbilo nadimak „Kohlova mala“. No nakon izbornog poraza i otvaranja niza korupcijskih skandala u stranci Angela Merkel sve se više distancira od svojega političkog mentora i izgrađuje samostalnu poziciju na vrhu stranke.

Merkelova vrlo vjerojatno ostaje savezna kancelarka

Nakon što je crveno-zelena koalicija pod Gerhardom Schröderom (1998–2005) provela opsežne socioekonomske reforme koje su fleksibilizirale tržište rada, Merkelova 2005. prvi put postaje kancelarka u sklopu velike koalicije te nastavlja reformski smjer svojega prethodnika. Upravo je dubina Schröderovih reformi dovela do podjela unutar SPD-a koje ga opterećuju i na ovim izborima.

Ove jeseni sve oči u Europskoj Uniji uprte su u Njemačku, jer o njemačkim parlamentarnim izborima uvelike ovisi budućnost i eurozone i Europske Unije. Usprkos svim promašajima i aferama crno-žute koalicije (odstupanje Christiana Wulffa s mjesta saveznog predsjednika zbog sukoba interesa, ostavke CDU-ovih ministara Karla-Theodora zu Guttenberga i Annette Schavan zbog plagiranja disertacija), Merkelova i dalje ima razloga biti zadovoljna. Ne uvijek popularna ni dosljedna politika upravljanja gospodarskom krizom kancelarke Merkel dala je rezultate – s gotovo 42 milijuna zaposlenih i manje od 3 milijuna nezaposlenih (od nešto malo manje od 82 milijuna stanovnika) Njemačka ima više radnih mjesta nego ikada prije od ujedinjenja 1990. No u slučaju mnogih od tih radnih mjesta riječ je slabo plaćenim, privremenim poslovima na pola radnog vremena, što ih čini socijalno nesigurnijima. Upravo se u kontekstu kvalitete stvorenih radnih mjesta otvorila debata o tome je li bolje bilo kakvo radno mjesto ili bi pak država trebala snažnije regulirati radne odnose. Stranke lijevo od centra predlažu uvođenje jedinstvene minimalne plaće za sve gospodarske grane i sve dijelove zemlje, dok Merkelova i partneri ističu da bi takva mjera bila u suprotnosti s velikim regionalnim razlikama (u bivšoj Istočnoj Njemačkoj 8,5 eura nije loša satnica, u južnoj Bavarskoj to je doista vrlo malo) u zemlji i donijela više štete negoli koristi.

Skandali oko prisluškivanja i spremanja osobnih telekomunikacijskih podataka poradi međunarodne borbe protiv terorizma također su naštetili ugledu vlade, no ponajprije su se odrazili na rejting mlađega partnera u vladi, liberalnog FDP-a, koji je s više od 14 posto pred izbore spao na jedva pet posto (izborni prag iznosi upravo toliko).

CDU je pod Angelom Merkel promijenio mnoga svoja dugogodišnja stajališta – primjerice, preuzeo je od Zelenih ideju o potrebi napuštanja atomske energije u Njemačkoj te je stranku otvorio borcima za prava LGBT-zajednice. Unutarstranački kritičari također u kontekstu gospodarske i socijalne politike govore o „socijaldemokraciji CDU-a“ i sve slabije prepoznatljivu identitetu stranke. Premda se novu protestnu stranku Alternativa za Njemačku (AfD) ponajprije doživljava kao stranku koja zastupa povratak na njemačku marku kao plaćevno sredstvo, ovdje je uvelike riječ o razočaranim članovima i biračima CDU-a koji smatraju da su se demokršćani otuđili od svojih izvornih nazora i vrijednosti. Usprkos medijskoj i političkoj dominaciji i specifičnoj „nekarizmatičnoj karizmi“ Angele Merkel, njezina stranka ima razloga za zabrinutost za budućnost. Naime, u velikim gradovima, posebice među mladima, među tipičnim građanskim (bürgerlich) biračkim tijelom CDU sve slabije kotira, a birači se okreću Zelenima i Piratima. Također, sve više raste izborna apstinencija. Na ovim izborima očekuje se da čak trećina građana neće iskoristiti svoje pravo glasa. Dok je izborna izlaznost stalno ispodprosječna u novim saveznim državama (bivša DDR), otuđivanje birača od izbornog procesa sve se više širi i na zapadu i jugu zemlje.

Cijela ovogodišnja kampanja demokršćana temelji se na isticanju stabilnosti i pouzdanosti Merkelove, nasuprot najavama novih poreznih opterećenja koja su snažno naglašena u izbornim programima socijaldemokrata i Zelenih. Ponešto pasivna, no istovremeno neumoljiva kampanja CDU-a podsjeća na izborni slogan Konrada Adenauera na izborima 1957: Bez eksperimenata! Osim što taj poziv na pouzdana i prokušana rješenja sasvim dobro odgovara klasičnoj slici koju demokršćanske i konzervativne stranke imaju same o sebi, on se također odnosi na činjenicu da je, usprkos svim problemima, ova njemačka vlada bila poprilično uspješna, što joj omogućava obraćanje biračima s preporukom da „ne mijenjanju pobjedničkog konja“. Za razliku od SPD-a, koji je između sebe duboko podijeljen između kandidata za kancelara Peera Steinbrücka, nekadašnjeg ministra vanjskih poslova u velikoj koaliciji 2005–2009. Franka-Waltera Steinmeiera i stranačkoga predsjedavajućeg Sigmara Gabriela, Merkelova suvereno vlada u stranci i uspijeva utišati sve disonantne tonove u vodstvu demokršćana.

Merkelova s velikom sigurnošću ostaje savezna kancelarka, no pitanje je s kime u koaliciji, što će odrediti manevarski prostor buduće vlade. Ukoliko ne bude dovoljno glasova za ostanak crno-žute koalicije, Merkelova je spremna za još jednu veliku koaliciju. Također, premda se o tome u CDU-u nerado govori i premda postoje velike programske razlike, crno-zelena koalicija nije posvema nemoguća. Dakako, uvijek postoji mala, no ipak nezanemariva šansa da Steinbrück sastavi koaliciju socijaldemokrata, ljevice i Zelenih. Upravo protiv takva scenarija CDU i FDP snažno pokušavaju mobilizirati birače.

S Angelom Merkel Njemačka dobiva još četiri godine politike malih koraka i čestih kompromisa, koja za velik dio građana ipak znači zadržavanje postojećega životnog standarda i polagano, ali sigurno prevladavanje krize. Za Europsku Uniju njezina nova pobjeda znači pak potvrdu središnje uloge Berlina u spašavanju eurozone, ali i nastavak reformskoga pritiska na dugom opterećene južne članice Unije. Naposljetku, nakon izbora može se očekivati i jačanje reformskog pritiska i na novu članicu Unije, kojoj je Njemačka ključni trgovinski partner – Hrvatsku.