Magična lirska suglasja

 
Izd. DHK, Zagreb, 2013.

Podijelivši svoju zbirku pod simboličkim naslovom Papirnati brod u dva ciklusa (Četiri godišnja doba i Gustekove strahe), Lidija Bajuk odlučila se, usprkos modernim hirovima tzv. stvarnosne poezije, za klasičan oblik soneta, za sklad rima. Upravo metrička struktura stihova izrasla iz hrvatske poetike, iz tradicije naših osmeraca, jedanaesteraca i četrnaesteraca, donosi osvježenje i pomalo nostalgična sjećanja na ritam troheja, daktila i jamba koje smo osluškivali u tradicionalnoj hrvatskoj poetici: „Prolaze kroz maglu neki davni ljudi, / U vrtu će zastat ko kamene biste / i usahlom rukom razdrljiti grudi, / Niz lice im klize suze guste, čiste“ (Svi Sveti).

Povezanost s poetskom tradicijom uči nas da ne zaboravljamo svoj bitak, da ono što je bilo u književnoj prošlosti dotiče i potiče osjećaj vlastitosti bivstvovanja: „Odisej misli i Kirka duše / kroz tmušu ja sam ne znam je l sviće / il noćca još je. Riječi me guše. / Umjesto vina, ulja i soli / prevozim lađom vrčeve boli“ (Između riječi).

Obnavljati svijet lirikom mučan je i nezahvalan posao. Paradokse svijeta poznaje i naša pjesnikinja. Zato se u ovim vrsnim pjesmama kojima se ništa ne može dodati ni oduzeti, združuju slike ljubavi s realnošću svijeta. Nema uljepšavanja, jer žudnja za ciljem krije u sebi kraj: „Prolaznost odnijet će dane, / svenuti iznikle klice, / skršit će brsnate grane, / stišati srh zvonke žice – / iz lire ugođen zvuk. / Smrt bit će. Praznina i muk“ (Mandala).

Ipak, autorica je svoje zebnje i nespokojstva, svoju postojanu težnju da unese smisao poetskog reda i u svakodnevni život, osmislila i u pjesmama na kajkavskom idiomu. Nema ih mnogo, ali ravnopravno stoje uz bok pjesmama na hrvatskom književnom jeziku (Nahero škrlak, Dudaš, Dravski kralj, Arbor mundi, Snuboki, Spoved za vrbo, Jesen v Zaprođo, Junak imel tri divojke). Štoviše, u njima živi prigušena zaljubljenost u život, neka dobrodošla huncutarija; sva su osjetila živahno animirana u ironijskom kolopletu stvarnosti: „Tak je bilo i predi: / jena straha za prazen želodec, / jena za štaćunsko popevko, / jena za lažlivce, / jena za svadlivce / i jena za pozablivce, / jena straha za autocenzuro, / jena za smrtno vuro…“ (Gustekove strahe).

 Simbolika Papirnatog broda lucidno odolijeva tmurnoj stvarnosti zahvaljujući i specifičnom ugođaju koji stvara maštoviti vokabular i osebujan ritam kajkavske fraze: „Sosed moj turobni, / kaj je to z življenjem, / kmičnim kak vu grabi? / Na bratstvo z zelenjem / nigdar več ne zabi!“ (Spoved za vrbo). Pojmovnik na kraju zbirke pun je pogodak koji svjedoči o tome da se na sve mislilo, a posebno na to da brižni nekajkavac  „ne luta i ne pluta“, već da uživa u čitanju.