Lutkarski hod kroz klasike

Grand prixom festivala nagrađen Medvjed A. P. Čehova

Iluzija kazališne igre nepoznatim putovima prelazi preko zamišljene rampe s glumaca na publiku i ponekad se čini kao da publike zapravo nema i da svijet kazališne igre živi sam, nesmetan i neometan disanjem, škripom, kašljucanjem, kao da smo svi nestali u onostranosti i ljepoti trenutka kazališne predstave. Takva se zatravljenost dogodila u Zagrebačkom kazalištu lutaka 13. rujna, u petak na PIF-u, Međunarodnom kazalištu lutaka u predstavi Medvjed u izvedbi Regionalnog kazališta lutaka Kostroma iz Rusije, u maestralnoj režiji Vladimira Birjukova. U predstavi za odrasle (koju bi i djeca rado pogledala), nastaloj prema poznatom i popularnom tekstu Antona Pavloviča Čehova, glume lutke-ljudi koje, iako u rukama nadnaravnih ljudi-ljudi (Tatjana Buldakova, Sergej Rjabinjin, Ilja Kulejkin), žive potpuno neovisan život. Kao da su se potpuno osamostalile u gesti, hodu, karakteru: u šezdesetak minuta trajanja predstave čini se kako smo voajerski ušli u njihov mali varijetetski svijet kojim one „suvereno vladaju“ – vrlo burno iskazujući emocije, odlazeći, mijenjajući perspektivu, prolazeći iz prostorije u prostoriju, sjedeći u naslonjaču.

Prostori se otvaraju začudnim scenskim funkcionalnim rješenjima, zrcalima, malom pokretnom pozornicom, ormarima, predvorjem, sobama koje su maštovito osmišljene; na trenutak se čini da je tako do u detalje domišljena mala scena samo predložak za veliku scenografiju velike predstave – dok ne vidimo da u njoj žive mali ljudi koje gledamo iz druge perspektive. Sve su sastavnice izvrsnog kazališta pred nama u minimalističkoj vizuri: iznimno dobra gluma i međusobna komunikacija glumaca-lutkara, artikulacija (koja dolazi od alter ega – koje zaboravljamo iako vidimo maestralne ruke), vizualizacija prostora stana, brza izmjena situacija i prizora, katarzični trenuci u otkrivanju emocija. Poželjeli bismo da kamera snima taj nevjerojatno izgrađen mali-veliki svijet i da na velikome zaslonu još bolje vidimo lica, figure, osobnosti, osobe i emocije. Redatelj i glumci-animatori duhovito se, i filmično i radiofonično, poigravaju i zvukovima hrkanja, koraka, kucanja u ovom okrenutom i zaokrenutome, a mimetičkome svijetu osame, iznevjerenih očekivanja, emotivnih vrhunaca, usklađenih kostima (bijeli je kostim glumice-lutke-dive napravljen „upravo po mjeri“, tako ističući tjelesnu atribuciju i ljepotu glumice-lutke), mahalice koja potencira uzrujanost i pojačava trenutak donošenja odluke: Hoće li se žena, udovica, odlučiti za novu ljubav?

Rasklapanje i sklapanje, otvaranje i zatvaranje scene otvara i asocijacije povezane s trodimenzionalnim slikovnicama i romantičnom glazbom koju kriju u svojem okrilju nalik ovoj u kutiji-slikovnici (produkciju i glazbu potpisuje Viktor Nikonenko). Pozornicom u pozornici rastvara se svijet: ulazimo u njegove tajne i dubine koje pokušavamo dokučiti. Predstava završava vjenčanjem; novi ljubavni par osvjetljava mali reflektor kao na gala svečanostima, a njihovi vješti pratitelji pale svijeće i ostavljaju ih napokon same, dolaze otkriveni na zaigrani i razigrani poklon. Lutke-glumci motre sa svoje središnje pozicije nas, male-velike, zaustavljeni u trenutku sreće, i usmjeruju se na naš svijet. Polako se mijenja perspektiva gledanja i mi gledatelji  postajemo lutke – izložene na koncu sudbine.

Ruska verzija opere Carmen nagrađena je za tehnologiju rada i koreografiju / Snimio Ivan Špoljarec

Glavnu nagradu PIF-a Milan Čečuk, Grand prix za najbolju predstavu, „nastalu prema romantičnoj priči Antona Pavloviča Čehova o dvoje osamljenih ljudi koji jako žele nešto promijeniti, ali se previše boje poduzeti prvi korak“ jednoglasno je Medvjedu dodijelio međunarodni žiri u sastavu Liliana Bardijewska (Poljska), predsjednica, te Želimir Ciglar i Marija Leko (Hrvatska) na završnoj svečanosti 14. rujna na Sceni Travno, na dodjeli nagrada najboljim predstavama i lutkarima.

Želimir Ciglar naglasio je, obrazlažući nagrade, kako se dvanaest predstava prikazanih u službenoj konkurenciji međusobno razlikuje i tematski i u dramaturškoj razrađenosti: „Neke se predstave temelje na književnim klasicima, a neke razmatraju već poznate teme na neki novi način, ispričane u nekoj novoj estetici. Autori i izvođači koriste pritom razigranost mnogovrsnih lutkarskih tehnika, kazuju kako je važno obraćati se djeci ali i odraslima u osobitom mediju koji je svima blizak No, ono što je važno nastojanje je da se pokažu ideje novih naraštaja, njihova zaigranost i svježina interpretacije.“

Sve su nagrade donesene jednoglasno. Tri nagrade žirija osvojilo je Kazalište lutaka Zadar, za predstavu Zvjezdica: za glazbu Tomislav Pehar, Davor Grzunov i interpretatori glazbe, za oblikovanje svjetla Ivo Nižić i Frane Papić, i Nagradu Tibor Sekelj za predstavu s najhumanijom porukom. Dvije su nagrade dodijeljene predstavi Carmen u izvedbi Vologodskog regionalnog kazališta lutaka Teremok iz Rusije: za tehnologiju lutaka nagradu je dobio Viktor Antonov, a za koreografiju Natalia Petrova-Ruda. Nagradu žirija za najbolju režiju dobila je Michaela Homolová, za režiju predstave Budulinek u izvedbi Naivnog kazališa Liberec iz Češke. Silva Veličková dobila je nagradu za scenografiju u predstavi Slike s izložbe Kazališta lutaka Niš iz Srbije. Dvije jednakovrijedne nagrade za animaciju dobili su  Xiaoying Xiang i Shen Xiao, u predstavi Život sna o sjenama Kazališta sjena Shen Xiao, Chengdu iz Kine te Peđa Gvozdić i Giulio Settimo za predstavu Još si zelen Gradskog kazališta Zorin dom iz Karlovca. Ravnopravne nagrade za kolektivnu animaciju dobila su poljska kazališta: ansambl kazališta Teatar Figur iz Krakova za predstavu Umjetnička rukotvorina te ansambl Lutkarskog kazališta Olsztyn za predstavu Davno, davno u Warmii, Ireneusz Salwa iz istoga kazališta za tu predstavu dobiva nagradu za kreaciju lutaka. Nagrade su radovi akademske kiparice Ive Mihanović. Nagradu dječjega žirija koji je djelovao u sastavu Katarina Bulović, Lovro Cvijić i Marta Defar pripala je predstavi Još si zelen Gradskoga kazališta Zorin dom iz Karlovca.

Predstava Pekel na zemli, ispitna produkcija Filipa Eldana, Nikše Eldana i Nine Pavlekovića, studenata treće godine studija glume i lutkarstva Umjetničke akademije Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, izvedena je nakon dodjele nagrada i izvan konkurencije, upućujući na budućnost hrvatskoga lutkarstva i na vrijednost u lutkarskom svijetu osječke škole.