Ludički kabinet čuda

edan od bombona ovogodišnje izložbene djelatnosti u Dubrovniku dobili smo u radovima Dubravke Lošić (rođene 1964), koja ih je objedinila naslovom Psalimpsest za Grad. Sam naslov sugerira umjetničko djelo koje u sebi nosi slojeve vremena, prepravljanja forme i značenja i životnog iskustva. Velika retrospektivna izložba kruna je njezine privrženosti tom gradu. Riječ je o slikama, skulpturama, asamblažima, instalacijama i dijelovima scenografija koji su izloženi u čitavom prostoru Umjetničke galerije Dubrovnik, a predstavljaju presjek gotovo tri desetljeća njezina plodnog i raznolikog stvaralaštva: od samih početaka od godine 1986, malo prije nego što je diplomirala slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji u klasi profesora Ferdinanda Kulmera (to je učinila 1988), do danas kada živi i djeluje u Dubrovniku.

Instalacije u središnjoj dvorani Umjetničke galerije Dubrovnik

Njezina prethodna velika izložba u zagrebačkom u Umjetničkom paviljonu (pod naslovom Palindromija: između zemlje i neba, iz 2011) u kojoj je predstavila radove iz ciklusa Palindromija i Ružičnjaci. Njezin karakterističan motiv ruže načinjene od tekstila na ovoj dubrovačkoj izložbi, kao i na spomenutoj zagrebačkoj, dominira prostorom u središnjoj izložbenoj prostoriji. Pupoljak ruže, odnosno rascvala ruža, motiv je kojemu se autorica vraćala tijekom stvaralaštva provlačeći ga kroz različite nijanse boja. No ova izložba ne zadržava se samo na njima. Podjela na nekoliko tematskih cjelina omogućila je lakšu prohodnost kroz njezine brojne cikluse, vodeći promatrača prema zadatostima prostora Bančeve vile, koji kao da su za te radove projektirani.

Na ulazu u Galeriju dočekuje nas osam metara visoka instalacija, limena opna na vanjskome zidu s resicama od tokarenoga metala. Margarita Sveštarov Šimat u njemu vidi „asocijaciju kiklopskog oklopa i pancira, ali – urešen kerama – izmiče toj muškoj definiciji“. U svakom je slučaju riječ o monumentalnom djelu netipičnu za žensku ruku, ali ovdje u funkciji dobrog uvoda za sve ono što posjetitelja čeka unutra jer Dubravka Lošić ni po čemu nije umjetnica ženskog pisma. M. psine naslov je druge tematske cjeline u atriju Galerije, zapravo skulptura nastalih od slika koje su se zarolale i tako ostale stajati godinama. U jednom ih je trenutku ukrutila plastičnim masama i zadržala njihove nepravilne oblike od kojih neki zaista nalikuju morskim psima – mesožderima. Na terasi je izložena petmetarska scenografija (2011) za operu Josipa Hatzea Adel i Mara od četiri dijela, u obliku tornja. Plastične poluprozirne stijenke od staklene vune i poliuretanske smole, kao mliječno staklo, raspršuju svjetlo postavljeno iza objekta, istovremeno imajući kazališnu funkciju i svjedočeći o suvremenim htijenjima i tendencijama u uporabi raznovrsnog materijala i punoj iskoristivosti njihova potencijala, čemu Lošićeva teži od rada do rada. To potvrđuju i dijelovi scenografije (2008) iz opere Acis i Galateja, metalni, tekstilni i plastični konveksni štitovi izloženi u trijemu te Kontejner (2013) – metalni okvir ispunjen bojenim i prošivenim spužvastim nakupinama na tragu ruža, obavijen flaksom.

Iz postava izložbe

Najpoznatiji motiv Dubravke Lošić, ruža ili buket ruža, na ovoj izložbi ima gotovo zasebnu retrospektivnu vrijednost. Radovi od 1990. do danas, grupirani u manje ili veće cjeline, donose širok raspon materijala i kolorističke skale kojom se umjetnica koristila, od raznobojnih plastičnih vrećica, preko krpa, do drvenih okvira u koji su neke od njih umetnute. Dobro je zapazila Vesna Delić Gozze da sliče „ljekarničkom katalogiziranju“ zbog pravilna ritma nizanja, pedantnosti u kompozicijskoj cjelovitosti (ne i u pojedinačnim elementima) i raznobojnim pupoljcima koji pobuđuju znatiženju. Dva poliptiha ruža dominiraju prostorom (Crveni poliptih iz 12 dijelova, 1993. i Crni poliptih iz 12 dijelova, 1994), crveni upravo u onoj nijansi boje koja je karakteristična za Lošićkine ruže iz ranijih razdoblja, a njezina iskričavost i zasićenost nadahnute su popartističkim crvenim lakom. Ta „nota“ pop-arta posebno dolazi do izražaja na slikoreljefu Voljenom vođi, Fjodor (1992) s reproduciranom crno-bijelom fotografijom psa na plavoj pozadini, uokvirenom papirnatim ružama u spomenutom crvenom valeru. Nastavak je toga rada poliptih Voljenom vođi (1992–2013) od dvanaest djelova. Ciklusi ruža pokazali su se najpromišljenijima i najdorađenijima na ovoj izložbi i zaista pripadaju, jednostavno rečeno, među najbolje umjetničine radove.

Središnja dvorana Galerije ispunjena je instalacijama u sredini, malo odignutima od poda, gotovo poput stolova s velikim brojem okruglastih nakupina sirovih klupka vune, koje smo imali prilike vidjeti na izložbi Dubravke Lošić u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 2011. Riječ je o radovima koji u cjelini ostavljaju vrlo snažan dojam, zbog broja i opsega, ali i premještanja kompozicija sa zidova u drukčiji ambijent, mnogo bliži promatraču, koji mora obilaziti oko njih. Portreti (2013) izloženi u istoj prostoriji govore o Lošićevoj kao slikarici (iako je i ovdje riječ o kombinacijama nekoliko materijala), što će potvrditi ciklus Kalamota (1996–2007).

U velikim slikama gotovo čistih nijansi plave odražava se smiraj Kalamote (Koločepa), otoka na kojemu je humanistički osjećaj za gradnju s mjerom, skladno usavršio divlju prirodu. Sklad i kontemplativni smiraj, kao pročišćen izraz unutarnjeg doživljaja i interpretacije viđenoga, na tim je platnima dobio puninu. Tematske cjeline Ptice i Krajolici ponešto su složeniji i manje uspjeli radovi na izložbi, od kojih se Ptice pokušavaju na jednak način poigravati s pop-artom kao ruže, ali ne s jednakim rezultatom. Ciklus Veliki trkači nije dobio dovoljno prostora. Riječ je naime o kvalitetnim radovima, velikim pločama na kojima su izrezane figure impostirane kao da trče, a istodobno su sputane koncima za koje su vezane. Ciklus Ženska soba s printom na platnu i oslikom vodoravnim trakama, koji se elementom resica odrazio na spomenutom ulaznom metalnom štitu, odveć je „ušminkan“ za Lošićevu, fin, pravilan i korektan, ali – dosadan.

Iako autorica tvrdi da nije riječ o retrospektivi u užem smislu, ovo je svakako presjek njezinag cjelokupnog rada i kao takav pokazuje bolja i lošija likovna rješenja za probleme koji muče umjetnike otkada je svijeta i vijeka. Na opsežnosti izložbe, široku rasponu ideja i mnogim više nego uspješnim radovima Dubravki Lošić svakako treba čestitati.