Lepezasta igra različitosti

Dajana Biondić, Petar Cvirn i Ivan Vukelić / Snimio Nenad Reberšak

Mali su gledatelji intenzivno sudjelovali u međuigri s glumcima, ukidajući razlike između prostora događanja i prostora motrenja, replikama razotkrivajući zagonetke na sceni i pomažući riješiti problem čudovišta izabrana za tu ulogu u dječjoj igri, kojom predstava i počinje, pokrećući lepezasta događanja. Čudovišta, jednoga od predstavnika, znakova i simbola drukčijeg identiteta, nitko se ne boji, čitajući elemente književne bajke kao elemente stvaranja egzistencijalne bajkolikosti i hrabrosti. U lepezastu aktantskom modelu čudovište je smiješno u svom i našem svijetu, premda mu velika božica (Petar Cvirn, koji glumi i ulogu oca, ali i zločestog dječaka) sugerira promjene ponašanja i savjetuje kako postati lošiji. Ali čudovište, omiljeno u publici, ne uspijeva se transformirati ni grimasama ni dubokim glasom i postati netko drugi (Ivan Vukelić, koji je i jedan od zločestih dječaka). Zanimljiva i slojevita priča japanskog autora Asaya Fujite nudi igrivost, razigranost i uigranost. Troje glumaca glumi nekoliko uloga, a karaktere mijenjaju minimalnim naznakama na funkcionalnim kostimima (kostimografkinja je Hana Letica), ali i stavom i u držanju, što je djeci u publici dovoljno za svladavanje novoga im, drukčijega, japanskoga, istočnjačkoga, vidljivo-nevidljiva kazališnoga koda i razumijevanje priče o odrastanju, zaljubljivanju, različitostima.

Na sceni jedino stablo bonsai-oblika s bijelim lepezama koje sugeriraju i lišće i cvijeće i zastore priziva zen-budizam, no-teatar i kabuki-kazalište. Suanimacijom s glumačkim rekvizitima oblikuju se oči, trepavice, zubi, usta... Scenografiju i efektno likovno oblikovanje, usklađeno s atraktivnim oblikovanjem svjetla Marine Frankola, kreira Petra Held. Na kraju glumački, redateljski i vizualno efektne i atraktivne, ali i neobične i začudne predstave o čuđenju životu i životom, o bljeskovima ljubavi i sreće djevojka, kojoj se u rodnom selu rugaju što je slijepa (u najpotresnijoj slici dolazi prema publici, prekrasno pjevajući, donoseći hranu u minimalističkim posudama; skladatelj je Damir Šimunović), odlazi u šumu s ocem lovcem na majčin grob. Tamo je, čekajući oca, otme čudovište. U onoj qui pro quo niti, u kojoj se raskriva i skriva nesporazum za nesporazumom, europska i azijska kultura, vid i sljepilo, smijeh i tuga, otac to „smiješno“ čudovište, misleći da je jelen, ustrijeli. Naizgled paradoksalno, a logično, izliječi ga djevojka – kojoj je otac donio čarobnu biljku, zmajevo oko, za izlječenje sljepila. Plete se nit asocijacija iz mitologije, etnologije, folkloristike, kulturologije, Kralja Edipa... Edukativna i odgojna poanta privući će malu publiku, roditelje i odgojitelje: otac, u trenutku kad shvati da se njegova slijepa kći zaljubila u čudovište (čak dobije i male simbolične rogove), donosi sreću: radostan pristaje na njezinu odluku da na drugom mjestu i s drukčijim čovjekom doživi sreću. Predstava okončava vrativši se na početak i ludičku dječju potragu za čudovištem. Mentorica je producentici Vedrani Reberšak, kojoj je ova predstava diplomski ispit,   Snježana Banović.