Kad odlaze ljudi, nestaje Grad

Kao moto Mirisu grada autor je stavio mali esej Milana Milišića u kojem pjesnik kaže da je Dubrovnik „divan grad… zato što je jedinstven“ i da je istodobno „ružan grad“ jer „negira suvremenost života“. „Nova priroda Dubrovnika je robna priroda“, kaže Milišić, „a njegova suština je promenadna.“ Pavešković se u svojoj priči kreće upravo na tragu pjesnikovih jezgrovito iskazanih misli. Njegov pripovjedač provodi dio svoga godišnjeg odmora u Dubrovniku i na reportažan način – kako bi što neposrednije stigao do čitatelja – opisuje obilazak pojedinih dijelova Grada koji su mu u djetinjstvu bili bliski jer je tu živio. Slika nekadašnjeg života i sadašnjih prilika ne samo da se ne poklapa nego su to dva različita, oprečna svijeta. Jer u školi koja je u njegovo vrijeme vrvjela đacima sada ih gotovo i nema, a stari Dubrovnik dobio je, kolokvijalno, naziv geto. „Geto u našim srcima, geto u našim dušama, oaza što živi samo još u sjećanju mojih vršnjaka. Puno je toga još samo u nama.“ U šetnji prolaze pored opustjelih kuća, susreću prijatelja njegova oca koji im otkriva odakle neugodan zadah: taj opustjeli kraj sad su naselile mačke, a one obilježavaju „svoj“ teren, udaraju „pečat vlasništva nad samo njihovim prostorom“. Premda za sebe kaže da nije nostalgičar i „osobit pobornik slavne prošlosti“, promjene koje zapaža u Gradu duboko ga uznemiruju i izazivaju emocionalni šok.

Većina priča ispripovijedana je u prvom licu jednine, a pripovjedač najčešće nema znatniju ulogu u fabuli: on promatra, sluša, komentira i slaže priču na temelju izravnih ili posrednih izjava i postupaka protagonista ili drugih, sporednih likova. Radnja novela zbiva se u zadnjih pedesetak godina, osim u priči Orli i lastavice, koja se događa na početku 19. stoljeća. To je vrijeme nakon pada Dubrovačke Republike, u kojem domicilni, dubrovački pisci i danas nalaze obilje tema proisteklih iz gubitka moći i osiromašenja plemstva. Tako se nekim moralnim aspektima te problematike pozabavio i Pavešković u jednom od svojih najkonzistentnijih i najuspjelijih tekstova u zbirci. Protagonisti njegove priče dva su dubrovačka plemića koja su se u tim tmurnim vremenima različito snašla: knez Bosdarić, koji je dospio na prosjački štap, poziva k sebi na kavu markiza Bučića, kojemu ide dobro jer je svoja poznanstva i veze udružio s novcem trgovca pučanina. Razmjeri kneževa osiromašenja postaju markizu jasni kad osjeti da nema grijanja, da je umjesto kave dobio vodu, a na odlasku i kućnog ljubimca mačka „koji ima svoje potrebe, svoje navike. A u nas sve manje snage.“

U priči Znak propela, u kojoj su Ivo Vojnović i njegov književni opus prisutni na različite načine, od izravnog pozivanja na likove i djela do aluzija, posrijedi je sukob starih i mladih. Tri nadobudna mladića koja misle postati kazališni prvaci izruguju se u kavani ostarjelom predratnom glumcu lokalnoga amaterskog teatra koji je nekad igrao velike uloge i mamio uzdahe i suze publike. On to podnosi mirno, ali ih poslije uz pomoć kolega posrami pozdravljajući ih „s visine do koje se, nikada, ma što naučili ili uradili, ne ćemo dovinuti“.

Politike i ideologije kao teme Pavešković se dotaknuo u priči danas neuobičajeno duga naslova: O Josipu Ilijiću, doktoru Kamenskom, udbašima, partijašima i, ni krivim ni dužnim, luđacima. Radnja se zbiva u vrijeme kad se „tepalo demokraciji u povojima“: u Gradu je trebalo organizirati predizborni skup hrvatskih stranaka. Na njemu se okupilo šaroliko društvo – bivši partizanski komesar i politički silnik, voditelj lokalnog odjela Udbe, nekadašnji partijski moćnici, razni drugi uglednici. To je piscu sjajna prilika da izloži ruglu – ovaj put groteskom – pokušaj „starih kadrova“ da još jednom izmanipuliraju ljude. Komesar je naime zaboravio da kandidat kojeg je nametnuo da održi pozdravni govor pati od „sitna tika“: „Uvijek kada bi progovorio u krugu većem od najbližih poznanika, lijeva strana njegova lica počela bi se ritmički grčiti, a oko zatvarati. Tako je izjavu ‘Stoljećima smo hrabro odolijevali Turčinu i Mlečaninu’ ukrasilo nehotično namigivanje. Reminiscencija ‘Sve smo dušmane ipak nadživjeli’ začinjena je namigivanjem. Za patetičnim uzvikom ‘Više od tisuću godina vjerni smo sinovi Petrova Namjesnika’ – kao nijema jeka lelujalo je namigivanje. ‘Rekli smo ne zloduhu nacifašizma“ – podcrta namigivanje.“

U Smrti Marijana Bettere opisano je stvaranje kafkijanske atmosfere u radnoj sredini i metode zastrašivanja zaposlenika. Dolazak nove direktorice – „ograničena beamterskog stroja“, „sablasne nevjeste samoće“, „ostrašćene jedino ispunjanjem birokratskih zadaća“, koja je „proživjela svoj vijek bezlično“ – dovodi ljude u podložničku poziciju i tjeskobna stanja koja mogu završiti i tragično.

Pojedine Paveškovićeve priče, osobito one dulje, sadrže neke detalje koji nisu nužni. Kadšto se pak čini, s obzirom na građu koju nude, da određeni tekstovi imaju širi, romaneskni potencijal (O Josipu Ilijiću…, Pisma, Zar je to sve?). Možda je to znak da će nam uskoro stići i roman s autorovim potpisom.