Izgubljeni u magli i praznom hodu

Kako ne bi pretjerano docirao i scenski mudrovao, Ruždjak je odgovore na pitanje potražio u scenskom buddy-buddy-odnosu između čovjeka i robota u sjeni jedne jabuke, duhovito prizivajući raniji biblijski susret. I dok je Eva nastala iz Adamova rebra, a zajedno su, zahvaljujući jabuci, izbačeni iz raja, robot je nastao od čovjekovih ruku, potpomognutih glavom, no iz kazališnog raja – sa scene, još nisu izbačeni. Možda zato što nisu uspjeli skinuti jabuku koja im je poput nedohvatne spoznaje visjela iznad glava?

Neobično prijateljstvo bez scenske kemije / Snimila Maja Kljaić

Put do trokuta čovjek–robot–jabuka vodi nas kroz ubrzanu evoluciju: od početne slike na tragu majmuna iz Kubrickove Odiseje u svemiru preko otkrića kruga, zupčanika i kurble do katapulta i satnog mehanizma. Kako bi zagrizao sočnu, ali previsoku jabuku, sad već mehanički virtuoz stvara idealnoga pomagača – robota. Dok čovjek Ja i robot Buka neuspješno pokušavaju dohvatiti jabuku, postaju prijatelji, scenski nas uvjeravajući u i dalje čvrsto prijateljstvo čovjeka i tehnike. Istina, možda nam u današnjicama ne daje kruh u ruke kao nekad, ali otvara vrata jednako potrebnoj duševnoj hrani – prijateljstvu (između ostaloga, putem društvenih mreža).

Zanimljivu Ruždjakovu ideju, zgodan zaključak i duhovitu naslovnu igru izvođači Matija Kačan i Petar Banda oblikovali su kao mračnu scensku igru s pokojim praznim hodom previše. Uz prigušeno svjetlo (Roman Bahat) i previše magle (koja je na početku u potpunosti prekrila i Kačana i dobar dio publike), tamnu atmosferu pojačala je zvučna repetitivnost, odnosno pomalo jeziva jeka uzvika i rečenica glavnog lika (koje je snimačem na sceni sam snimao i puštao). Takva atmosfera nažalost je utišala i igru glumaca i izvedbenu snagu vrlo zgodnih, no ponekad nedovoljno iskorištenih tehničkih naprava. Scenom se tek prošetao drveni pauk-robot, zavrtio, odnosno zakurblao satni mehanizam, a bilo je tu i katapulta te drugih simpatičnih scenskih gadgeta (Igor Brkić i Vedran Relja), kako bi rekli suvremeni tehnološki znalci i malci.

Prazni hodovi najviše padaju na leđa Matiji Kačanu, koji nije uspio oblikovati dovoljno šarmantan lik Ja niti nametnuti uvjerljiv i zanimljiv (jednosmjeran) dijalog sa šutljivom okolinom i nerazumljivim robotom Bukom. U strahu od praznoga hoda Kačan je stvorio bumerang-efekt. Igru je ispunio riječima što buče, ali ništa ne kazuju, praznim frazama i repetitivnim uzvicima nezadovoljstva i brige, rušeći ritam predstave i podcrtavajući šupljine u radnji. Izostala je i scenski uvjerljivija kemija između čovjeka i robota, a bez nje ostali smo i bez poistovjećivanja malenih gledatelja s radnjom i likovima na sceni. Robota Buku dosljedno je odigrao Petar Banda, posebice u zgodnom robotiziranom pokretu, koji je dodatno razigrao duhovitim mrmljanjem u simpatičnom visokom C.

Zaključno, usprkos zgodnoj i perspektivnoj ideji Radovana Ruždjaka, putem od papira do scene Ja i Buka nisu se uspjeli spojiti u jabuku niti ideje u zavodljivu scensku cjelinu. No uz dodatno popunjavanje dramaturških rupa, pokoju žarulju više te dodatno peglanje glavnog lika, scenski mehanizam lako bi mogao stvoriti slatki i slasni scenski gadget. Pardon, voćku.