Hrvatski stelarni zemljovid

Vladimir Maleković u svome uredu u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt / Snimila Jozefina Dautbegović, MDC

Uz sanaciju zgrade koju nisu prekinula ni ratna zbivanja, uređenje novih izložbenih dvorana,  restauratorskih radionica  i depoa, Maleković sa stručnim timom (godine 1991. kada je to bilo važno za tek priznatu samostalnu Hrvatsku) realizira predstavljanje odabranih djela iz muzejskog fundusa u Arrezu, a zatim i Torinu godine 1993. Slijede veliki izložbeni projekti: Kultura pavlina, Granice Hrvatske na zemljovidima, Barok u Hrvatskoj, Fotografija Bidermajera, Historicizam u Hrvatskoj... Ti su projekti ponekad otvarali  vrata znanstvenim otkrićima za bolje upoznavanje umjetnosti i kulture hrvatske povijesti.  U tom predanom radu isticala se njegova ljudska toplina te poticajnost u ophođenju i radu. Poštivanje tradicije bila je misao vodilja koja je pratila sve njegove zamisli, a posebice se nadahnuo radom uglednih prethodnika kao što su Isidor Kršnjavi, Herman Bollé, Gjuro Szabo, Vladimir Tkalčić i Zdenka Munk. Stoga je Malekovićevo ime i danas svijetli znamen te institucije.

Započeo je objavljivati poeziju još 1953. kao sedamnaestogodišnjak u tadašnjem srednjoškolskom „listu za književnost, nauku i kulturu“ Polet. Malek, kako su ga zvali u srednjoškolskim danima, već je kao mladić svojim esejističkim tekstom (1959) izazvao pravu senzaciju senzibilizirajući širu kulturnu i društveno političku javnost (pišući u Vjesniku) za obnavljanje dvorca Januševec, koji daje prepoznatljiv identitet brdovečkom kraju, i na taj ga način spasio od propadanja. Poslije je pišući dvadeset godina za isti dnevni list svojom otkrivalačkom pronicavošću i nepogrešivom kritičkom intuicijom predstavljao mahom nova imena: Nives Kavurić Kurtović, Dubravku Babić, Ivicu Šiška, Miroslava Šuteja, Antuna Borisa Švaljeka, ali i druge koji su u naše doba nezaobilazna imena hrvatske likovne scene. Maleković je također među prvima pisao o „izvornoj umjetnosti“, a od mnogih dovoljno je samo spomenuti njegove monografije o Ivanu Lackoviću Croati i Ivanu Rabuzinu. Disparatnu znatiželju i nedvojbeno znanje potvrdio je i sofisticiranim monografijama o Edi Murtiću, Kosti Angeli Radovaniju, Krsti Hegedušiću, Vilimu Svečnjaku, Đuri Sederu... Ništa manje nisu važniji njegovi voditeljski izložbeni projekti, primjerice Stilovi i tendencije u hrvatskoj umjetnosti  XX. stoljeća.

Malo je poznato da je na HTV-u kraće vrijeme radio kao scenarist, a pisao je i kazališne kao i glazbene kritike. Ipak, na kraju se vratio literaturi. Njegova knjiga Kameni vrtovi,  s kraja 90-ih, otkriva njegovu zasužnjenost istarskim krajolikom i Grožnjanom. U tim se pjesmama otkriva kao vrhunski pejzažist koji i u kamenu vidi vrt. Zapravo, Maleković u suhozidinama nije vidio međaše, već zemljovid koji bi da dohvati interstelarno. Njegov ciklus Grožnjanske ekloge bukolički nalaze okrepu u plodovima zemlje i građevina (grada) kao i plodove Apokalipse koju je već dijagnosticirao, pod pseudonimom Adam Grabowski, početkom devedesetih u knjizi Bogomraki. Spomenuta složenica Malekovićev je izum i upućuje na nešto božansko zastrto mrakom, što ne čudi s obzirom na vrijeme nastajanja jer su ti angažirani feljtoni, pisani zagrebačkom kajkavštinom, na neki način slični Krležinu kajkavskom jeziku, ali bez pučke atribucije malog i obespravljenog hrvatskog čovjeka, već s esejističkom promišljenošću (primjerice Zakaj Zagorci buju vudrili na Ameriku – epistolarni apel „prepozitušu“ Georgeu Bushu), što i nalaže ta vrsta, pa im je zajednički tek crnohumorni  i satirički pogled iskosa – mislimo pritom na simetriju Krležinih Balada Petrice Kerempuha i Malekovićevih Bogomraka. 

Maleković je, nadalje, u prirodi ustrajno tražio unutarnju životnu snagu, neko sjedište razuma i duhovnosti. Udivljen i razborit u svojoj moći zapažanja svega onoga što sazrijeva, ili što je rukom izgrađeno, kretao se između stvarnog (materijalnog) i skrivenog (metafizičkog). Posvema, bio je intelektualac koji je predano branio hrvatski povijesni i prirodni ambijent. Nakon primitka godišnje nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu godine 1997. izjavio je: Non omnis morior (neću sav umrijeti), aludirajući na činjenicu da iza sebe ostavlja djela po kojima će ga pamtiti.